Pas je više od kućnog ljubimca

Ovo je priča o psima. Bela, Bak, Rej i Jan su sve osim običnih životinja. Njihovi vlasnici će vas uvjeriti da takvi i ne postoje. U njihovim očima krije se beskrajna sreća

Piše Bojana Komnenić
Foto Privatna arhiva

Novinarka Mirjana Maja Popović, pjevačica Jelena Božović i Andrija Samardžić, savjetnik za socijalna pitanja u Savezu slijepih Crne Gore, nijesu naš slučajni odabir. Oni su sinonim za ljubav i brigu prema životinjama. Njima su kućni ljubimci ljubav, beskrajna, neponovljiva, bezuslovna. Pročitajte kako su im postali dio života, kako su ih ponekad i blamirali, zašto im sve na kraju opraštaju, te šta bi država, ali i svaki pojedinac trebalo da uradi kako bi se konačno zaustavilo zlostavljanje životinja.

Kakva vas priča veže za vašeg ljubimca?
Maja: Moj pas je nekad prase, nekad slon, nekad mačka, najčešće čeljade koje sve zna i razumije, i samo čekamo da progovori. Bela je debeli ši cu, mada je tretiram kao mješanku te rase koja dolazi iz Kine i neke poganulje iz plemena Kuči, što joj dođe po mojoj liniji. Sigurna sam da njeno pojavljivanje ima veze sa odlaskom mog oca. Naime, nakon što je otac umro, planirali smo da kupimo majci psa, da ne bi bila sama. Dugo se dvoumila i na kraju odlučila da bi to za nju ipak bila velika obaveza. Međutim, kako samo život namjesti, prijateljica njene prijateljice šetala je barskom plažom, primijetila jedno malo čupavo stvorenje koje nije mogla da ostavi i odnijela ga je kod zajedničke prijateljice. Ta prijateljica bila je upoznata sa situacijom i mogućnošću da majka uzme psa, odnijela ga joj je i od tog trenutka Bela postaje član naše porodice. Kada je odvedena kod veterinara, rečeno je da ima otprilike 4-5 mjeseci, a toliko je vremena u tom trenutku prošlo od kako je otac umro. Slučajnost? Za mene nije. Belica danas ima četiri i po godine.
Jelena: Moj ljubimac i moj prvi četvoronožni član porodice zove se Bak, a živi sa nama od svoje prve godine, dakle sedam godina, što znači da ukupno ima osam! On je američki stafordski terijer. Prije tri godine, svom tadašnjem momku, sadašnjem suprugu poklonila sam psa, engleskog labradora retrivera. Zove se Rej. Sada živim u Tivtu, Rej je sa nama, tako da mogu reći da imam dva ljubimca. Baka smo uzeli kad više moj brat nije mogao da se stara o njemu. I evo, 16. decembra proslavićemo njegov osmi rođendan. Rej je bio rođendanski poklon, jer je Vidak govorio kako su mačke “kraljevi”, da su bolje od pasa, pa sam morala da mu dokažem da nije tako. Sada mu je Rej, kao što mu ime kaže – kralj.

Andrija: “Pas je zaista posebna individua. On je neko ko gradi odnos sa vama i u taj odnos daje jednako koliko i vi, ako ne i više”

Andrija: Jan je pas koji je obučen da bude vodič za osobe oštećenog vida, a ja sam njegov korisnik. Pripada rasi ravnodlaki retriver, obučavan je u Centru za rehabilitaciju Silver u Zagrebu. Upoznali smo se 2010, kada je Jan imao tri, a ja dvadeset i jednu godinu. Nakon njegove obuke, ja sam takođe morao proći kroz obuku čija je svrha bila da se Jan privikne na novog vlasnika, odnosno mene, kako bi mogao da me zaista vodi. Može se reći da je ta obuka bila početak našeg zajedničkog života i neponovljivog prijateljstva. Pri samoj pomisli na Jana mnogo toga mi pada na pamet. Često mislim o njemu i kada je uz mene i kada smo odvojeni. Rijetko razmišljam o njemu kao o ljubimcu. Pojam ljubimac se koristi jako puno i odnosi se na sve životinje koje ljudi posjeduju radi neke razonode ili čak dekoracije. Tu spadaju ribice, zečevi, papagaji, kanarinci, hrčci i ostale zanimljive životinje koje na različite načine čovjeku mogu pružati neko zadovoljstvo. Za mene lično, pas predstavlja nešto sasvim drugo. Pas je zaista posebna individua. On je neko ko gradi odnos sa vama i u taj odnos daje jednako koliko i vi, ako ne i više. Nije svaki pas idealan, a još je manja mogućnost da ćemo se složiti sa svakim psom. Psi kao i ljudi imaju svoje afinitete, emocije namjere i osjećanja, i ne pokazuju ih pred svima na isti način.
Koliko vam sreće pruža vaš ljubimac?
Maja: Biću iskrena, do ulaska Bele u moj život mislila sam da ljudi pretjeruju u emocijama koje pružaju životinjama. Danas sam ja ta koja pretjeruje, a to Bela zna, osjeća, i žestoko koristi. Ne znam da li je ona zaljubljena u mene, ali ja u nju sigurno jesam. Potpuno me promijenila, oplemenila me, napravila me boljom osobom. Kroz nju sam zavoljela sve životinje, za psima sam luda, tako da ih hranim, brinem o njima, pokušavam zbrinjavati, udomljavati, liječiti, kad god mogu i koliko mogu. To kad vas vide, pa im se centri u mozgu zapale kao vatromet za doček Nove godine, ne može se porediti ni sa čim. Lijepo je profesor Ratko Božović rekao da su ljudi skloni da misle – blago našim psima što nas imaju, a ustvari, blago nama što mi imamo njih. Toliko je prirodno voljeti pse, istinski su prijatelji koji vas nikada neće iznevjeriti i bića koja nas uče šta znači biti prijatelj. Osim toga, pas u kući je dio porodične intime i radosti.
Jelena: Svaki ljubimac, a pogotovo pas, koji je osjetio ljubav čovjeka pruža toliko sreće da mi se čini da za života čovjek to nikada nikome nije pružio. To samo mogu znati ljudi koji imaju pse, to se ne može opisati. Čini mi se da oni postoje zbog toga. Da gledaju u nas i da nam se raduju. Kada nervozni, tužni, ljuti, umorni uđete u kuću ili dvorište, prvo što vas dočeka je vesela životinja koja skače do neba ne bi li vas izljubio i pokazao koliko je srećan što ste kući. I odmah na sve brige zaboravljate, smijete se i mazite sa njim. To je odlična terapija za svakog čovjeka. Bak me više puta oborio na pod kada me dugo nema, kao sada jer živim u Tivtu, i sav se trese i kezi, a Rej skače, grli, vrcka. To su najslađi momenti. Ponašanje im je kao da vas nijesu vidjeli tri godine, a ne nekoliko sati.
Andrija: Jan mi zaista pruža puno sreće, i više od toga. Jan me zaista odlično razumije. Psa nije lako razumjeti jer ne govori. Ima nešto što ljudi nemaju, a psi imaju. To je empatija, sposobnost da razumije i vjeruje do kraja i da uvijek daje šansu. Pas ima duševni mir i savjest koju mi ne umijemo uvijek da sačuvamo, pa zato u sebi i može da pohrani toliko ljubavi koju mi rijetko ispoljimo za svoga života.
Ispričajte nam neku zanimljivu situaciju koju vam je priredio ljubimac?

Maja: “Sigurna sam da bi onaj ko povrijedi životinju to uradio i čovjeku, tako da se trudim da takve osobe u svom okruženju nemam”

Maja: S njom je zanimljivo svakog dana, i često kažem kako u jednom psu imam i muža, i đecu, svekrvu, zaovu, šefa i onu komšinicu sa prvog sprata što joj ništa ne može promaći. Toliko je razmažena da bi željela da je pažnja skoncentrisana na nju 24 sata, i da moju majku i mene ima za sebe cijelo vrijeme. Najsmješnije je možda to što, iako je sterilisana, ima nagon, za koji joj kao “odušak” služi moja ili ruka moje majke. Bela je cjelodnevna terapija i iznova se čudim koliko mi je ušla pod kožu, s obzirom na to da joj sve opraštam, i ništa mi za nju nije teško. Čak i kad ispušta gasove (što ljudima ne dozvoljavam), kad je perem dva puta dnevno, kuvam svakodnevno i slično. Ona je moje dijete, koliko se god sad neki naježili. Što kaže moja drugarica – da mi je da sam Bela, makar na jedan dan.
Jelena: Jednom smo šetali i pošto Bak ne voli mačke, tako su ga nažalost naučili, pojurio je za jednom mačkom ispred zgrade, kroz živu ogradu i povukao me. Slika je bila kao iz crtanog filma, ja spremna da krenem na posao, u štiklama, u živoj ogradi zaglavljena, noge na jednoj strani, trup na drugoj i komšije koje se smiju… Grdila sam ga kući, ali džabe. A Rej je jedan trunto koji obožava more pa se i ovih dana kupa. Kada je nevrijeme, Rej se boji grmljavine, vjetra, pa se sakriva, spusti uši, penje u zagrljaj i trese. To je meni i Vidaku smiješno, jer ne možemo da mu objasnimo da to nije ništa.
Andrija: Jan mi je obilježio mladost i do sada najljepše trenutke u životu. Jednom, još dok sam studirao, otišli smo kod jednog mog druga na pivo, a u stanu je bilo veoma veliko društvo. Jan je bio miran i iako su ga mnogi dozivali i mazili držao se veoma rezervisano, što je meni bilo malo čudno. Jan je veoma komunikativan pas. Znao sam da smišlja neku predstavu. Nakon puno različitih pjesama, neko je pustio Two minutes to midnight od Ajron Mejdena, a Jan je ustao i naprosto poludio. Ne znam da moj pas voli hevi metal, ali odlijepio je. Vikali su svi uz smijeh. Počeo je skakati, lajati i mahati onim velikim repom, a uši kao da su mu letjele u ritmu muzike. Bio sam ponosan na njega. Kao da je osjetio šta ti ljudi vole. Uvijek ću pamtiti taj moment, momenat kada mi je Jan pokazao da mu je stalo do naše pažnje. Svi su ustali i, onako mladi i ludi, počeli da skaču oko “štetočine” koja je pomamila masu. Takav je uvijek. Zna biti zabavan onda kada je to najpotrebnije. Jan zaista dobro procijeni ljude.
Na koji način biste zakonski regulisali oblast kažnjavanja zlostavljača?
Maja: Sigurna sam da bi onaj ko povrijedi životinju to uradio i čovjeku, tako da se trudim da takve osobe u svom okruženju nemam. Neshvatljivo mi je odakle pravo čovjeku da sebe smatra Bogom u odnosu na životinju, i da njenim životom raspolaže. Svjedoci smo naopakog vremena u kome se druga živa bića bez kazne nemilosrdno ostavljaju, zlostavljaju, ubijaju. U ovoj sredini je poremećen stil življenja, i to ne samo zbog materijalnog oskudijevanja, već i zbog siromaštva duha i nedostatka empatije prema drugim ljudima, ali i prema životinjama, u ovom slučaju, psima. Nasilje je odavno postalo naša svakodnevica koja je izbrisala osmijehe sa lica, tako da stalno živimo u nekom stresu ili depresiji. Zamislite samo kako pas opstaje u takvoj sredini. Da biste kaznili zlostavljača mora postojati zakon. Ako postoji zakon, mora da postoji služba koja će isti sprovoditi. Da bi služba sprovodila zakon, moraju da postoje regule koje vlasnici pri kupovini, udomljavanju, zbrinjavanju moraju ispoštovati. Prije svega obavezno čipovanje, koje bi nas riješile mnogih muka, a onda potpisivanje ugovora na osnovu kojeg vlasnik mora da odgovara za svako neodgovorno ponašanje, zbog kojeg se suočava ne sa novčanom, već zatvorskom kaznom. Najvažnije je da se svijest ljudi promijeni, da se ljudi i djeca edukuju, da shvatimo da životinje nisu igračke sa kojima ćemo da se poigramo i odbacimo ih, da se nasilje mora prijavljivati, da se moraju kontrolisati nelegalni uzgajivači, da se životinje u azilima moraju redovno vakcinisati, sterilisati i kastrirati, i da se napokon riješi pitanje prihvatilišta za pse i mačke, koje će raditi po evropskim standardima, a ne da ih ostavljate u azile, koji su kao konc-logori. Izgleda previše, ali jedno bez drugoga ne vrijedi ništa.

Jelena: “Svaki ljubimac, a pogotovo pas, koji je osjetio ljubav svog čovjeka pruža toliko sreće da mi se čini da za života čovjek to nikada nikome nije pružio”

Jelena: Zlostavljanje i nebriga o životinjama su problem ljudske rase, a ne samo naše nacije i zajednice. No da bismo taj problem riješili, potrebno je da se svaka zajednica njime bavi makar na svojoj teritoriji. Jedno vrijeme sam bila aktivni član i osnivač jednog od udruženja za zaštitu životinja. Samo ljudi koji se time bave makar malo svjesni su koliko problema ima ova naša mala zemlja. Rješenje je da se poštuje doneseni zakon od strane institucija, da se zaposle pravi ljudi i ljubitelji, da se prošire kapaciteti azila, i da se održavaju kako treba, da se poveća budžet za ovaj problem kako bismo ga makar smanjili, a onda raditi konstantno na svijesti građana, i uvoditi stroge kazne za zlostavljače i one koji napuštaju pse, za neodgovorne vlasnike. Problema je previše da bi stali u jedan odogovor, i vrlo sam bijesna dok ovo pišem. A i sada javno tvrdim – ne znam kako bih se ponašala kada bih vidjela nekog da na “moje oči” povređuje životinju. Mislim da bi onda hapsili i mene.
Andrija: Moramo imati na umu da zlostavljači, ako prođu nekažnjeno nakon što počine gnusne zločine nad nedužnim životinjama, sa tako naopakim i zlim sklonostima mogu bez ikakve promjene starih navika zasnivati porodicu, odgajati djecu, biti bračni partneri, nosioci odgovornih zanimanja i funkcija, te možemo samo da zaključimo da im je ovakav sistem dao odriješene ruke da rade šta žele i kako hoće. Sasvim je jasno da je i nasilje, koje često nije samo nad životinjama, dio njihovog svakodnevnog života. Zato su kaznena politika, ali i rana edukacija djece veoma važni. Uostalom, nasilni ljudi su grupa građana o kojoj treba povesti posebnu pažnju. Sa njima treba raditi. Važno je da budu kažnjeni, ali je još važnije na efikasan način pomoći im da zaista shvate koliko griješe nanoseći zlo drugima, pa makar to bili samo psi. U to ime pozdravljam vašu namjeru da pišete o značaju kućnih ljubimaca.
Da li biste prije usvojili ili kupili ljubimca? Koja je vaša poruka onima koji razmišljaju o ljubimcu?
Maja: Prije nego odlučite da udomite ili kupite životinju, najvažnije je da dobro razmislite o tom činu, jer kada to uradite više nema povratka. Odgovorni ste za njegov život i njegovo zdravlje. Postaje član porodice i tako ga treba tretirati, sve drugo nema smisla. Ako nemate tu vrstu odgovornosti, nemojte da se odlučujete da imate ljubimca, jer ga ne zaslužujete. Nikada nemojte djetetu darivati na poklon životinju da bi trenutno zadovoljili njegovu potrebu za njom. Dijete mora da ima taj osjećaj u sebi ili da mu ga vi stvorite, i ako to uspijete, odrastanje uz životinju će biti jedan od najvećih darova koje roditelj može pokloniti djetetu. Život sa kućnim ljubimcem pruža mogućnost učenja odgovornosti i empatije, primanja bezgranične ljubavi i čiste radosti. Što se tiče brige o Beli, vjerujem da sam mnogo griješila na samom početku jer nisam znala ništa, tako da je ona danas jedan vrlo razmažen i svojeglavi pas. Ono čime sam se od starta vodila jeste ljubav, a kad volite, onda i griješite. Nisam ja nju naučila gotovo ništa, ali ona je mene naučila ono najvažnije, kako se bezuslovno voli. I hvala joj na tome, a i onome ko ju je meni poslao.
Jelena: Posljednjih godina razmišljam tako da nikada ne bih kupila životinju. Trudim se i dalje da udomim životinju bez doma, a mješance obožavam! Potajno se nadam da ću usvojiti jednog ili jednu. Prije nekoliko dana udomila sam jednu kucu, a sjutra ću dvije mace. Moja poruka je – rastite i živite uz životinju! Donijeće vam sreću kakvu nijeste znali da postoji. Bićete bolji čovjek. Ne razumijem ljude koji ne vole životinje bez razloga. Ukoliko nemate uslova, onda pomozite, donirajte, nahranite, pomazite, obratite se maloj prljavoj lutalici, makar će mahati repom. Pomozite tim dobrim okicama koje nijesu krive što su gladne i što nemaju dom. Reagujete na nasilje, prijavite nasilje, spriječite nasilje ako mu budete prisustvovali. To nije samo pas, to nije samo mačka, i oni su gladni, i oni vole toplotu, bez obzira na to što imaju krzno. Udomite za vaš srećan dom.
Andrija: Pas će uvijek uzvratiti ljubav. Svaki put se uvjerim u to kada mi ujutru priđe i stavi njušku na jastuk, pa tiho krene da se oblizuje. Pravim se da spavam i odlažem trenutak kada ću da otvorim oči, i kada se to desi Jan krene tiho, pa sve glasnije da zavija i otegnuto da laje i da svojim lepezastim repom udara o vratima sobe. To je zapravo neki Janov ritual, neka njegova jutarnja muzika. Ubrzo nakon Janove predstave oglasiće se budilnik, koji nas opominje da je dan počeo i da je pred nama još jedno druženje. Tada sam srećan i zagrlim svog psa čvrsto da zaboli, shvatim da ovo imam sada i da treba da uživam u radosti. Shvatim da je premalo vremena da se nerviram zbog psećih dlaka, mirisa na mojim rukama ili glasnog laveža. Premalo je vremena da marimo za one koji se nepotrebno ljute na životinje i koji mi ne daju da u objekat uđem samo zato što me vodi veliki crni pas. Nepotrebno je ljutiti se na ljude koje je teško mijenjati, kada imam neograničenu ljubav na četiri šape tu pored mene, leži u ćošku i budno prati svaki moj pokret.

Gracija br. 94

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...