spot_img
spot_img

NIKŠA BRATOŠ Muzika je moj poziv, a ne posao

“Da se mogu vratiti u mladost i birati, opet bih isto. Muzika donosi zadovoljstvo pri stvaranju, a pogotovo na koncertima, kad publika pjevanjem, aplauzom ili samo pažnjom u tišini pokaže da cijeni i voli ono što sviramo. Za taj osjećaj vrijedi živjeti”, priznaje Nikša Bratoš, s kojim smo razgovarali poslije novogodišnjeg koncerta u Budvi

spot_img

Razgovarala Snežana Crkvenjaš
Foto Privatna arhiva i Facebook/BstranaHRT

Mnogobrojna crnogorska i regionalna publika okupila se na već tradicionalnom koncertu u Budvi kako bi ulazak u Novu godinu dočekala uz pjesme Konstrakte, Dubioze kolektiva i Gibonnija. Nastup sa jednim od najpopularnijih hrvatskih muzičara iskoristili smo za razgovor sa Nikšom Bratošem, koji je kao stalni član njegovog benda zadužen za gitare, a čiji potpis stoji iza nekih od najljepših pjesama koje slušamo godinama unazad. Kao muzičar, kompozitor, aranžer ili muzički producent, Nikša je učestvovao na preko 200 diskografskih izdanja, sarađivao sa oko stotinu pjevača, a samo neki od njih su Gibonni, Zdravko Čolić, Petar Grašo, Nina Badrić, Vanna, Sergej Ćetković, Boris Novković, Goran Karan, Vlado Kalember, Željko Bebek, kao i Arsen Dedić, Kemal Monteno, Oliver Dragojević, Toše Proeski, Massimo…
Radio je muziku za filmove i pozorišne predstave, potpisuje brojna DVD izdanja live koncerata. Jedan je od najzaslužnijih ljudi koji stoje iza nekoliko izuzetno uspješnih projekata Hrvatske radio-televizije, a među njima je sada već kultna emisija A strana, o kojoj se posljednjih godina priča u cijelom regionu, i koja svakom novom sezonom stiče nove obožavaoce.
Za sebe kaže da je Konavljanin porijeklom, Travničanin rođenjem, Sarajlija muzičkim odrastanjem, poslovno vezan za Zagreb. Rođen 1959. u Travniku, po završenoj osnovnoj, srednjoj i muzičkoj školi odlazi na studije elektrotehnike u Sarajevo, gdje je živio do 1989. godine, kada ga je producentski posao odveo u Zagreb, u kojem i danas živi sa suprugom Sanjom i sinovima Markom (32) i Goranom (21).

Novogodišnji koncert u Budvi je po ocjeni publike jedan od najbolje organizovanih programa u posljednje dvije decenije, a Gibonni je napravio izuzetan štimung. Kako je novogodišnja noć izgledala s bine i, generalno, kakve utiske nosite iz crnogorske prijestonice turizma?
– Prije svega bih želio zahvaliti organizatorima iz Budve, koji već godinama (ako izuzmemo period pandemije) tokom novogodišnjih praznika uspiju posložiti vrhunske izvođače. Ove godine Dubioza kolektiv, Konstrakta, Dino Merlin i Gibonni. Poslužilo nas je i vrijeme, nije bilo hladno, nije bilo kiše. Koliko sam vidio trg je bio pun, ljudi su znali sve pjesme, Gibonni, kao i obično u takvim situacijama, izuzetno dobro raspoložen sa željom da publici da sve od sebe. Mi smo na sceni uživali, a isto smo osjetili iz publike.
Dugogodišnji ste Gibonnijev prijatelji i saradnik, ali i gitarista njegovog pratećeg benda. Povremeno ste svirali i sa Balaševićem, daju li Vam ti nastupi neku drugačiju perspektivu, drugačiji pristup ili prednost u producentskom poslu.
– Apsolutno. Tek na koncertima možemo vidjeti koje pjesme su prošle test publike, shvatiti kako pjesme tokom vremena sazrijevaju, ulaze publici u uho. Često u okviru jedne pjesme na koncertu uviđamo koji detalji su dobri, a koji su možda mogli biti još bolji. Prilagođavamo koncertnu verziju, a učimo nešto i za budući rad u studiju. Taj direktni odaziv nam pokazuje jesmo li stvorili nešto što može biti trajna vrijednost, jesu li te pjesme “položile ispit vremena”, ili u nečemu griješimo. Uvijek je dobro malo se “resetirati” od onog usamljeničkog sterilnog studijskog ugođaja, i doživjeti direktnu reakciju na ono što radimo.
Da li je lakše raditi s onima s kojima ste već sarađivali? Postoji li bojazan od toga da se zvuči uvijek isto ili je ustvari veći izazov nastojanje da svaki novi projekat bude svojevrsna nadgradnja prethodnog?
– Naravno da mi je lakše raditi s ljudima s kojima sam već radio. Tad se već znamo,
znamo što jedan od drugog možemo očekivati, na koji način obostrano izvući najbolje iz svog saradnika, na koji način ga podsticati u kreativnosti. Uvijek nastojimo ići dalje, nastojimo biti drugačiji, novi i bolji nego prošli put. Jedino tako nas saradnja uzbuđuje, i samo tad ima strasti u tom što radimo. Naravno da to nekom sa strane može izgledati slično, ali to je zato što su moj muzički ukus i kriteriji po kojima radim ipak uglavnom neka konstanta, i ne mogu sad odjednom voljeti nešto što prije nisam, ili raditi po nečijim tuđim kriterijima. Ako uvidimo da baš idemo utabanom stazom, onda gasimo studio, uzimamo pauzu. Nekad par dana, a nekad i više mjeseci.

Šta biste savjetovali mladim producentima, onima koji bi rado krenuli Vašim stopama?
– Prije svega treba slušati svoje osjećaje i kriterije. Ne raditi ono što ne voliš, u što ne vjeruješ i što te ne veseli i ne uzbuđuje. I treba stalno učiti. Od saradnika, od drugih čiji ti se rad sviđa, i tako se nadograđivati. Dobro je poznavati, barem na osnovnom nivou, što više muzičkih instrumenata, kao i tehniku koju koristimo, i slušati muziku sličnog usmjerenja. I treba eksperimentisati. Ne treba se plašiti lošeg rezultata, ukoliko ste do njega došli namjerom. Iz toga treba učiti. Možda ste samo napravili nešto što je ispred vremena. Kada sam počinjao, upijao sam sve što sam mogao od ljudi čije radove i danas smatram izuzetnim i nedostižnim. Kornelije Kovač, Saša Habić. Željko Brodarić Jappa, Josip Boček, Goran Bregović, Tini Varga, Stipica Kalogjera, Brano Likić, Ranko Rihtman… Želio sam biti poput njih, raditi barem upola tako dobro. Pomno sam preslušavao ono što rade, pokušavao raditi slično, ili onako kako bih ja volio, ali s njihovim kriterijima. S nekima od njih kasnije sam imao privilegiju raditi. I tad nešto naučiti.
Iza svake umjetnosti nesumnjivo stoji strast. Koliko uživate na sceni i u muzici, šta Vam muzika znači? Da li biste se mogli baviti nečim drugim, a biti jednako ili približno zadovoljni i uspješni?
– Po struci sam inžinjer, i možda bih mogao raditi i taj posao, ukoliko bi obuhvaćao neke kreativne stvari, projektovanja, nove ideje. Ali, da se mogu vratiti u mladost i birati, opet bih isto. Muzika ispunjava na jedan sasvim drugi način, donosi zadovoljstvo pri stvaranju u studiju, a pogotovo na koncertima, kad nam se ta energija vrati iz publike. Kad puna dvorana pokaže pjevanjem, aplauzom ili samo pažnjom u tišini, da cijeni i voli ono što sviramo. Za taj osjećaj vrijedi živjeti. Zbog toga se svakoga dana iznova veselim svom pozivu. Jer, muzika je ipak poziv, a ne posao.
Kada biste poredili nekadašnju muzičku scenu s današnjom, koje vrijednosti, a koje mane biste izdvojili?
– Vremena se mijenjaju, s njima i muzika. A mi starimo. I ne možemo očekivati da nam nova muzika znači onoliko koliko nam je značila “muzika naše mladosti”. Uvijek je bilo kvalitetne muzike, ima je i danas. Današnja muzika je drugačija zbog nečeg što ja zovem “demokratizacija procesa proizvodnje”. Naime, prije 40 ili 50 godina muziku su stvarali rijetki talentovani i dokazani pojedinci, u profesionalnim studijima, s profesionalnim muzičarima, nakon što je neki urednik to odobrio, poštujući sva pravila struke, a prije toga je preslušao puno demo snimaka. Postojali su visoki kriteriji i jaka selekcija. Posljedica je bila to da je u bivšoj Jugoslaviji godišnje izlazilo 20-30 albuma, i svi su bili na svoj način dobri i kvalitetni. Danas svako s kompjuterom može stvarati muziku. Često za stvaranje muzike ne treba ni studio ni muzičare. Posljedica je jako puno nove snimljene muzike. Zadnjih godina na području bivše Jugoslavije razni diskografi objave godišnje više od 1000 albuma. Ono što mi je drago je da opet bude 20-30 kvalitetnih albuma godišnje (po svim, ne samo mojim kriterijima), ali nažalost i puno onih koji samo zauzimaju prostor u medijima. Nisu objavljeni zato što su prošli selekciju i kriterije, nego samo zato jer se
to može, jer su nekom bili dostupni kompjuter i internet, a imao je višak slobodnog vremena.
Sigurno treba postojati neki dobar zajednički vibe zbog kojeg će saradnja biti uspješnija, jeste li nekad nekoga odbili, i zbog čega? Postoji li neko s kim dosad niste sarađivali a voljeli bi?
– Svake godine odbijem neke, i ne uvijek zato što to ne bih radio, nego često jer sam svjestan da ne mogu to završiti u predviđenom roku. Nekako mi se posložilo da sam uspio ostvariti saradnju sa skoro svima s kojima sam želio. Postoje neki s kojima bih volio raditi, ali nisam siguran da bih ja bio najbolje rješenje za njih, jer već imaju dobre saradnike.
Osvojili ste mnogobrojne nagrade, među njima čak 42 Porina, da li biste neku izdvojili, da li Vam je neka posebno draga?
– U okviru muzike koju radim, uvijek mi je veoma važan tekst. Zato jako volim saradnju s pjesnicima. I zato su mi posebno drage nagrade za albume koje sam radio s Gibonnijem i s Arsenom.
Poslije toliko godina u ovom poslu, bavljenja muzikom, kako pronalazite inspiraciju, šta je danas Vaš glavni pokretač?
– Kreacija je uvijek glavni pokretač. Želja da se napravi nešto od nule. Nastojim da se ne ponavljam, a sve dok idem u studio raditi nešto novo, dok pokušavam napraviti nešto bolje od onog što sam radio, veseliće me ovaj moj poziv.
Na šta ste najponosniji u svojoj bogatoj karijeri, a ima li nešto što biste najradije zaboravili?
– Ponosan sam na sve saradnje koje su bile višestruke. To znači da smo napravili nešto dobro, i da sam ja tome dao svoj doprinos. S druge strane, postoje i neki radovi na koje nisam ponosan. Ali, te sam, čini mi se uspješno, zaboravio (smijeh).
Čime se bave Vaši sinovi, da li je muzika važan dio i njihovih života ili ste im savjetovali da se drže što dalje od svijeta šoubiza?
– Supruga i ja ih nismo gurali u muziku. Pustili smo ih da sami odluče, a onda smo ih u odlukama podržali. Stariji sin je radijski voditelj. Ono što je nama važno je da on taj posao voli, radi s ljubavlju i strašću, i onda je to dobro. Osim toga svira gitaru i klavir, piše pjesme, neke su objavljene i po reakcijama ljudi dobre i uspješne. Mlađi sin studira računarstvo. I on svira gitaru, i piše neke pjesme za koje zaista mislim da su dobre, no on s više strasti radi dizajn na kompjuteru.
Korona je na različite načine uticala na živote svakog čovjeka na planeti, mnogi izvođači su bili u teškoj situaciji jer nije bilo nastupa uživo, a previše je onih koji zbog nje nisu više s nama… Koliko nas je sve to promijenilo, da li su nas dešavanja tokom protekle tri godine ičemu naučila?
– Želio bih da smo naučili koliko smo krhki. I kao bića, i kao civilizacija. I da smo shvatili koliko malo treba da se sve raspadne, da se život zaustavi. Tako da se nadam da ćemo više cijeniti život, društvo, drage ljude i zajedničke trenutke koje možemo imati, kad je sve u redu. Nadam se i da ćemo naučiti poštivati druge i njihovo pravo da budu drugačiji. I želio bih da počnemo cijeniti i njegovati mir.

GRACIJA 209/februar 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO