Pedro Almodovar rođen je 25. septembra 1949. godine u španskom mjestu Kalsada de Kalatrava. Sa devet godina sa porodicom je emigrirao u Estremaduru, gdje je kod salezijanaca i franjevaca stekao osnovno obrazovanje. Katoličke škole kroz koje je prošao razvile su kod Almodovara određenu podozrivost prema Crkvi, koju je kasnije često kritizikovao u svojim filmovima. Otac se prema njemu odnosio kao prema vanzemaljcu, iako ga je neizmjerno volio. Sve mu je bilo čudno i ništa nije shvatao, ni Pedrov govor, ni njegovo oblačenje, ni karijeru. Roditelji su htjeli da Pedro ostane u rodnom mjestu i da se zaposli u banci, da bi kasnije shvatili kako ne mogu da utiču na njegov život. Kada je kao tinejdžer pogledao prvi put film Mačka na usijanom limenom krovu, otkrio je svoju strast prema kinematografiji. Od tada počinje pomno da prati sve filmove, kao i dešavanja vezana uz njihovo stvaranje.
U GRADU IZ SNOVA Kao šesnaestogodišnjak, sam i bez novca, seli u Madrid. Uprkos tadašnjim negativnim događanjima i Frankovoj diktaturi, Madrid je za mladog Pedra bio grad iz snova. Osjećao je da u njemu može da ostvari sve što pomisli i poželi. Kako je Franko zatvorio akademiju iz političkih razloga, nije mogao da se upiše. Preostalo mu je da svu snagu i mladalačku energiju posveti – preživljavanju. Nije mu bilo nimalo lako, radio je svakave poslove kako bi sebi obezbijedio hranu i krov nad glavom. Tek nakon dugih deset godina rada za telefonsku kompaniju skupio je dovoljno novca da kupi svoju prvu kameru. Godinama je skupljao građu za svoje filmove i učio da priča zanimljive priče, upoznajući se sa mizernim načinom života srednje klase, pred pravom navalom nadolazećeg konzumerizma. Preko dana Pedro je živio savim običnim i dosadnim životom, radio kao administrator, a noću bi bilo sasvim drugačije i zanimljivije. Uživao je u provodu, glumio u nezavisnoj teatarskoj grupi Los Goliardos, a usput i ponešto snimao svojom Super 8 kamerom. Učio je rediteljski zanat snimajući kratke nijeme filmove, tokom čijih projekcija svojim najbližim prijateljima je likovima sam posuđivao glas. Na njegov opus znatno su uticali Luis Bunjuel, Bili Vajlder, Blejk Edvards, Alfred Hičkok, Marko Fereri i Fernando Fernan Gomez. Premijere njegovih kratkih radova postajale su popularne nevjerovatnom brzinom, a Almodovar postaje zvijezda La Movide, madridskog pop pokreta iz kasnih 70-ih. Nalazio je inspiraciju u svim životnim situacijama, njegova neizmjerna kreativnost je sasvim obične priče pretvarala u neponovljive filmske. Pisao je za nekoliko alternativnih časopisa, kao što su Vibora, Vibraciones i Star, objavljivao porodične memoare izmišljene porno zvijezde pod pseudonimom Patti Diphusa. Zabavljao se čitajući pisma čitateljki o njihovim različitim problemima, nezadovoljstvima u životu, braku, o nevjerstvima. Ta pisma su bila njegovo nadahnuće, podstakla su Pedrovu znatiželju i krenuo je da istražuje njihove živote, kako bi ih prenio na film. Ostajalo mu je i dovoljno vremena za još jednu ljubav – bio je član pank-rok grupe Almodovar and McNamara.
ŽENE TREBA POSMATRATI I SLUŠATI Odakle potiče Almodovarovo iznenađujuće poznavanje ženske psihologije i senzualnosti? ”Žene treba posmatrati i slušati. Moja radoznalost potiče iz ranog djetinjstva, sjećam se majke, bake i tetaka, čiji su me razgovori oduvijek fascinirali. Ženski razgovori su pravi izvor fikcije i života, shvatio sam da u njihovom najobičnijem razgovoru ima priča koje treba zapamtiti. Trudio sam se da budem blizu i da prisluškujem, tako sam se zabavljao i uživao sve dok me ne bi primijetile, strahujući od šamara. Zanimali su me i kućni ženski razgovori, ali i oni potpuno nepoznatih žena, na ulici. Oduvijek sam pokušavao da proniknem u žensku psihu, smatram da su žene zabavnije, posjeduju prirodnu sposobnost za glumu, imaju više tajni, znaju vas iznenaditi. I bestidne su, prijateljicama čak povjeravaju pikantne detalje iz svoje bračne postelje. Reaguju na spektakularan, skoro filmski način. A muškarci? Pa, nekako mi se čini da su muškarci sastavljeni od manje dijelova nego žene.” U svojim filmovima se samo povremeno bavi muškarcima, i to uglavnom onima koji se tek razvijaju. Nerado se bavi problemima 30-godišnjaka i njihovim odnosima sa ženama. U njegovim filmovima žene su uvijek bolje od muškaraca. Zašto? Almodovar vjeruje da je život bio velikodušniji prema ženama nego prema muškarcima, jer su one i fizički jače, što svakog dana možemo da vidimo i da osjetimo u našim životima. Almodovar kaže da zna, iako je to uvijek negirano, kako je pripremana i grupa žena astronauta, kada su muškarci išli na Mjesec. Žene su bile bolje na testovima, izdržljivije, a ipak im nije dopušteno da odu. “Održavati domaćinstvo, voditi računa o svakom potrošenom dinaru, vaspitavati djecu i izlaziti na kraj sa komšijama, po mom je mišljenju mnogo teže nego biti predsjednik države.”
MAMA FRANCISKA “Volim majku predstaviti kao junakinju i u svim mojim filmovima lik majke je uvijek slojevit. Majka je u njima zagonetka kojom želim da privučem publiku i podstaknem je na razmišljanje. U španskoj književnosti majka je najčešće prikazana kao frustrirana žena koju muž ne poštuje, te je zbog zbog toga gruba prema vlastitom djetetu. U mojoj majci Franciski Kabalero, od koje sam naslijedio odlučnost, hrabrost i smisao za humor, pronašao sam najbolje kvalitete koje uporno pokušavam da pronađem u svim mojim ženskim likovima. Volim njihovu snagu i samostalnost.” Almodovarova majka se pojavila u nekoliko njegovih filmova, prema ljudima na snimanju se ponašala kao prema svojim komšijama na selu i podsjećala ih da paze na Pedra. Ali, mama Franciska nikada nije gledala filmove svog sina, iako je bila veoma ponosna na njegov uspjeh. Kada je 1999. umrla u 83. godini, to ga je veoma potreslo.
Ljubav prema jarkim bojama posljedica je Almodovarovog porijekla: “Krajolik je užasno tužan i depresivan. Moja majka je nosila crnu odjeću od svoje treće godine, kada joj je umro otac, pa sve dok nije prvi put zatrudnila. Tako su moja sklonost i ljubav prema jarkim bojama sasvim prirodni. Skloni smo da sve činimo sasvim suprotno od onog što smo vidjeli ili doživjeli u djetinjstvu. Tako sam cijelog života, vjerovatno potpuno nesvjesno, činio sve suprotno od onog iz sopstvenog djetinjstva.” Dok, naprimjer, u Visokim petama glavna junakinja ne može da zaspi sve dok ne čuje odzvanjanje potpetica majčinih cipela u hodniku, Pedro kaže: “Majka nam je pričala kako nije mogla zaspati dok ne bi čula da smo svi u kući, na sigurnom.”
BEZ TABUA Almodovarov privatni život je nepoznat javnosti, a on sam ne voli o njemu govoriti. “Kada pišem, ničega se ne stidim, uživljavam se u osjećaje svojih likova. Nekom će to sigurno da bude smiješno, ali neke scene sam napisao očiju punih suza i sa bolom u želucu. Srećom nema nikog u blizini dok pišem. U životu se ponašam drugačije i uglavnom ne pokazujem osjećanja.” Kako kroz njegove filmove defiluju najrazličitiji tipovi homoseksualaca jedna ga je novinarka nazvala – rediteljem homoseksualaca. Almodovarov odgovor je glasio da filmovi nemaju seksualnosti, te da je on apsolutno muški reditelj.
“Nadam se da ću jednog dana biti pravi klasik, a ne samo pomodni reditelj.” Svojim neobičnim, hrabrim pristupom erotici i odnosima među polovima, Almodovar je skoro uvijek šokirao i publiku i kritiku. U ljudskim odnosima nikada mu ništa nije bilo strano, što se oslikavalo u svim njegovim filmovima bez tabu-tema, u kojima su prikazivani homoseksualci, biseksualci i transvestiti, krv, religija i nasilje. Nikada se nije ustručavao u izražavanju, niti mu je padalo na pamet skrivati vlastite homoseksualne sklonosti. Remek-djela: Lavirint strasti, Matador, Mračne navike, žene na rubu živčanog sloma, Veži me, Visoke pete, Kika…, pa sve do genijalnog Sve o mojoj majci nagrađenog Oskarom i kontroverznog Loš odgoj. Jedinstveni filmovi, sa savršenim omjerom emocije, drskosti i provokacije, te začuđujućeg senzibiliteta, postali su neodvojivi dio Almodovarove ličnosti.
GRACIJA 40/2014.
Priredila Snežana Crkvenjaš
