Olja Knežević: Crnogorski magični realizam

“Pomislim da se i piše zbog potrage ili potvrde identiteta. Često zaboravimo koliko je važno spoznati sebe. Pisanje i spoznaja neraskidivo su povezani”, kaže Olja Knežević, čije je književno veče Pisanje i identitet održano 20. avgusta u Budvi

 

Književno veče Olje Knežević Pisanje i identitet bavilo se upravo opsesivnom temom njenog stvaralaštva. Autorki knjiga Milena & druge društvene reforme, Londonske priče juga i najnovijeg romana Gospođa Black pokretački impuls, književni lajt motiv je potraga za identitetom. Rođena je u Podgorici, srednju školu završila je u Kaliforniji, u Beogradu Fakultet za engleski jezik i književnost, a u Londonu na Birkbeku magistrirala je kreativno pisanje. Danas živi na relaciji Zagreb – London. Ishodište svih njenih puteva, životnih i književnih kreću iz njenog rodnog grada, porodice, mirisa i slika iz djetinjstva, brižnog odnosa sa majkom.

Identitet je tema koja najviže zaokupljuje Vašu stvaralačku pažnju.

– Da, ponekad pomislim da se i piše zbog potrage ili potvrde identiteta. Često zaboravimo koliko je važno spoznati sebe. Pisanje i spoznaja neraskidivo su povezani.

Ko Vas je najviše ohrabrivao da se počnete baviti književnošću?

– Nema nikog od meni bliskih ljudi ko me nije ohrabrivao. Majka smatra da treba non-stop da pišem, svakoga dana svojim pisanjem da budem prisutna u javnosti. Njeno je ohrabrivanje neiscrpno poput njene energije. Muž misli da treba u tišini da sjedim i stvaram dok ne napišem remek-djelo. Njegovo je ohrabrivanje potrebno jer od mog pisanja ne plaćamo ni jedan račun. Moje prijateljice, braća, snahe i dobronamjerne kolege ohrabruju me strpljenjem da slušaju moje besjede o pisanju. Volim ih sve.

 Šta Vas raduje u Crnoj Gori?

– Preplavi me radost svaki put kada sletim na podgorički aerodrom i osjetim miris ugrijanog tla. Uvijek sam se selila sjevernije, pa je povratak rodnom gradu – povratak jugu. Obaviju me topli vazduh, miris čempresa, miris žedne trave. Ima i od našeg juga južnije, ali ja smokve, grožđe, zrikavce, iglice, šipak, kadulju, vrući asfalt, miris žege, vatre i dima povezujem s mojim jugom. Najčešće me na aerodromu dočeka majka, nasmijana, srećna. Tako se svaki put prepoznajemo moja zemlja i ja.

O čemu maštate kada ste u nekom drugom gradu, šta Vam najviše nedostaje?

– Plemenska okupljanja. U majkin stan kad dođu moje drugarice, braća, snahe i njihova djeca. Zašto to do sada niko nije snimao? Sljedeći ću put postaviti neku kameru u hodnik koji povezuje spavaće sobe i kuhinju s dnevnom sobom. Neprocjenjivo. Dok mi je otac bio živ, a prije toga i baba i deda, očevi roditelji, u taj se stan stalno ulazilo, izlazilo, odjednom bi neko izronio iz sobe braće i rekao – Odoh ja,  a nismo ni znali da je tu, i ko zna od kad. Crnogorski magični realizam.

Šta je to što je rezervisano samo za Vas i Vašu majku Ljiljanu Raičević?

– Volim kad ugrabim nekoliko vrelih ljetnjih dana u Crnoj Gori kod majke, pa preko dana ona vozi do mora, uveče se vratimo. Obje volimo mir na plaži, čitanje, ćutanje, ne smetaju nam vrućine i sunce. U kolima, ona vozi, ja kočim, krivim glavu da vidim ima li kakve opasnosti s desne strane, ona mi kaže: Vrati glavu, lakše mi je kad samo ja gledam, i opusti se ili te ovaj čas izbacujem. I Nikad više s tobom u auto, prijeti mi. Ali ne može da mi odoli. Nježnost, romantika.

Koje ste osobine naslijedili od majke?

– Neke osobine koje bih ja htjela da imam, poput odlučnosti da završiš što naumiš, što, zapravo, uključuje spektar mnogih drugih osobina povezanih s ambicijom, naslijedila je moja kćerka. Ja sam mnogo naslijedila od majčine majke, koju nisam upoznala, umrla je vrlo mlada. Od moje majke naslijedila sam društvenost, mlad duh, i, ako nije neskromno, otpornost, u smislu: Opet ću se dići. Naslijedila sam i migrenu, anemiju i nizak pritisak. Fizički joj mnogo ličim.

Da li je bila stroga u periodu Vašeg odrastanja?

– Nije bila stroga. Pokazivala je da jednako voli i sebe i nas. Bila je dobro organizovana, prihvatala je pomoć rodbine bez ego-tripova i takmičenja ko će podizati njenu djecu. To je tako dobro. Rasli smo okruženi zajednicom i tako aktivno učili da poštujemo starije, njihov ritam, slušamo njihove priče. To se danas gubi, a to je osnov pravilnog podizanja djece. Otac je bio strožiji. Ali, kad bih kod tate došla s ozbiljnijim problemom, strogoća se topila pred razumom, i vrlo je smireno tada davao savjete.

Kako pamtite djetnjstvo?

– Ponekad pomislim da nije fer kako sam dobro djetinjstvo imala – to samopouzdanje, osjećaj slobode, vjere u budućnost, osjećaj da sve će biti savršeno, sigurno, da su ljudi dobri, a kad nisu dobri da su komični, tj. slabiji od nas, djece – ja bih sada to da imam! Ili da barem sada to svojoj djeci pružim.

Koji mirisi, slike Vas asociraju na taj period, na porodični dom?

– Mnogo mirisa ponekad se, naizgled ničim izazvani, vrate. Osjetim ih usred gužve i sivila nekog dalekog grada. Miris moračke plaže ispod Pet udovica, kombinacija četrdeset stepeni napolju i vječno hladnih brzaka moračkih; miris prolaska pored titogradske Mljekare na putu do škole Sutjeska. Različiti mirisi sjeverne i južne strane Bulevara Lenjina, tj. današnjeg Svetog Petra Cetinjskog. Miris asfalta okupanog kišom koja nas je uhvatila dok smo preko velikog mosta išle u grad. Miris školskih knjiga koje smo Mira i ja natopile mojim prvim parfemom Anais Anais. Miris parfema Ivoire de Balmain koji smo krali od majke Tanje Vujanović. Miris Kraljičine plaže pred početak sezone i Mogrena 2 u jeku sezone. Miris male kuće u Gornjoj Gorici, gdje se u drvenim bačvama držalo grožđe za vino i rakiju koje sam i gazila. Miris pečenja rakije. Miris prodavnice Mimoza. Miris sladoleda od punča iz Sonje. Malo manje ugodan miris haustora između Sonje i Mimoze. Mirisi malih vježbaonica i baletske sale Muzičke škole Vasa Pavić. Mogla bih ovako do sjutra…

Na šta ste posebno zahvalni majci, na kojoj životnoj lekciji?

– Svakog dana nova borba, ali treba se zaljubiti u borbu. To nije nikada rekla, to sam naučila posmatrajući je. Ono što je rekla hiljadu i više puta jedna je mudrost koja zvuči jednostavno, svi je znamo, ne primjenjujemo je koliko treba, a kad je se sjetim, uvijek mi je majkin glas u uhu: Ko pita, ne skita. Za sve treba pitati, ljudi nisu vidoviti, ne znaju šta vam treba. Neizgovorena pitanja vode u nerazumijevanje i narušavanje odnosa, ne samo u neznanje, stagnaciju. Ima još tih njenih mudrosti. Jedna koju takođe volim je Svako ti prije ili kasnije naleti. Odnosno, ona kaže: A, opusti se, nalećeće ti.

Kako biste opisali vaš odnos?

– Rodila me kada je imala skoro 21 godinu. Sada smo kao vršnjakinje. Odnos nam je uvijek bio nekomplikovan. Uvijek smo jedna s drugom mogle biti to što stvarno jesmo. Ona mi nekad soli pamet, ja nekad na njoj izdušim. Poslije se tome smijemo, prepričavamo to. Znamo da ćemo jedna kod druge naići na iskrenu reakciju oko bilo čega. Volimo se i poštujemo. Mogu ovako otvoreno to reći jer mislim da se to i vidi, nije foliranje nikakvo.

Šta Vi sada od toga prenosite u vaspitanju svoje djece?

– E, pa, da se zna, meni je teže. Ja sam djeci bila i baba i tetka Spasa i tetka Senka, i komšinice i majke od drugarica. To je najteža stvar kada se djeca podižu van svoje zemlje. Tako sam probala da im prenesem otvorenost prema svijetu koju sam ja dobila. A opet, prirodno je iz mene prema njima išlo da nam odnos treba biti nekomplikovan. Ja ih bezuvjetno volim, oni treba samo da me poštuju. To stoji kao podloga, a svaki dan nosi svoju borbu.

GRACIJA 87/2016.

Razgovarala Marina Strugar

Foto Privatna arhiva

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...