Pablo Ruiz Pikaso rođen je 25. oktobra 1881. godine u Malagi, Španija, kao prvorođeno dijete Hozea Ruiza Blaska i Marije Pikaso Lopez. Hoze Ruiz je bio profesor u Školi za umjetnost i zanatstvo te konzervator u gradskom muzeju. U slobodno vrijeme bavio se slikarstvom, bio je specijalista naturalističkog prikazivanja uglavnom ptica. U prvim godinama svog umjetničkog formiranja, Pablo je imao izvrsnog učitelja u svom ocu, koji je već tada naslutio njegovu genijalnost. Prema riječima majke, njegova prva izgovorena riječ nije bila mama, nego “piz”, od španskog lapiz – olovka. Pablo je crtao prije nego je progovorio, i to tako dobro da mu je otac nakon nekoliko godina dopuštao da mu pomaže na nekim njegovim slikama. I, što je veoma neobično, Pablo je bio zadužen za dovršavanje detalja. Rezultat je mnoge iznenadio, pa je otac podsticao njegov talenat, nadajući se da će mladi Pikaso ostvariti zavidnu karijeru, što njemu samom nije uspjelo.
KOD ČETIRI MAČKE Nakon preseljenja porodice u La Korunju, mladi Pablo razvio je još jedno interesovanje: svojim ilustracijama udahnuo je život mnogim časopisima, koje je sam i uređivao, dajući im neobična imena: La torre de Hercules, La Coruna, Azuly Blanco… Uslijedila je ponovna promjena mjesta boravka, prvo Barselona, pa Madrid, gdje je pobijedio na konkursu Kraljevske akademije. Radio je kao lud, malo jeo, živio u straćari bez grijanja i obolio od šarlaha. Vratio se u Barselonu 1895. godine, gdje je često posjećivao kafanu Els Quatre Gats (Kod četiri mačke), u kojoj su se okupljali umjetnici, političari, pjesnici i vagabundi svih rasa i tipova. Neprestano je i neumorno stvarao… U tom periodu usvojio je majčino djevojačko prezime Pikaso kao svoje umjetničko, uz objašnjenje da je mnogo neobičnije i zvučnije od uobičajenog – Ruiz. Mnogi su u tome vidjeli produbljenje konflikta između oca i sina.
UTICAJ PARIZA Prvog februara 1900. godine Pablo Pikaso je u Barseloni priredio prvu samostalnu izložbu. Uprkos nastojanju Pikasa i njegovih prijatelja da skandalizuju posjetioce, izložba je postigla uspjeh i prodao se veliki broj djela. Postao je ličnost koju su voljeli i mrzili. Jedno vrijeme je bio zadovoljan svojom ulogom prokletog umjetnika, ali je krajem ljeta sjeo u voz i otišao u Pariz. Nastanio se na Monmartru, kod svog prijatelja, slikara Isidora Nonela. Nije to bio nimalo lagan period u njegovom životu. Nije imao dovoljno novca uprkos važnim poznanstvima, među kojima je najvažnije ono sa kritičarem i pjesnikom Maksom Jakobom, koji mu je pomagao na sve moguće načine. Pariška atmosfera duboko je uticala na Pikasa, poseban utisak na njega je ostavio Tuluz-Lotrek, u čijim djelima je tada pronalazio inspiraciju. Početkom 1901. jako ga je pogodilo samoubistvo bliskog prijatelja Karlesa Kazagemasa, što ga je godinama pratilo i obilježilo njegov život i umjetnost.
AFRIČKE MASKE Kao 25-godišnjak bio je priznat, poznat i obožavan, ali ne samo kao slikar nego i kao vajar i litograf. Tokom jedne od svojih posjeta Muzeju de Homme u pariškoj palači Trokadero, Pikaso je ostao zadivljen pred izloženim maskama iz Crne Afrike. Najrazličitiji osjećaji – strah, užas i radost, manifestovali su se takvom izrazitom i naglom neposrednošću koju je Pikaso odmah poželio i u svojim djelima. Rezultat je djelo Les Demoiselles d‘Avignon/Gospođice iz Avignona, koje je označilo početak jednog od najvažnijih umjetničkih pravaca – kubizma.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
PABLOVE ŽENE Neki tvrde da je ponižavao sve svoje žene i iskorištavao ih za svoju umjetnost. Prvih godina 20. vijeka u Parizu, mladi Pikaso je započeo dugu vezu sa Fernandom Olivije, koja se pojavljuje na mnogim slikama iz njegovog Ružičastog perioda. Ostavio ju je zbog Marsele Amber, koju je on zvao Eva, i na svoja je djela ubacivao ljubavne izjave njoj namijenjene: Volim Evu. Kada se razboljela od tuberkuloze i 1915. umrla, to ga je veoma pogodilo.
Upoznao je pisca Žana Koktoa, tijesno povezanog sa Ruskim baletom, koji mu je ponudio da nacrta kostime i scenu za njihovu sljedeću predstavu. Tada je upoznao Olgu Koklovu, balerinu iz plesne grupe Sergeja Diagileva, sa kojom se vjenčao 1918. u Rimu. Koklova je uvela Pikasa u pariško visoko društvo dvadesetih. Njeno insistiranje za redovnim prisustvom u svim društvenim dešavanjima nije bila u skladu sa Pablovim boemskim duhom, što je bio motiv za neprestano zategnute međusobne odnose. Brak sa Koklovom, u kojem je rođen sin Pol (1921 – 1975), okončao se njihovim razdvajanjem, a ne razvodom, jer prema francuskom zakonu razvod znači i dijeljenje imovine, što Pikaso nije želio da uradi. Službeno su ostali u braku sve do Olgine smrti 1955. godine.
Pikaso je 1927. godine upoznao 17-godišnju Mari-Terezu Volter sa kojom se upustio u burnu vezu u kojoj se rodila njihova kćerka Maja (1935). Mari je dugo živjela u nadi da će je Pablo oženiti, a četiri godine nakon njegove smrti izvršila je samoubistvo vješanjem.
Fotografkinja Dora Mar, koja je dokumentovala stvaranje Gernike, bila je Pikasova prijateljica i ljubavnica krajem 30-ih i početkom 40-ih. Nakon oslobođenja Pariza 1944. godine, Pikasova pratilja postala je jedna mlada studentica umjetnosti Fransoa Žilo, koja mu je rodila sina Kloda 1947. i kćerku Palomu 1949. godine. Ona je jedina žena koja je napustila velikog slikara, ne mogavši da podnosi njegove mnogobrojne prevare. Uslijedio je jedan prilično ružan period nakon napuštanja, ali Pablo nije zadugo bio sam. Upoznao je Žaklin Rok sa kojom se vjenčao 1961. i sa kojom je ostao sve do svoje smrti.
PACIFIZAM Pikaso je ostao neutralan tokom Španskog građanskog rata, kao i tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, odbijajući da stane na bilo čiju stranu. Nikada nije zauzeo jasan stav, ohrabren sopstvenom idejom da je tako zahvaljujući njegovom pacifističkom ubjeđenju – u šta njegovi savremenici nisu bili sasvim ubijeđeni. Kako je bio španski državljanin sa mjestom boravka u Francuskoj, nije bio obavezan da se bori u ratovima, ali je svojim umjetničkim djelima izrazio osudu i bijes prema Franku i fašizmu. Ostao je distanciran i od katalonskog nezavisnog pokreta, iako ga je generalno podržavao tokom mladosti i bio prijatelj sa mnogim njegovim aktivistima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
STALJINOV PORTRET Tokom Drugog svjetskog rata Pikaso je ostao u okupiranom Parizu, njemački režim je toliko mrzio njegov stil da mu je zabranio izlaganje djela. Uspjelo mu je, uprkos zabranama, da napravi bronzanu skulpturu, zaplijenjenu od nacista zbog štednje metala. Nijedan politički pokret nije ga mogao sasvim privući, mada je nakon Drugog svjetskog rata postao član Komunističke partije Francuske i sudjelovao na internacionalnoj konferenciji posvećenoj miru u Poljskoj. Kritike Partije upućene su njegovom portretu Staljina, koji je ocijenjen kao nedovoljno realističan, umanjile su Pikasovu angažovanost, iako je do kraja života ostao njen član.
GUERNICA Simbol borbe protiv fašizma i jedna od najpoznatijih Pikasovih slika nastala je 1937. godine kao odgovor na njemačko bombardovanje istoimenog baskijskog grada. Na njoj je prikazao svu brutalnost, nehumanost i beznađe koje sa sobom donosi rat. Slika je iz njujorškog egzila stigla u Španiju tek 25 godina poslije rata u Španiji. Pikaso nije dozvoljavao da se to desi sve dok Franko bude na vlasti. Značenje ovog remek-djela je od neprocjenjive važnosti za Španiju. Ana Martinez de Agiljar, direktorica madridskog muzeja Kraljica Sophia, izjavila je: “Vraćanje Gernike u Španiju značilo je priznanje naše istorije i demokratske slobode.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
OSTAVŠTINA U trenutku Pikasove smrti mnoga djela su bila upravo u njegovom vlasništvu, s obzirom da je van tržišta držao ona djela koja nije namjeravao da proda. Posjedovao je, sem toga, zavidnu kolekciju umjetnina svojih savremenika, kao što je, naprimjer, Anri Matis, sa kojim je razmjenjivao djela. Ne ostavivši nikakav testament, sva djela su postala vlasništvo pariškog Muzeja Pikaso. A 2003. godine članovi njegove porodice otvorili su Muzej Pikaso u rodnoj Malagi. Većina Pikasovih ranih radova, nastala tokom njegovog života u Španiji, nalazi se u Barseloni, u Muzeju Pikaso.
Pikasov život ispričan je kroz sjećanja i uspomene Fransoaz Žilo u filmu Surviving Piccaso 2006. godine u kojem ga je glumio Entoni Hopkins. Neka od njegovih djela su među najskuplje prodatim na svijetu: Akt na crnom ormaru – prodat za 45,1 milion dolara; Dora Maar i mačka – 95,2 miliona dolara, i Mladić sa lulom – prodat za rekordnih 104 miliona dolara u maju 2004. godine.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
POSLJEDNJE DJELO GENIJA Pedesetih je Pablo Pikaso ugledan u cijelom svijetu. Ima 70 godina i konačno je zadovoljan i privatnim i stvaralačkim životom. Tokom narednih godina njegov uspjeh počinje rasti i često se dešavalo da privatnost biva narušena neprestanim napadima beskrupuloznih novinara i fotografa. Jedna za drugom nižu se izložbe, djela, različiti poslovi… Sve do osmog aprila 1973. godine, kada se samo i iznenada ugasio u 92. godini života. Posljednje djelo ovog genija “kojim je jedino smrt mogla dominirati”, kako je rekao Andre Malro, i koje nosi datum 13. januar 1972, jeste slavna slika Osoba sa pticom. Posljednja Pikasova izjava je: “Sve što sam uradio samo je prvi korak dugog puta. Radi se o jedinstvenom preliminarnom procesu koji se mora razviti mnogo kasnije. Moja djela treba posmatrati u njihovoj međusobnoj vezi, imajući uvijek na pameti ono što sam stvorio i što ću još stvoriti.”
Pikasovi aforizmi
* Kompjuteri su beskorisni, znaju davati samo odgovore.
* Potrebno je utrošiti mnogo vremena kako bismo postali mladi.
* Postoje slikari koje sunce nacrtaju kao jednu žutu mrlju, ali postoje i oni koji,
zahvaljujući svom umijeću i inteligenciji, jednu žutu mrlju transformišu u sunce.
* Mislim da znam šta znači kada se osjećaš kao Bog.
* Svako dijete je umjetnik, problem je kako da ostaneš umjetnik i kada odrasteš.
* Slikanje je zanimanje slijepca: ne slikaš ono što vidiš, nego ono što osjećaš,
što govoriš sebi samom o onom što si vidio.
Cover by ©Galleria d’Arte Maggiore
GRACIJA 45/januar 2015.
Priredila Snežana Crkvenjaš
