…Čarobnjak joj se unese lice. Sofija ustuknu. Uplašila se ovog čudnog stvora, ali još više ju je plašila pomisao da više nikada neće vidjeti svoju porodicu. U momentu je poželjela da se okrene i ode glavom bez obzira a onda joj pogled pade na Snježanu. Nježna vila ju je posmatrala molećivo, plašeći se da Sofija ne odustane. A ako odustane, zima više nikada neće biti ista… Ako čvrsto odlučim da ću samo da pomognem Snježani u pravljenju pahuljica kako bi sva djeca na svijetu bila i dalje srećna… šta može da se desi? Ništa! Čim ona dođe, vratiću se svom životu. I biće sve kao što je i bilo… Pomislila je. Sa druge strane, koliko djevojčica na svijetu ima priliku da proba vilinsku magiju i pravi predivne oblike pahuljica? Koja od njih ima šansu da od zime napravi pravu bajku? Ne smijem propustiti ovu priliku! Čvrsto je odlučila u sebi.
„Želim to!”, mirno je rekla.
Zelenrep se šetkao u iščekivanju njene odluke. Okrenu se i zadovoljno iskezi:
„Tako sam i mislio. Odlično!”, pljesnu rukama zadovoljno.
Odgega se do svoje police sa čarobnim napicima. Propinjao se na prste, čitao nazive na etiketama koje je na boce nalijepio. Češkao se po bradi kao da razmišlja koju kombinaciju da smućka za novonastalu situaciju, te uze jednu plavu i jednu zelenu bocu.
„To nam treba!”, reče, više za sebe.
Odgega se do stola, uze kotlić i jedan štap te pažljivo usu deset kapi od jedne i dvanaest od druge tečnosti. Miješao je i izgovarao naglas:
„Sniježna moći što planine krasiš, vjetre što duše i krv u žilama lediš, mraze što korjenju ne daš da pije, slijte se u ovu bocu da Sunce ne zasije!”
Veliki, plavičasti oblak izdignu se iznad kotlića, a iz njega počeše sijevati male munje. Odjednom, oblak se rasprši i plavičasta tečnost se u tankom mlazu uli kroz otvor pripremljene boce. Djevojčica je bila u čudu zbog magije koja se pred njom odigralava. Nestrpljivo je iščekivala sljedeći korak. Zelenrep joj priđe i oko vrata joj stavi ogrlicu sa priveskom u obliku staklene pahulje.
„Ovo je tvoje zvono spasa. Ukoliko upadneš u nevolju, samo slomij pahuljicu i stvorićeš se kraj mene, za tili čas!”, reče zvanično.
Uze je za desnu ruku. Iskapao je tečnost na njen dlan a ona se pretvori u najveću i najsjajniju sniježnu pahulju koju je ikada vidjela. Čarobnjak uze djevojčicin lijevi dlan i poklopi njime desni. Pogleda je u oči, kao da želi biti siguran da je uradio pravu stvar i da je ona dovoljno jaka da se nosi sa moći koju je upravo dobila. Pahuljica nestade. Sofija osjeti hladnoću u dlanovima, a onda i hladan talas koji prostruji kroz cijelo njeno tijelo. Potom, ništa. Kao da se ništa nije dogodilo.
„I to je to? Kako sada da pravim pahuljice?”, upita zbunjeno.
„To više nije moja briga!”, odgovori čarobnjak ljutito.
„Ja sam svoje završio. Odlazite!”, povika na njih.
Snježana i Sofija istrčaše iz kućice. Trčale su koliko su ih noge nosile, da što prije odu od tog čudnog stvorenja koje je izgledalo koliko bezopasno toliko i zastrašujuće. U jednom momentu se zaustaviše. Pogledi im se sretoše i Sofija spazi zadovoljstvo i olakšanje u vilinom pogledu.
„A sada na posao!”, ciknu vila oduševljeno.
„Čekaj! Šta se tamo desilo? Zašto je čarobnjak odjednom izgubio strpljenje i istjerao nas van?”, nije joj bilo nikako jasno.
„Zelenrep je veoma star i prenošenje magije na nekoga čini ga veoma slabim, a on mrzi kada ga neko vidi starog i oronulog. Zato nas je onako požurio.”, pokušala je da joj objasni vila.
Učinio je samo to da ga se plašim još više… pomisli djevojčica. Snježana uze Sofijine ruke u svoje i okrenu joj dlanove ka nebu.
„Spremna?”, upita je vila.
Djevojčica uzbuđeno klimnu glavom.
„Ovi oblaci su spremni za preobražaj. Kad vidiš da poprimaju sivkastu boju to znači da u njima ima toliko snijega i da su spremni da puste svoje pahulje ka nama. Moraš prepoznati moment, ni prerano ni prekasno!”, objašnjavala je vila.
„Razumjela sam.”, odgovori djevojčica.
Ipak, nije bila načisto koliko siv oblak mora da bude da bi ona pustila magiju. Valjda će naučiti, tješila se. Nije htjela da iznevjeri ovo krhko biće sa kojim se tako kratko poznavala, a već ju je zavoljela kao najbolju prijateljicu.
„Kada bude vrijeme da praviš pahuljice osjetićeš hladnoću i blago peckanje u desnom dlanu. Na njemu će se pojaviti znak u obliku pahulje. Tada treba da izađeš vani. Kada ugledaš početak sniježog naleta pruži ruke ka oblaku i zamišljaj najčarobnije oblike pahulja koje ti padnu na pamet. Svaka mora da bude različita, pazi da ne budu dvije iste! Zamisli… kako iz male tufnice izrastaju kraci kristala i povezuj ih kristalnim šarama. Sve mora da bude brzo! Pošalji slike sniježnih kristala iz misli, kroz dlanove, u oblak. Uskoro ćeš vidjeti kako se isti oblici pahulja koje si zamislila spuštaju sa neba.”, pokušala je da joj pojasni Snježana.
Sad joj je već bilo mnogo jasnije šta bi to trebalo da radi. Bješe ne previše hladno. Bez daška vjetra. Obe pogledaše ka nebu. Sofija osjeti kako joj hladnoća struji kroz desni dlan. Zatim se pojavi utisnuta pahulja na njemu. Podigle su dlanove ka nebu i čekale. Uskoro je prava mala vojska pahuljica krenula ka njima.
„Sad!”, uzviknu Snježana.
Zamišljala je najdivnije oblike kojih se mogla sjetiti iz sniježnih bajki koje joj je mama čitala u dugim zimskim noćima, dok je uz ugodnu vatricu iz kamina pila šolju vrućeg kakaa. Sjetila se svih onih pahuljica koje je posmatrala pod lupom kada je bilo dovoljno hladno a snijeg suv, pa su pahuljice mogle dugo da se zadrže na rukavicama da se ne istope. A sad je ona jedna od onih koji ih stvaraju! Čak i da se pohvali nekome ko bi joj vjerovao?! U školi je učila da je to potpuno prirodan proces, mada je u tom objašnjenju Sofiji oduvijek nešto nedostajalo. Kako oblak može da napravi takvo savršenstvo kao što su sniježne pahulje?!
Slala je slike pahulja sa najdivnijim ornamentima koje je u svojoj mašti stvorila. Dvije prijateljice počeše da se smiju i cerekaju od sreće. Uhvatiše se za ruke i zavrtiše se ukrug dok nisu popadale u snijeg.
„Znaš, oduvijek sam zamišljala kako džinovski Snješko sjedi na oblaku i iz neke sprave, nalik ogromnom gramofonu, izbacuje pahulje!”
Snježana se počela toliko smijati mašti njene drugarice da se uhvatila za stomak a krila su joj se umalo zalijepila za ljepljivi snijeg. Srećom, brzo se ustala, inače bi na svojim tananim krilima nosila snijeg do kuće. Sofija dotaknu staklenu pahulju koja je visila na lančiću oko njenog vrata.
„Kako će me ovaj kristal spasiti?”, upita vilu.
„U toj pahulji se nalazi kapljica Stare Magije koju je Zelenrep uspio uhvatiti i vezati. Kada se pahulja polomi, onoga ko je nosio prenosi pravo pred njegove noge, u kojem god svijetu da se nalazio.”, objasnila joj je Snježana.
„Pa to je sjajno!”, oduševljeno uskliknu Sofija.
Ako ikad zapadne u nevolju imaće direktnu vezu sa onim čudnim stvorenjem. Mada joj nije bilo najjasnije u kakvu nevolju može upasti praveći pahulje.
Počeo je da duva vjetar koji je bio toliko jak da je hladnoća dopirala do kosti. Sofija shvati da noć umalo što nije došla i da pojma nema koliko je bila odsutna od kuće. Nije smjela da razmišlja o baki koja mora da je već ljuta što ne zna gdje joj je unuka. Zakrčao joj je i prazni stomačić, što je bio znak da je već uveliko prošlo vrijeme za večeru.
„Moram da idem kući! Baka se već sigurno brine gdje sam. Vidimo se sutra!”, doviknu maloj vili kroz granje.
Snježana je mahnula. Zadovoljno se nasmijala… Hm… možda je baš ona stvorena da bude jedna od nas?… pomisli u sebi. Tako je govorila i legenda. Da će djevojčica puti bijele kao snijeg i očiju toplih kao kod srne ovladati magijom zime. Ona će postati prva djevojčica koja će postati vila. Ma to su samo stare priče…. još nisam vidjela da su nekoj djevojčici izrasla krila! A i šta bi one sa njima?! Pomisli vila pomalo zajedljivo…
