Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Vesela Mišković
Priroda i prijateljstvo su za profesoricu engleskog jezika i književnosti i spisateljicu Olgu Gojnić Borilović teme koje su u današnjem vremenu najvažnije i od sudbinskog značaja. Vodeći se tim promišljanjem, napisala je Pero plavog feniksa, knjigu koja je namijenjena djeci, ali nad kojom bi i trebalo da se zamisle i njihovi roditelji. Ona se, kako je pojasnila u intervjuu Graciji, bavi “ekologijom naših misli i etikom naših djela”. Iako nikada nema tremu, priznaje da joj je, po prvi put, zadrhtao glas kada je knjigu čitala u vrtiću koji pohađa njen sin.
Kako ste došli na ideju da napišete knjigu Pero plavog feniksa?
– Za ovu knjigu nije postojao prvobitni plan, nastala je u trenutku, u zagrljaju. Njen prvi oblik su bile glasovne poruke koje sam, čim sam uspjela, stavila na papir. Pero plavog feniksa je nastalo iz najčistijeg i najdubljeg osjećanja koje znam. Brzo sam shvatila da je to nešto što bih voljela da i drugi dožive.
O čemu govori Pero plavog feniksa?
– Ovo je djelo koje pruža pogled na dvije teme koje su, čini mi se, danas važnije nego ikad, a to su priroda i prijateljstvo. Bavi se ekologijom naših misli i etikom naših djela.
Knjigu ste posvetili sinu Ognjenu, koji je, u stvari Žiška, glavni lik. Pa kako biste opisali Žišku?
– Žiška je energija, igra i istina. Ono što junak naše priče nosi jeste iskra koja sadrži smisao. Istinu i čistotu koje sobom obasjavaju svakodnevicu – baš kao i svako dijete na ovom svijetu.
Trudili ste se da knjiga bude edukativnog karaktera. Da li nakon čitanja i odrasli treba da se zamisle?
– Čini mi se da je djeci u prirodi da su otvoreni i prijateljski nastrojeni prema drugima, i da im je u srži da se s poštovanjem odnose prema prirodi. Ono čemu svjedočimo jeste da su odrasli ti koji ekologiju i empatiju stavljaju po strani zbog nekih drugačijih interesa, tako da, moglo bi se reći da je ova knjiga svojevrsni podsjetnik i odraslima. Ako pretpostavimo da je večernji ritual čitanja knjige vrijeme za zbližavanje, povezivanje, lakšu tranziciju iz jave u san, ali i upamćivanje onog što je zaista važno, možda je to pravo vrijeme za podsjećanje na one najčistije i najvažnije stvari u životu.
Za promociju ste izabrali 2. april, Svjetski dan knjige za djecu, a potrudili ste se da i najmlađima i njihovim roditeljima priredite svojevrsno uživanje?
– Taj je dan zaista bio poseban. Zahvaljujući divnim ljudima iz KIC-a Budo Tomović i čarobnom Žarku Stanišiću, uspjeli smo da na zabavan i razigran način proslavimo Dan knjige. Djeca koja su došla su svojim prisustvom učinili da taj dan zaista bude magičan. Neizmjerno sam zahvalna na tom iskustvu.
U vrtiću koji pohađa Ognjen čitali ste Pero plavog feniksa i prvi put imali tremu. Zašto?
– To mi je zaista bilo neobično iskustvo. Ujedno, to je bio i prvi put da mi je zadrhtao glas pri čitanju. Pretpostavljam da razlog leži u tome što sam se na tren zapitala da li će djeca u toj priči vidjeti isto što i ja, i da li će prepoznati ono što sam u tom tekstu pronašla.
Prije ove, napisali ste još dvije knjige priča za odrasle. Duško Radović je rekao da je “pisati za odrasle teško, a za djecu još teže”. Kakvo je Vaše iskustvo?
– Kad je stvaranje u pitanju, ne bih rekla da je neki od ovih procesa teži od drugog, ali mogu reći da sam bila mnogo nestrpljivija dok sam čekala reakcije mladih čitalaca. Ono što sam naučila iz ovog iskustva, ove avanture, jeste da ako je ono što stvarate došlo sa čistog mjesta, mjesta ljubavi i istine, onda će čitaoci to osjetiti i prepoznati.
Ester i Fenix ex Pandora su knjige kratkih priča. Kojim temama ste se bavili?
– Teme koje sam u tim zbirkama dotakla jesu smisao, svrha, čovjek u odnosu na sve oko sebe. Naime, univerzalna pitanja na koja pričama ne pokušavam da pronađem odgovor, već da ih sagledam na različite načite. Te priče su sažete, a svojim težištem na nagovještaju, prije nego opisu – ipak pozivaju na dopisivanje.
Prva pjesma koju ste napisali kada ste imali samo deset godina bila je na engleskom jeziku. Da li ste razmišljali da napišete knjigu na engleskom?
– Ne znam zbog čega mi je trebalo više od 20 godina da nastavim da pišem na engleskom jeziku. Ipak, i taj vid stvaralaštva je sada prisutan. Uporedo sa pisanjem proze na našem, pišem i poeziju na engleskom jeziku. Ona će jednog dana naći svoje mjesto među koricama.
Da li planirate novu knjigu?
– Stvaranje je moja svakodnevica. Tako da, iako trenutno nemam iscrtanu viziju koja govori kad, kako, šta… svakako znam da ću opet držati u rukama plod vječite težnje za preispitivanjem.
Šta Vam, prvenstveno kao majci, a onda i spisateljici i profesorici engleskog jezika i književnosti, znači pisanje?
– Stvaranje je za mene potreba. Dešava se da nekada nije lako, niti zabavno, već je nešto što iziskuje potpunu pažnju i posvećenost, ali je zauzvrat nagrađujuće. Trudim se da budem primjer za ono što želim da pobudim kod svog djeteta. Kad je profesura u pitanju, jedan od mojih “zadataka” jeste da kod svojih đaka probudim ljubav prema čitanju i pisanju. Mislim da se sve svodi na žeđ za saznanjem, postavljanjem pitanja, sagledavanjem svijeta i sadašnjosti iz više uglova. I da dozvolimo toj iskri u svima nama da obasjava i treperi.
GRACIJA 226/avgust 2024.
