Svojevrsni rat koji nikada ne prestaje vodi se protiv sopstvenog tijela i to svim mogućim sredstvima: strogim dijetama, plastičnom hirurgijom, iscrpljujućim vježbanjem… Kada je u pitanju tijelo, čini se da je mnogo onih kojima se ne sviđa onakvo kakvo je, zbog čega (žene i mnogi muškarci) postaju nervozni i nezadovoljni: nije ni dovoljno mršavo, ni dovoljno seksi, ni dovoljno mlado. Koliko ih je koji su zaista svjesni toga?
Britanska psihoterapeutkinja Suzi Orbah, koja je još 1978. godine napisala knjigu Fat is a Feminist Issue, smatra da dijete deformišu naš odnos prema hrani i na duži period učestvuju u nagomilavanju kilograma. Postala je slavna jer je vodila brigu o princezi Dijani, upravo zbog smetnji u prehrani, a kada je 2010. napisala i knjigu Bodies, zaključila je da su se mnoge stvari promijenile, pogoršale od izlaska prve knjige. Odnos prema tijelu postao je nezdrav i nesiguran, što je i danas u velikoj mjeri prisutno. Uprkos ekonomskoj krizi raste broj hirurških estetskih intervencija, u porastu je svojevrsna fetišizacija mladosti, dok anoreksija i pretilost pokazuju i nezdrav odnos prema hrani. Ishrana je postala problem ogromnog broja ljudi. Na hranu se gleda sa sumnjom, a ne sa zadovoljstvom, što počinje u najranijem uzrastu. Mnoge djevojčice odrastaju s idejom da je normalno biti na dijeti, a što su više na dijeti to ranije razvijaju naviku bingeinga (binge eating je kompulzivno prejedanje u vrlo kratkom vremenskom roku, ali bez povraćanja kao kod bulimije). Praktično prolaze kroz različite faze, od preciznog dnevnog mjerenja hrane, i grama i kalorija, do nekontrolisanog prejedanja.
Orbah tvrdi da sve počinje u porodici. Mame su prve koje kćerkama prenesu osjećaje brige i uznemirenosti prema vlastitom tijelu: “Ne pravite grešku, ne kritikujte svoj izgled pred djecom. Ako se žale na svoj izgled, ponavljajte im kako biste voljeli da se mogu vidjeti onako kako ih vi vidite – savršene. Za koju godinu će već biti kasno.”
View this post on Instagram
KAKO POBIJEDITI DNK-a
Malo je onih koji su svjesni činjenice da dijetetska industrija živi od recidiva, inače bismo samo jednom u životu bili na dijeti. Kontinuirano se kupuju proizvodi čiji je procenat neuspjeha veoma visok, a mnoge žene završavaju u ordinaciji estetskog hirurga. Plastična hirurgija postala je posebna grana medicine, što je razumljivo s obzirom na potražnju, a veoma se brzo razvija, napreduje, usavršava, i sve je dostupnija. U Brazilu, naprimjer, smatra se ljudskim pravom i dostupna je apsolutno svima, jer troškove estetskih operacija pokriva zdravstveno osiguranje, ili je moguće dobiti poseban popust kao i biti besplatno operisan. Za to je najzaslužniji slavni brazilski estetski hirurg, dr Ivo Pitangui (1923-2016) koji je 1961. godine, na samom početku karijere, stekao status heroja nacije kada je spasavao ljude iz cirkuskog šatora kojeg je zahvatio veliki požar, a onda ih i besplatno operisao. I nakon toga je nastavio da besplatno operiše žrtve nesreća, siromašnu djecu sa različitim deformitetima, a na klinici je oformio i odjeljenje za njihov postoperativni oporavak. Objavio je brojne knjige i naučne radove u kojima je uvijek naglašavao važnost plastične hirurgije. Borio se protiv predrasuda koje i danas vladaju prema toj oblasti, isticao njenu posebnost, često je poredeći sa psihoanalizom jer pozitivno utiče na samopouzdanje i duševno stanje osoba nezadovoljnih i nesrećnih zbog svog izgleda. Smatrao je da “ružnoća” nekim ljudima stvara mnogo problema, uglavnom psihičkih, i da je veoma važno da se učini sve i da im se pomogne u rješavanju tog problema, da je to jednostavno dužnost svakog ljekara, pa i estetskog hirurga. I to je zaista tako u većini slučajeva, ali ima i onih kada sopstveni izgled postane opsesija, kada se intervencije nižu, a izostaje osjećaj zadovoljstva. Što vodi u pretjerivanje, u beskonačan ciklus intervencija i nezadovoljstva.
View this post on Instagram
Malo je i onih kojima se čini da su izmanipulisani od strane industrija medija i ljepote. Smatraju to uvredom, iako svoje tijelo ne posmatraju kao nešto što se razvija prirodno, prema vlastitoj DNK-a, nego kao nestabilan subjekt, kao kulturnu izgradnju, kao projekat od kojeg neće odustati… Svi smo usmjereni prema stereotipnim uzorcima, homogenizovanim tako da izbrišu etničke, anagrafske, socijalne (i rodne) razlike. Varijacija lica i tijela je stigmatizovana. Sofija Loren, naprimjer, svima je prije nekoliko decenija predstavljala tipičnu italijansku ženu, a ne tako davno bi joj vjerovatno izmjerili BMI (indeks tjelesne težine) i prepisali dijetu namijenjenu pretilim osobama. Ili, možda, neku najnoviju, čudotvornu pilulu za mršavljenje.
View this post on Instagram
Priredila Snežana Crkvenjaš
