Ostani normalan

Za nas koji smo se zaglavili u neprijatnim osjećanjima i izgubili volju za stvarima koje su nam unosile radost, jedna mala promjena može da učini čudo

Piše Tatjana Kuljača

Ovo je tema koja me okupira u prethodnom, veoma turbulentnom vremenu. I sama sam stalno potencirala taj fokus koji čovjeka spašava. Fokus na neki posao, hobi, vježbanje, kreativan rad. Prosto, znam da nedostatak usmjerenosti na obaveze može da proizvede lutanje misli, a u uslovima pandemije, koja nas dodatno opterećuje, slobodno vrijeme je za mene bilo klizanje u apatiju, loše raspoloženje, strah i bezvoljnost sa kojom nikada prije nisam bila suočena.
Radovala sam se odmoru u decembru, planirala da pravimo ukrase za jelku, da se prešaltamo na novogodišnje raspoloženje, da šetam sa djecom svakog dana. Decembar, kako je zakoračio, tako nam je donio loše vrijeme i natjerao nas da sjedimo u kući. Naprosto se nisam mogla natjerati da radim bilo šta osim redovnih kućnih obaveza. Nisam imala ni tema za pisanje, sve je izgubilo smisao. Popodneva i večeri bih provodila uz televizor gledajući filmove koje sam do sada barem tri puta gledala. Šta se to sa mnom desilo? Osjećala sam odsustvo radosti i volje, nisam pravila planove za budućnost. To nisam bila ja. Nikako. U šta se to pretvaram?
Strah koji nam se uvukao u kosti učinio je da se u potpunosti predam sadašnjem trenutku, bez ikakvog osvrta na želje i planove za budućnost. Nakon nemilih događaja u familiji, kada su meni dragi ljudi za veoma kratko vrijeme napustili ovaj svijet, prestala sam da mislim šta će biti iduće godine. Učaurila sam se, vrzmala sam se po kući iznalazeći sebi posla, dok su mi sve one lijepe stvari koje inače radimo predstavljale radost za koju nisam imala snage. Otaljali smo ukrase, dva dana smo kitili jelku, a Frenk Sinatra sa njegovim božićnim albumom nije bio čest gost na muzičkom repertoaru, kao inače. Pustila sam Novu godinu na mala, malecna vrata. Lijepo je bilo posmatrati dječiju radost, ali za mene je učestvovanje u novogodišnjoj radosti bilo pravo mučenje ove godine.
Kako se primakao kraj odmora propraćen kišom, grmljavinom i turobnim raspoloženjem, shvatila sam – ako nastavim istim putem, uvenuću. Morala sam se natjerati da se nekako pokrenem i da ne hodam po kući kao natmureni zombi kome plaćaju da bi se nasmijao. U dubini duše osjećala sam kao da u svemu što nas je zadesilo ja nemam prava na radost, a moje cijelo biće se podesilo na tu frekvenciju.
Prije nekoliko dana otkrijem, sasvim slučajno, aplikaciju koja, ukoliko ste poslušni, jelte, vraća volju za životom, unoseći u dnevnu rutinu navike koje do sada niste imali, a koje vam mogu popraviti raspoloženje i učiniti dan ljepšim. U gomili informacija koju kroz reklamirane sadržaje dobijam preko društvenih mreža, ova se učinila kao vrijedna pažnje. Riješila sam da barem pokušam, naškoditi ne može.
Prvog jutra sam, nakon pet minuta meditacije, radila vježbe. Sjetih se da imam drugu aplikaciju koja mi već neko vrijeme “vrišti“ kako već sedamdeset i kusur dana nisam vježbala. Potpuno nepotrebno, dovoljno mi je da pipnem pufnasti stomak i samoevaluacija isto govori. Sedamdeset i kusur dana bez vježbanja, a subjektivni osjećaj deset godina ležanja. Jedva pretekoh deset minuta, prebrojavši sve kosti i mišiće koje imam u tijelu. A obećana energija, koja mi je kroz tijelo prostrujala, bila je prijatan pokretač dana koji je bio ispred mene. Uslijedile su još dvije navike koje trebam da usvojim – budi zahvalan par minuta na svemu i svačemu, te piši još deset minuta sve što ti na um dođe. Već idućeg dana podesila sam popodnevnu i večernju rutinu.
Osjećaj koji imam je kao da imam nekoga ko me bodri i podstiče da se trudim da se iz lošeg raspoloženja prebacim na neki ljepši režim rada. Za nas koji smo se zaglavili u neprijatnim osjećanjima i izgubili volju za onim stvarima koje su nam unosile radost, jedna mala promjena može da učini čudo.
Poslije onog – ostani zdrav, najbitnije je ostati normalan. Nakon dužeg vremena izloženosti lošim vijestima i strahu, nije se lako oduprijeti te znaju pokleknuti i oni koji su oduvijek umjeli vidjeti tračak svjetlosti u najtamnijem tunelu. Izgubivši životnu radost, nećemo valjati ni sebi, a ni drugima. Ako ništa, neka vas razmrda baš to.

Gracija 186, januar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...