Akademska slikarka i profesorica Nina Vukčević Ćupić od nedavno je na čelu Muzeja i galerija Podgorice. Rođena u Baru 1976, diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a magistrirala 2010. godine. Kao profesorica prenijela je radost i ljubav prema likovnoj umjetnosti mnogim generacijama. Obožavana je kao slikarka zbog sposobnosti da boje svog veselog i optimističnog duha utka u platna. Uvijek aktivna i društveno angažovana, prava je osoba na pravom mjestu. Majka je troje djece. Nakon nekoliko mjeseci direktorskog mandata već postiže prve rezultate, a otkrila nam je šta nas u galerijama čeka na jesen i kako usklađuje privatni i poslovni život.
Činjenica je da vrlo ozbiljno radite sve što radite, bez obzira što se, možda, zbog Vašeg duha može učiniti drugačije. Koliko Vas je dolazak u ovu instituciju “uozbiljio”?
– Ne znam ko je rekao nedavno: “A oni misle da im dolazi Nina Vukčević, neće znati što ih je snašlo”! Prodrmalo je pomalo mene kao mene, kad dođem u ovu ustanovu da treba da budem fina i kulturna. Stabilna. Isto moram da provučem kroz posao malo šale kako bih ja ostala ja. I u školi, dok sam predavala sam bila ozbiljna, ponekad (smijeh).
Više ne predajete?
– Ne, dala sam otkaz. Mogla sam paralelno da radim i u školi, ali prosto nisam htjela da komplikujem. Ovo smatram još jednom stepenicom u životu, poslije 40 i kusur godina jednostavno treba da krenem dalje.
Koliko Vam je sada korisno pedagoško iskustvo?
– Zavisi da li je teže raditi sa djecom i roditeljima, ili sa ozbiljnim ljudima sa velikim stažom ovdje. Mnogo toga znaju bolje od mene. Ja sam ista potpuno i kada je posao u pitanju, minut ozbiljnosti da riješimo stvari, pa onda nastavljamo kroz osmijeh. Sve što koči, tu sam da odradim za sekund. Poslije 16 godina rada u školi stekla sam mnogo prijatelja i među roditeljima i među djecom, ostala sam sa mnogo njih u kontaktu. Iz svake generacije imam po nekoliko koji su u ovom poslu. Tu su za sve što mi treba. Za kolege imam i bivše đake, jutros smo baš bili na sastanku kod Jelene Borovinić. Jedan je u sekretarijatu, jedan je čak šef! To su sada ozbiljni ljudi i tačno imaju onoliko godina koliko sam imala kada sam počela da radim u gimnaziji.
Mandat Vam je počeo u decembru, koliko ste zadovoljni postignutim do sada?
– Ima puno posla. Plan je baš preambiciozan. Sad više ne, ali prvih mjesec-dva bih se budila u toku noći uplašena da nisam pobrkala datume ili napravila neki propust. Da mi se ne poklope dva događaja, pa da mi stignu ljudi s kamionima i slikama, a mi već postavili drugu izložbu! Plan je, kažem, preambiciozan i 90 posto naslijeđen. Imala sam slobodu da izmijenim nekih 10 posto, ali generalno nisam imala potrebu da previše mijenjam nešto što je dobro. Imaćemo u septembru Kompendijum savjeta Evrope, to je velika konferencija ministara kulture, kustosa iz Evrope. Vraćamo Podgorički decembarski likovni salon, poslije ne znam koliko godina pauze. Biće međunarodnog karaktera, imaćemo i žiri, angažovaćemo kustosa sa strane. To je dobro zbog naših umjetnika, da se ne zovemo tu sve između sebe, sve kao jedni drugima nešto činimo, a ostajemo tu gdje jesmo. Mislim da treba da radimo na tome da naši umjetnici idu i budu viđeni i van naše zemlje. I to ćemo pokušati i preko diplomatske kulture, uz podršku ambasadora stranih zemalja. Za sada ta saradnja sa pojedinim ambasadama funkcioniše dobro.
Kultura, posebno likovna umjetnost je polje koje nam ide dobro, u posljednje vrijeme ima mnogo postavki, organizuju se mnoge izložbe…
– Ide sve dobro, samo imam neki osjećaj da se ne obraća i dalje pažnja na to. Prosto se samo čekira kao neki plus. Radi se sve kako treba, ali nemamo baš toliko posjeta. U posljednjih mjesec, dva imali smo otvaranja izložbe Srećka Gala, pa makedonsku izložbu u Kuslevovoj kući Terakotne ikone Viničko Kale, pa postavku Život na crnogorskom dvoru, koju ćete moći vidjeti do prvog septembra, a prije svega toga izložba Branka Mrdaka. Imamo i stalnu postavku Rista Stijovića u galeriji u Staroj Varoši. Energija, postavke sve je kako treba, samo treba da poradimo na publici.
Kakvi su Vam planovi na povećanju vidljivosti?
– Pokušavamo sa našim timom da radimo na tome. Moramo malo da aktiviramo škole, jeste da sada nije period, ali može se nešto organizovati. Tri osnovne škole su nam na 200 metara vazdušne linije. Valja povesti neke ozbiljnije razgovore sa ministarstvom prosvjete, barem od septembra da uđe u školski kalendar (mada to već postoji, ali se ne radi i valjalo bi da se uobliči bolje) da se dva do tri puta u toku školske godine obilaze muzeji i galerije. Imamo stalnu postavku u rodnoj kući Marka Miljanova. Vrtići nam dolaze i imamo radionice sa njima, a bilo bi odlično organizovati ih i za osnovne i srednje škole. Ima puno planova, ali puno je programa, malo kasnimo, ali radi se.
Šta nas sve očekuje u Muzejima i galerijama Podgorice nakon ljeta?
– Radi se rekonstrukcija stalne postavke. Trenutno je zatvorena, prikupljamo informacije o radovima, gledamo koliko će šta da košta. Čekamo tematsko ekspozicione planove kako bi članovi kolektiva dali neko idejno rješenje o tome kako bi postavka trebalo da izgleda. Imamo puno eksponata po fundusima koje moramo da izložimo, jer nemamo ništa od toga da stoje u kutijama ili ormarima. Kada sam bila u posjeti Gradskog muzeja u Zagrebu, došla sam do spoznaje da je taj naš prostor za koji je odlučeno da bude namijenjen stalnoj postavci ustvari mali prostor, tako da ga možda proširimo na cijeli prvi sprat i to bude pravi gradski muzej. Pa možda u korist toga neće raditi stalna postavka godinu dana, ali nešto ćemo dobro napraviti. Očekujemo da izložba Život na dvoru kralja Nikole bude posjećena i da ćemo, a u pregovorima smo sa ambasadom Srbije i muzejem iz Pljevalja, da radimo veliku izložbu Milene Barili. Ukoliko se nešto izjalovi, a papirologija je vrlo zahtjevna i komplikovana, a i skupa, trenutna postavka ostaje do novembra, decembarskog likovnog salona. Ima mnogo stepenica koje valja preći do izložbe velikih umjetnika drugih zemalja. Plaćaju se prevoz, osiguranje, slike putuju pod policijskom pratnjom, a nama je to smiješno. Te su slike nacionalno blago i upravo zaslužuju takav tretman. Mi sve tuđe cijenimo, a naše uzimamo zdravo za gotovo.
Takođe mi je cilj da se muzej Marka Miljanova na Medunu kompletno sredi, a planu je za 2025/26. To je kompleksan i ozbiljan projekat. Kada sve to dovedemo u red, imaćemo jednu kompletnu priču, ozbiljnu, da ne možemo da kažemo da nemamo ništa, jer imamo. U 2025. ulazimo sa izložbom žena umjetnica koje više nisu među nama. Zvaće se Sjećanje naprijed i ovim ćemo im odati počast i oživjeti sjećanje na žene koje su bile dio ove kulture, a nepravedno zapostavljene. U septembru ćemo imati izložbu u saradnji sa Muzejima i galerijama Zagreba, za poluslijepe.
Glavni cilj je povećati vidljivost. Možda u priču uključimo i influensere. Veliko je vrijeme, umjetnici izdvajaju značajna sredstva kako bi se bavili nečim lijepim, a ostaju uskraćeni za povratnu informaciju. Tako da moramo da idemo u skladu sa vremenom i trendovima.
Šta se događa sa Vašim slikarstvom u ovom trenutku?
– Prvih par dana sam bila entuzijastična. Prije dvadesetak godina sam upravo ovdje radila pripravnički, kadar se nije mnogo promijenio i mislila sam da će to ići super, lagano. Donijela sam svoj ranac sa blokom i priborom kako bih pravila neke skice u pauzama, ali sam relativno brzo shvatila da od toga neće biti ništa i uredno ranac vratila kući. U atelje nisam ulazila od kada sam došla ovdje. Koliko je lijepo, toiko je stresno. Ostajem u kancelariji do četiri sata, pa ako imam neki događaj, a ima ih, moram da odem. Tako da provodim dosta vremena na poslu. Kako je stiglo lijepo vrijeme, stigli su i planovi o sređivanju ateljea, pa kada dođem kući, umjesto da spavam, tamo provedem par sati. Vidjećemo. Mislim da hoću, na ljeto. U planu je i izložba, na jesen, još sam u pregovorima. Prošlog ljeta sam imala izložbu One and only, preko Pizana galerije. Izložba je “izvučena na mišiće”, jer ja volim sve da radim pod tenzijom. To je ta energija, adrenalin – kasniš, kasniš! I onda uletim u stotu brzinu. Ovdje to ne može tako. Izložba je jedno, a muzeji i galerije su drugo. Svaki put kada otvorim neku izložbu, kao da otvaram svoju, trema me uhvati. Nisam u dodiru sa bojom i četkicom, ali tu sam! Razmišljam o svojim slikama, stalno sam u nekom procesu. Tako je nastala ova posljednja izložba, 28 dana nisam mrdala. Samo ćutala i razmišljala. Činilo mi se da čak nisam umjela da hodam. Poslije sam 48 sati samo spavala.
Kako postižete balans između poslovnog i porodičnog života?
– I tri mjeseca kada sam došla na mjesto direktorice Muzeja i galerija nisam nigdje izlazila. Samo posao i kuća. Stalno sam bila pod stresom i oslabila imunitet. Sedam puta sam bila bolesna za kratko vrijeme! Kao da je neko napravio vudu lutku, pa me bockao. Poslije 16 godina u učionici postala sam javna ličnost. Našla sam se pod lupom i samoj sebi napravila pritisak. Čini mi se da je sada sve kako treba. Pegla se kad se nakupi, ponekad nemamo skuvan ručak, ali tako svi žive, zar ne? Posljednje tri, četiri godine kao predavač sam radila jedan dan prvu, drugi dan drugu smjenu, tako da mi disbalansa nije falilo. Sve se stiže. Djeca su odlična, zdravi su, sve je kako treba. Nekad moraš da nađeš neki luft za sebe, pa meni taj službeni put jednom mjesečno bude odličan ventil. Koristan i za mene privatno, a i da poslovno pogledam malo šire. Potpuno sam inspirisana prostorima Muzeja i galerija Zagreba, recimo. Energiju i oduševljenje svojim poslom kustoskinje zagrebačkog muzeja odavno nisam vidjela. Inspirisala me je i poslovno i privatno. Dobila sam, kao neko ko je na čelu ove ustanove, poziv da prisustvujem predotvaranju Bijenalu na kojem nikada do sada nisam bila. Ovo je baš svečani događaj, kao iz filmova. Bukvalno drugi svijet. Onako kako zamišljaš da život umjetnika treba da izgleda. Filmski, nestvarno. Posjetila sam fondaciju Pegi Gugenhajm, ali me je razočarala komercijalizacija svega. Bila sam prije 20 godina prvi put i očekivala isto, ali sam se razočarala. Nekako se smanjilo sve. Ali, nije beznačajno vidjeti platna Miroa, Kandinskog, Pikasa…
GRACIJA 223/maj 2024.
