Razgovarala Danijela Đonović/Foto Evropska kuća
Prva žena na čelu Delegacije EU u Crnoj Gori, ambasadorka Oana Kristina Popa, prepoznata je kao mudra, odmjerena i strpljiva, pravi diplomata, ali i istoričarka, te žena koja voli modu, tenis, životinje, druženje filmove i putovanja. Iako je iza sebe imala 15 godina diplomatskog iskustva u regionu Zapadnog Balkana, Crna Gora kao zemlja svekolikog kontrasta za nju je bila profesionalni izazov. Rođena i odrasla u Rumuniji, magistrirala je mirovne studije na Institutu Kroc, doktorirala istoriju i međunarodne odnose na Univerzitetu Bobeš Boljaj u Klužu, te obavljala diplomatske funkcije u rumunskim ambasadama i Ministarstvu vanjskih poslova. Dva puta je odlikovana medaljama za diplomatske zasluge koje je primila od predsjednika Rumunije 2002. i 2008. godine. Bila je ambasadorka Rumunije u Hrvatskoj od 2005. do 2010. godine, i u Srbiji od 2016. do 2020. Mandat u Crnoj Gori završila je dobijanjem Ordena crnogorske zastave 2. stepena od predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića.
Završavate diplomatsku misiju EU u Crnoj Gori, s kakvim emocijama ste dočekali kraj mandata i šta će Vam nedostajati?
– Ne postoji jednostavan odgovor, neki crnobijeli, ovo je bila luda vožnja, ako mogu tako da kažem. Rolerkoster emocija, što je uzbuđujuće, ali ponekad i zastrašujuće. Mislim da je to jedinstveno iskustvo i u istoriji vaše države, ali je bilo jedinstveno iskustvo i za mene. Na kraju, ono što je važno je kako se stvari finalizuju. Moj mandat je bio obilježen nestabilnostima, ne bih to nazvala krizama, ali bilo je dosta izazova, da iskoristimo taj diplomatski jezik, ali i velikih uspjeha na kraju. Ja imam vjere, jer Crnogorci i Crnogorke znaju šta žele u većini, da se približe EU i da se pridruže EU što je prije moguće, da što prije završe to putovanje. Da budem iskrena, živjela sam s pomiješanim osjećanjima, ali takođe moram da kažem da je ovo bio i vrhunac moje karijere. Jedna od stvari koje će mi definitivno nedostajati su ljudi, prijateljstva koja sam ostvarila ovdje. Putovala sam puno, mogu da kažem, bez lažne skromnosti, u različitim pravcima, vidjela sam fantastična mjesta van utabanih staza i upoznala neke nevjerovatne ljude.
Kako ste u geografskom, ali i mentalitetskom smislu doživjeli Crnu Goru i Crnogorce?
– Mogu da kažem isključivo iz ličnog ugla da je sjever najfascinantniji dio Crne Gore, tamo sam prvo i otišla nekoliko mjeseci nakon mog dolaska ovdje. Mislim da sam prvi put pošla u Rožaje i, naravno, vraćala sam se na sjever nekoliko puta, to je destinacija koju sam najviše posjećivala, gdje smo pokušavali da se zalažemo za svoje projekte te da tamo donesemo malo više proaktivnosti. Fascinantan pejzaž, ljepota koja oduzima dah. Postoji ogroman potencijal, ali je i ogroman posao koji treba da se odradi. Crna Gora jeste mala država, ali razlike između regiona su ogromne, geografski, kulturološki i mentalitetski. Iako su to značajene stvari u smislu kulture i očuvanja etničke i kulturne raznolikosti, važno je izbalansirati razvoj, jer ne možete imati veoma razvijene, djelimično razvijene, i potpuno nerazvijene regione. Politika regionalnog razvoja EU je da se svima osigura jednak pristup i jednake prilike.
Šta bi po Vama bila specifičnost Crne Gore?
– Činjenica da u ovako maloj državi, površinski gledano, s malim brojem stanovnika, imate tako veliku raznolikost na jako malom prostoru, nešto je što nećete naći na drugim mjestima na Balkanu. I trebalo mi je dosta vremena da to shvatim. Još jedna stvar koju sam primijetila na svim svojim putovanjima i u interakcijama sa ljudima, da je kreativnost koju ljudi ovdje proizvode ponekad fantastična, izuzetno kvalitetna. Crnogorci su kreativan narod, ali se iz nekog razloga to ne reklamira dovoljno. Postoje neki drugi koji imaju manje, ali to mnogo bolje reklamiraju, tako da biste na tome mogli da poradite.
Bili ste i prva žena ambasadorka EU u Crnoj Gori, da li ste ikada imali osjećaj da žene ovdje imaju drugačiji tretman u odnosu na muškarce?
– Nisam bila drugačije tretirana zbog toga što sam žensko. Bila sam dovoljno privilegovana da sam u kontaktu s ogromnom većinom sagovornika uzajamno jedni drugima ukazivali poštovanje. Ovaj dio svijeta je patrijarhalno nastrojen i to nije ograničeno samo na Crnu Goru. I sama dolazim iz patrijarhalnog društva. Ali smo mi imali izuzetnu priliku da se pridružimo EU i da se promijenimo u zadnjih 20 godina, pa se i mentalitet promijenio. Sve u svemu, navikla sam na to, odrasla sam upravo u takvom društvu, tako da to nije nešto što bi me šokiralo. No, tokom ove četiri godine vidjela sam i da se ovdje stvari mijenjaju. Da li se mijenjalo dovoljno brzo, da li je bilo dovoljno doboko, vjerovatno ne, ali se to dešava. I to je ključna stvar ovdje, i tu smo potrebni svi. Imala sam privilegiju što sam imala kolege koji su feministi i želim da im zahvalim na tome kako su sarađivali sa mnom lično i generalno kao predstavnicom EU. Mislim da bi trebalo da svi radimo na promjenama, a velika je šansa da će se onda promjene i ubrzati. To je način razmišljenja koji bih ja željela da ostane iza mene. Da stvari nisu loše, već da napreduju, da još uvijek postoji gomila posla ispred nas, ali da svi treba da radimo zajedno kako bismo to promijenili. Takođe želim da kažem i da znam da postoji dosta kritike prema EU, možete da kažete dosta stvari vezano za EU, ali jedna stvar koji ne možete da kažete za EU je da nije inkluzivna. I mislim da je to ono što svaka država kandidat treba da preuzme od EU, tu inkluzivnost različitosti koja se prenosi da bude vidljiva u svakodnevnom životu i poslu.
Više puta ste ukazivali na neravnopravnost žena u Crnoj Gori kada je u pitanju mogućnost odlučivanja i kreiranja ekonomske i razvojne politike zemlje. Bez obzira na visoko obrazovanje, čini se da žene nemaju stvarni uticaj u ovom dijelu Evrope?
– Same žene trebalo bi da budu proaktivnije, da izađu, da govore glasnije i da dio svog iskustva podijele na neformalni način. To je konvergencija faktora, s jedne strane žene treba da budu više proaktivne, da dignu glas, a da sa druge strane i muškarci učestvuju u tom procesu. To nije samo problem žena, već je problem čitavog društva. Nama su za ovo potrebni muškarci. Potpuno bi bilo pogrešno reći da želimo da promijenimo situaciju i da sa patrijarhalnog pređemo na matrijarahalno društvo. Mi želimo jednakost. Onda, naravno, institucije bi trebalo da rade u tom pravcu, potrebno je orodnjavanje, osvješćivanje, da imate to na umu, da biste to i postigli. U istoriji se ništa nije desilo samo od sebe, ništa nije palo s neba. Pravo glasa, emancipacija i tako dalje, sve je izgrađeno ponekad i na izuzetnim žrtvama. Onda je tu politička volja i institucionalna svijest, to je projekt za čitavo jedno društvo u ovom dijelu svijeta.
Koliko je izazovno baviti se diplomatskom profesijom u ovako teškim vremenima i zemljama u kojima su vladavina prava i demokratija još u povoju?
– Radim na Balkanu duži vremenski period. Definitivno je drugačije nego na drugim mjestima, ali mislim da je diplomatija veoma kompleksan posao, kompleksno je kada to praktikujete u svojoj zemlji, u svoj glavnom gradu, ali naravno postoje specifične individualnosti. Balkan, generalno, jedan je specifičan region sa mnogo izazova, ali i sa fantastičnim prilikama. To je teško mjesto za rad i to neću poricati. Većinu svoje diplomatske karijere sam provodila u ovom dijelu Evrope, generalno gledano Jugoistočne Evrope. Iako nisam počela s tim, već sa transatlantskim poslovima, bezbjednošću i odbranom, brzo sam promijenila fokus. Često se govori o Balkanu kao homogenom regionu, ali ovo je jedan od najraznolikijih regiona, mislim i u svijetu, to je mali prostor sa ogromnom različitošću i to ga čini izazovnim.
Da li je izazov u diplomatiji ostaviti lični pečat?
– Možete dati lični pečat, iako to često nije prepoznatljivo, dosta tog u ovom poslu nije vidljivo. Način na koji na to gledam je kao da imate granicu u okviru koje možete da se krećete, a od vas zavisi kako ćete u tim granicama da se krećete. Diplomatija je restriktivna vrsta posla, nemate puno prostora za kretivnost, ali u tim granicama ako koristite mudro taj prostor, onda možete da postignete i kreativnost. Mislim da je važno ostaviti lični pečat, ja sam ostavila i nećete vjerovati koja sam sve vrata otvorila zahvaljujući tome i probila led kroz različite razgovore. Takođe sam pokušavala da koristim tu takozvanu meku moć i koristila neformalne događaje da bih pokazala i humanije lice diplomatije koja je često ograničena na tvrde političke razgovore, biliteralne odnose, pregovore, pitanja bezbjednosti, i slično. A zapravo, kada pogledate kulturnu diplomatiju, to su jako moćni alati, i obično sam govorila kako su to tvrdi alati meke moći, jer ponekad imaju uticaj na vaš posao i na rezultate, ali i na tradicionalno tvrdu diplomatiju.
Na koje rezultate ste najviše ponosni, a koji se odnose na misiju u Crnoj Gori?
– Postoji mnogo stvari kojima se ponosim. Moje kolege u Evropskoj kući prate sve što smo radili. Vidjeli smo napredak u mnogim oblastima. Jedna stvar je da sam uspjela da promovišem EU projekte, bilo da su zajedno sa EU partnerima, kao što su UNDP ili sa državama članicama. Ponosim se i odnosom koji smo izgradili sa našim ambasadorima iz država članica EU. Mislim i da smo uspjeli da javnosti pružimo dosta znanja o EU finansiranim projektima, bilo da govorimo o velikim infrastrukturnim projektima, bilo da govorimo o maslinjacima u Baru ili farmama pečuraka u Danilovgradu. Zatim turizam i prekogranična saradnja. U svim mjestima gdje sam bila zalagala sam se da to promovišem, mislim da sam uspjela i to je definitivno nešto čime se ponosim, kao i načinom na koji smo počeli politički dijalog. Nadam se da ćemo na neki način kompletirati ovaj dijalog između partija, pomirenje, ali to podrazumijeva kolektivni napor. Mi smo postigli uspjeh, ali još uvijek ima dosta posla i znam da je to komplikovano u ovom dijelu svijeta i da se pomirenje ne dešava preko noći. Voljela bih da se vratim za pet godina i da vidim saradnju koja će napredovati brzo kao i infrastruktura i građevinarstvo u Crnoj Gori. Vidimo tu gomilu investicija koje dolaze, ali to treba da bude propraćeno pozitivnim efektima na društvo.
Na koji način Vam je poznavanje istorije ovih prostora pomoglo u diplomatskom angažmanu na Zapadnom Balkanu, u sveobuhvatnijem razumijevanju kompleksnih odnosa, ljudi i politika?
– Za one koji ne znaju, ja sam odrasla u Temišvaru. On je na granici s onim što je nekad bila Jugoslavija, danas Srbija, i dolazim iz multikulturalne porodice. Moja baka je bila iz Austrougarskog carstva, bila je Mađarica, Srpkinja i Njemica, tako da smo u svojoj porodici govorili različite jezike, koristili smo različite riječi, različitih kultura. Odrasla sam blizu bivše Jugoslavije, a kasnije naučila da na Balkanu morate da uzimate u obzir istoriju, da je uključite u sve čime se bavite. Takođe vjerujem da prošlost nije ta koja određuje budućnost, već je to sadašnjost. Ipak, poznavanje prošlosti je važno kako biste naučili lekcije i izbjegli greške, kako biste postigli pomirenje. To ne funkcioniše bez toga, istorija jeste dio ovog regiona, no poenta je da to bude prednost, a ne neka opasnost.
Za diplomatski posao je neophodno biti u balansu, biti promišljen, kako se relaksirate ?
– Diplomatija je jedna restriktivna vrsta posla i ne možete da kažete sve što vam padne na pamet. Naravno, možete, ali imali bi posljedice s kojima ne želite da eksperimentišete. Zbog toga je važno da ponekad imate prostor u kojem možete da budete svoji, da stvarate prijateljstva, veze, i van poslovnog okruženja. Ovdje sam imala veliku privilegiju da se sa svojim kolegama susrijećem van posla i da govorimo i o drugim stvarima, ali sam imala i fantastičnu grupu ljudi koju sam pronašla u teniskoj zajednici, gdje ste zaista mogli da budete svoji i da pobjegnete od svakodnevnog pritiska. Takođe sam osoba kojoj je potrebno vrijeme za sebe. Ponekad treba samo da pobjegnete i da budete sami sa sobom. Za mene je to šetnja. Jako volim da šetam i to radim obično vikendom sama i, naravno, provodim vrijeme sa svojim sinom koliko mi on dozvoljava. Sada je tinejdžer i to je još jedan izazov, ali da, provodim slobodno vrijeme sa porodicom, sa svojim psom koji obično šeta sa mnom, i sa prijateljima, i na teniskom terenu i van njega. Generalno, ne možete biti produktivni, srećni i proizvoditi kvalitetne rezultate na poslu ako ste neraspoloženi i depresivni.
Uz igranje tenisa, da li imate još neki hobi?
– Odrasla sam na Ratovima zvijezda, njih obožavam, odrasla sam u komunističkom periodu, nismo imali ništa. Imala sam sreću da sam mogla da gledam jugoslovensku televiziju u Temišvaru, ali nisu svi imali tu sreću. Veliki sam fan Ratova zvijezda, obožavam te fantastične priče kao što su Gospodari prstenova i Hari Poter. Ali, volim i špijunske romane o hladnom ratu jer sam odrasla u tome, a obožavam i romatične komedije.
Koja sjećanja, pejzaže, mirise i ukuse nosite sa sobom iz Crne Gore?
– U Crnoj Gori najviše volim masline i smokve, takođe nar i mandarine iz Ulcinja, ali moje omiljeno mjesto je Boka, sa svim što ima da ponudi. Postoji i ta Bokeška torta od badema koju mnogo volim. Koje god arome i ukuse ima Boka, ja ću ih ponijeti sa sobom.
Budući da ste karijerni diplomata, kakvi su Vaši daljnji planovi?
– Radiću ono što inače radim, ne mijenjam životni stil. Završavam svoj mandat i malo ću da krstarim po Jadranskom moru, zatim ću jedno vrijeme provesti u Rumuniji te u Francuskoj gdje živi dio moje porodice. Volim Jadransko more, to je mjesto gdje uvijek provedem dio svog ljeta u ovih zadnjih 23 godine.
GRACIJA 226/avgust 2024.
