Ništa ti, mama, ne razumiješ

Sudeći po romatičarima s interneta, baš onima koji svakodnevno dijele gluposti tipa “svi mi koji smo jeli neoprane jagode”, ova Z generacija je Zeznuta, Zakinuta, Zaludna...

Piše Kaja Milačić

Nakon Drugog svjetskog rata pa sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka rađala se dječica širom svijeta, kao zečići maleni. Narodu se smučilo da vode rat, pa vodili ljubav. Blago nama! Množili smo se aritmetičkom progresijom, amebice malene. I bili srećni ka mačka u mesari. Ka miš u kukuruzu. Vozili smo bicikle, rolšue, iskakali sa ljuljaški, igrali lastiša i školica, partizana i Njemaca, žmurke, ćorave bake i šuge. Bili smo Tihi i Prle, Sandokan i Marijana, Brus Li i onaj što ga Brus Li vazda izbije. Vozili smo se bez sigurnosnih pojaseva i dodatnih stolica, hodali vas krastavih koljena, s posebnim osvrtom na konzumiranje vode direktno iz crijeva. Bejbi bum generacija. Zamišljam nas kako trčimo kroz cvijetne livade raširenih ruku. Mi i naši psi čuvari s kojima dijelismo sve, pa i sladoled na štapiću. Mi smo posljednji izdanci zdravog odrastanja, bajkovitog djetinjstva i čega sve ne. Jeste, kako da ne! Sve ovo veze s mozgom nema. Kao ni one viralne poruke koje počinju sa svimikojismo…
Kao ovo sada nije normalno i kao mi znamo bolje i kao božemesačuvaj u šta stasavaju ove nove generacije? Generacija Z, kako mi objasniše dva meni najznačajnija pripadnika iste. Oni tvrde kako smo neznaveni i kako bismo teško opstali na planeti da nam nije njih. Ma, zvuči li vam ovo poznato?
Da bi stvari bile jasnije, vratimo se koju deceniju kroz vrijeme. Moj dobri otac je rođen između dva velika rata. Vrhunac tehnologije koja mu je bila dostupna, a i najmilija igračka, bio je minijaturni vodenični točak svojeručno napravljen od trske. Ničemu, osim zadivljenim pogledima čopora na nulu ošišane, vašljive i svega gladne đece nije služio. Al je radio. Mnogo kasnije do ruku mu je dopao motorcikl, ostao iza okupatorske vojske. Lično ga je osposobio za vožnju, ofarbao, pa je mamio uzdahe djevojaka. No, to je druga priča. Onako malen i ćelav, u grubim suknenim haljinama igrao je sa svojim drugarima čuvene igre klisa i piljaka. Pokušavao je kasnije da brata i mene uvede u tajne ovog sporta, ali uzaludno. Kao ni pravila bejzbola, pravila klisa i piljaka nikada nismo shvatili. Zbog lopte za fudbal je dobio i prve velike batine, jer je u nedostatku materijala zaronio u bakinu škrinju sa prćijom. Najskuplja krpenjača na planeti bila je ukrašena vezom od svilenog konca. Žmurke su imale sasvim drugačiji tok, bez brojanja i kikotanja, valjalo se sakrivati od raznih zločinaca. O haranju po tuđim voćnjacima i baštama, koje je sasvim priličilo kasnijim generacijama, nije bilo ni riječi.

Naravno da ne podržavam totalnu anarhiju kakvoj svaka mlada generacija teži, ali kako bi bilo da ih ipak malo ostavimo na miru

Mama je čitavo svoje djetinjstvo provela posvećena nježnim i ženstvenim poslićima. Vezla, plela, kukičala i čitala baki naglas novele sestara Bronte. Mene je kasnije zvala Mogli, a ja nju Mama Bronte. Jasno je i zašto. Sasvim bi neprilično bilo da djevojčica izranjavljenih koljena, sa rolšuama čiji je jedan točak druge boje (sama zamijenila), raščupane kose i posterom prvog dijela Star Wars sage iznad radnog stola, plete šal, čita Male žene, i igra piljaka sa drugaricama. Primjećujete li koliko sam zapela za ovu igru? Evo obećavam, ne pominjem je više! No mislim da je poenta jasna.
Zašto se derete na đecu? Ne silaze sa telefona, pa šta? Svi na utičnice, čudo veliko! Mislila sam da moja šmizla ništa ne čita, a njoj telefon pun pdf fajlova i audio-knjiga na engleskom! Da su moji roditelji živi, vjerovatno bi mi zamjerali što mala od 13 godina još ništa ne veze i ne umije da igra školice! Ona koristi neke programe za crtanje koji su meni viša matematika, mogu zamisliti kako bi tek mojim roditeljima izgledali! Marko je igrajući neke igrice zavolio istoriju i geografiju i sad nam ponekad služi kao enciklopedija, majke mi! Sve kao oni veze nemaju, mi smo kao bili bolji, ma nemoj! Nedavno je jedna djevojčica izjavila kako joj nije jasna ovolika hajka, jer je igrajući igrice, koje se nekima čine sasvim beskorisne, uspjela i da zaradi fin džeparac! Sudeći po romatičarima s interneta, baš onima koji svakodnevno dijele gluposti tipa “svi mi koji smo jeli neoprane jagode”, ova Z generacija je Zeznuta, Zakinuta, Zaludna…
Lena je ovog ljeta otkrila i slušala hitove benda kojeg se malo ko još sjeća, no moja generacija se raznježi na prve taktove pjesama Gold ili True. Kako i kada je otkrila Spanday Ballet, pojma nemam. Kako je, pored svega što im je servirano na mreži. odlučila da joj baš ovaj zvuk prija, ni to mi neće biti jasno. Tek eto, kao i svaka ponosna kvočka, kokodačem okolo kako je mala na mene povukla. A zaboravljam koliko mi je baš ta mala nove muzike otkrila!
Zaboravljamo ponekad da nam upravo ta nova Z generacija pruži ruku i izvede iz mraka neznanja kada zalutamo u tamnim uličicama moderne tehnologije. Zaboravljamo kako se baš njima obratimo kada smo u nedoumici kako se piše koja riječ na engleskom, da nam jedino oni precizno podešavaju navigaciju u kolima i žmureći mogu da nam povežu kompjuter, pametni televizor kada zamrsimo i počupamo kablove čisteći prašinu.
Naravno da ne podržavam totalnu anarhiju kakvoj svaka mlada generacija teži, ali kako bi bilo da ih ipak malo ostavimo na miru? Mislite li da bi moj otac igrao onu igru što sam obećala da neću pomenuti više, da mu je kojim slučajem bila dostupna makar jedna savremena igračka? I danas đeca piju vodu sa crijeva, a mi, bejbi bumeri, bismo bili šmekeri sa bočicama da je onomad bilo flaširane vode!
Djetinjstvo je da se raduje, uživa, bude bezbrižno, istražuje, uči. A poslije da se istog sjećamo sa sjetom i humorom. Ne služi da se njime trlja nos onima koji dolaze. Jer, ne smijemo da zaboravimo – mi smo samo podstanari u njihovom svijetu. Podržimo ih, ohrabrimo i ne propustimo dan da im ne kažemo koliko ih volimo. To se jedino broji. Sve ostalo lagano dođe na svoje mjesto. Čak i kada nam se ne čini tako, oni su na pravom putu. Na svom putu. Ne mogu ići našim. Ni igrati piljaka… da smo zdra’o.

Gracija 165, 30.8.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...