Nikolas Saveljić: Želim da stasam u zrelog igrača

“Neopisiv je osjećaj izgubiti. Suze, bol, nervoza. Sigurno ostaje žal za zlatom, ali cijela nacija može biti ponosna jer smo drugi na svijetu”, rekao nam je, između ostalog, mladi vaterpolista s kojim smo razgovarali o odrastanju, dosadašnjoj karijeri i budućim planovima

Razgovarala Gordana Badalovska
Foto Privatna arhiva

Da vaterpolo u Crnoj Gori ima svijetlu budućnost pokazali su i momci iz juniorske reprezentacije koji su osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu dokazali svoj kvalitet i ostali u društvu najvećih vaterpolo sila. Jedan od njih je i član Vaterpolo kluba Primorac, Nikolas Saveljić, koji je odigrao veoma zapaženu ulogu. Nikolas je rođen 12. septembra 1998. godine u Bordou, u Francuskoj, završio je Srednju pomorsku školu u Kotoru, a već kao 15-godišnjak odigrao je prvi međunarodni meč u seniorskom sastavu Vaterpolo kluba Primorac. Kaže da ga je vaterpolo privlačio od malih nogu, iako je njegov otac proslavljeni fudbaler Niša Saveljić.  “Kao mali sam trenirao fudbal pet godina, ali izgleda da sam povukao mamine gene i krenuo njenim stopama. Moja majka Dijana je bila plivačica i rekorderka desetak godina. Krv nije voda, a i živim u drevnom gradu vaterpola. Od malena sam zavolio vaterpolo, lijepo sam se razvijao, stekao mnogo prijatelja i bio u pozitivnoj sredini… Uspjeh naše A reprezentacije na Evropskom prvenstvu 2008, kada su osvojili zlato u Malagi, inspirisao me da počnem sa treninzima. Godinu-dvije sam bio u školi plivanja, zatim sam prešao na vaterpolo. Takva je praksa u našem klubu.”

Nikolas i Niša Saveljić

Kada je pravo vrijeme da djeca koja žele da se posvete vaterpolu počnu sa treninzima?
– Idealno je sa nekih pet-šest, pa i sedam godina da krenu sa plivanjem. Da je sreće čak i ranije, u srećnijim državama sa boljim uslovima postoje plitki bazeni gdje mala djeca sa instruktorima plivaju već od malih nogu. Ali mislim da nikad nije kasno za sport ako je neko fanatik i ambiciozan.
Koji je najbolji savjet vezan za karijeru koji ste dobili od oca?
– Niša je bio profesionalac, zna mnogo o sportu, prenosi mi znanje iz svojih ličnih uspona i padova. Cijela porodica je uz mene, pogotovo majka koja vjeruje u mene i podržava me u ovome cijelog života.
Profesionalno bavljenje sportom podrazumijeva odricanje od mnogih stvari. Čega ste Vi morali da se odreknete?
– Ja sam još uvijek na početku karijere, a potrebno je mnogo odricanja. Teško je postići bilo šta uz dva treninga, rijetki su oni koji uspiju da se posvete istovremeno školi i treningu. Cijelo slobodno vrijeme uglavnom se koristi za odmor, odricanja su stvarno velika, ali to je ona druga strana medalje kojoj se raduje cijela nacija.
Šta sve može da se nauči kroz sport?
– Može se naučiti mnogo, jednostavno postaješ organizovan, putuješ, upoznaješ druge ljude. Malo šta kao sport može da nauči čovjeka da su rad i trud najvažniji činioci dobrih rezultata.
Nedavno je završeno i SP za juniore gdje ste u finalu poraženi od vršnjaka iz Hrvatske. Možete li nam opisati kako se osjeća jedan sportista nakon poraza u borbi za zlato?
– Pobjede i porazi su sastavni dio sporta i cilj je da iz njih što prije izvučete pouke i usvojite ih. Tri mjeseca smo radili zajedno i bili na okupu ovo ljeto, i to se na kraju isplatilo. Neopisiv je osjećaj izgubiti. Suze, bol, nervoza… Sigurno ostaje žal za zlatom, ali cijela nacija može biti ponosna jer smo drugi na svijetu.
Poznato je na kom je vaterpolo nivou u odnosu na druge sportove. Da li ste ikada požalili što nijeste izabrali neki komercijalniji sport?
– Znate i sami da je fudbal broj jedan, onda ide praznih deset mjesta pa košarka. To su sportovi u koje se ulažu enormne svote novca, ne možemo uporediti to sa našim sportom koji je dosta “mali”, ali i u vaterpolu se poboljšava situacija, skoro na svakom kontinentu je počelo ozbiljno da se igra. Ne žalim nijedan dan što sam se opredijelio za vaterpolo. I dalje je ovaj sport broj jedan u Crnoj Gori.
Veoma ste zapaženi. Da li je bilo ponuda da zaigrate u inostranstvu i da li bi željeli da se oprobate u nekom inostranom klubu?
– Još uvijek sam mlad i najvažniji su mi rad i napredak. Želim da stasam u zrelog igrača i tek onda nađem neki inostrani angažman.
Aktivni ste na društvenim mrežama, čime izazivate pažnju javnosti. Kako se osjećate povodom stalnog potenciranja Vašeg fizičkog izgleda i upoređivanja sa Nišom?
– Danas svi gledaju estetiku, siguran sam da posjedujem prave ljudske vrijednosti i to je na prvom mjestu mojoj familiji. Majka me vaspitala da uvijek budem na zemlji i skroman. “Žuta štampa” iz regiona koja uporno piše takve članke me apsolutno ne interesuje.
Imali ste priliku da se oprobate i kao maneken. Pratite li modne trendove i kako bi opisali svoj stil i način oblačenja?
– Imao sam priliku da učestvujem na Smotri mode u Kotoru, bila mi je čast da nosim modele Žan-Pol Gotjea. Moj prioritet je vaterpolo, ne zanima me moda niti bilo šta drugo sem sporta. Danas se nije teško obući moderno, veliko je tržište i pristupačno svima, sve je do ukusa.
Koliko Vam je vaterpolo promijenio život?
– Vaterpolo me usredsrijedio i pomogao mi da izgradim svoju ličnost. Uvijek sam želio da budem svoj i da me ljudi znaju po mojim uspjesima, jer nije lako nositi breme tate fudbalera i biti tatin ili mamin sin.
Da li se nadate pozivu u A reprezentaciju?
– Na meni ostaje da nastavim da se trudim i treniram, imam još mnogo prostora za napredak, a nadam se da ću time zaslužiti poziv.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Malo je slobodnog vremena, ali kad god ga dobijem provedem ga u društvu najboljih prijatelja i porodice, to mi puni baterije.
Naše čitateljke sigurno zanima Vaš ljubavni život, pa da li nam možete reći nešto o tome?
– Trenutno sam slobodan, još uvijek je rano da se vežem (smijeh).
Koja bi bila Vaša poruka mladima koji pokušavaju da izgrade karijeru u sportu?
– Djeci bih poručio da se samo bave sportom, da se sklone sa ulice. Što se tiče uslova, imaju ih samo treba da budu uporni. Budite istrajni i vjerujte da se svaki rad isplati!
Vaši generalni planovi za budućnost?
– Nakon svih reprezentativnih obaveza koje sam imao ovog ljeta, malo ću odmoriti, a zatim me očekuje duga sezona u Primorcu i, naravno, rad na sebi.

Gracija br. 88, 16.09.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...