Petar Grašo: Svaku bih nagradu mijenjao za jedan uspješan koncert

Popularni hrvatski pjevač za Graciju govori o uspjehu, muzici, vinu, pjesmi, sagledava izazove novog doba te priznaje da je Oliver Dragojević odigrao ključnu ulogu u njegovoj karijeri

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Pjevač, kompozitor i tekstopisac Petar Grašo (44) sigurno je jedan od najomiljenijih hrvatskih pop autora u regionu. Iako je za četvrt vijeka uspješne muzičke karijere izdao svega tri albuma, Mjesec iznad oblaka, Utorak i Šporke riči, gotovo sve njegove pjesme postale su hitovi. Brojne nagrade osvojene nastupima na poznatim festivalima samo su potvrda ozbiljnog i kvalitetnog rada prožetog istinskim talentom, koji je još dok je bio tinejdžer prepoznao Oliver Dragojević te mu odškrinuo vrata pop scene. Albumi ovog otmjenog i nadasve talentovanog pjevača, dostizali su zlatne i platinaste tiraže, a Mjesec iznad oblaka nosi titulu najprodavanijeg u istoriji hrvatske muzičke scene. Godine 2014, nakon gotovo decenije izostanka, nastupivši na Splitskom festivalu vratio se na scenu hitom Uvik isti te od tada niže hitove koji će uskoro biti sabrani u novi i od publike dugoočekivani album.

Veoma mladi ste stupili na muzičku scenu i odmah doživjeli veliki uspjeh. Koliko je važno uz talenat imati i malo sreće?
– Mislim da je za svaki uspjeh u životu, osim doze talenta, za koji se pretpostavlja da neko mora da ima, neophodno da postoji i doza sreće. Više-manje, ako gledamo izvođače širom svijeta, svi su osim talenta imali sreću da se nađu u pravom trenutku na pravom mjestu.
Na široka vrata, koja Vam je otvorio niko drugi nego Oliver Dragojević, ušli ste pjesmom Boginja. Šta je presudilo takvom ishodu?
– Kao 15-godišnjak sam išao u muzičku školu, svirao klavir, a već u to vrijeme su me veoma zanimali kompozicija i pisanje pjesama. Otkrio sam Bitlse, Stonse, Pink Flojd, Bi Džiz, i tada sam počeo pisati svoje pjesme i muziku. Mom ocu se to jako sviđalo, ali nije znao da li je samo subjektivan ili je to stvarno dobro. I kako je bio dobar prijatelj s Oliverom, jednom prilikom ga je zamolio da posluša i vidi da li to meni ide i ima li ikakvog smisla. Oliver je uzeo moju kasetu s demo snimcima i oduševio se. Pozvao me je na telefon i rekao: ‘Pere, da li si ovo ti stvarno pisao? I niko ti nije pomagao?’ Kada sam odgovorio da jesam, da mi niko nije pomagao, a Oliver rekao da će uzeti i Boginju i Vrime Božje, mislio sam da je neka šala. Zato što je tog trenutka, a to je bila neka 94. godina, doživljavao onaj najveći, finalni prelazak u legendu. Pjevao je Cesaricu i tad je njegova popularnost, koja je uvijek bila neminovna, bila nekako najjača. Meni se to činilo kao ispunjenje sna ili neka neslana šala, ali ispalo je, hvala bogu, da nije bilo neslana šala. Oliver je ne samo otpjevao Boginju, nego je cijelom albumu dao ime Vrime, po mojoj pjesmi Vrime Božje. I zaista je u tim počecima odigrao krucijalnu ulogu u mojoj karijeri. Prvo, zato što me je otkrio kao kompozitora, a nakon toga i kao čovjeka koji pjeva i preporučio me Tončiju Huljiću da sviram u grupi Magazin. Nakon toga je moja karijera krenula. Kad se sve skrati i sublimira, bez Olivera Dragojevića teško bi se dogodilo sve ovo što prolazim.
Budući da ste na samom početku dobili priznanje od nekog kao što je Oliver, sigurno Vam muzička kritika kasnije i nije puno značila.
– Otvoren sam za kritike, mada imam jednog strašnog i najvećeg kritičara, a to je Petar Grašo. Uvijek preispitujem svoj rad. Volim da razgovaram o muzici sa ljudima kojima bezrezervno vjerujem. Ne kažem da ih je milion, ali recimo Tonči Huljić, s kojim ne štedim riječi kada razgovaram o muzici, niti on sa mnom. Mislim da su ta sinergija i iskrenost koje imamo rezultirali svim tim pjesmama i svim hitovima koje smo zajedno pisali. Od Mojega zlata, Ako te pitaju, Uvik isti… on napiše pjesmu, ja je stavim u neki svoj filter, puno pričamo i mislim da je to jako bitno.
Album Mjesec iznad oblaka je u jednom periodu bio prodat u preko stotinu hiljada primjeraka i ujedno najprodavaniji u istoriji hrvatske muzičke scene.
– Jeste, i još uvijek je najprodavaniji muški album. Tada sam imao 21-22 godine i nisam imao u životu drugu zaslugu osim što smo Huljić i ja stvarali pjesme i što sam pjevao. Ljudi su nas zavoljeli i lijepo je, zapravo, sada kada dolaze nekakava djeca od 15,16 godina, i dolaze sa tim CD-om koji je kupila mama koja je tad imala 20. Volim da razmišljam kako je najvažnije za pjevača da bi bio dugotrajan, da mu se dogodi taj transfer generacije. I to je nešto što se meni događa. Kada ostaneš samo na mamama i tatama koji su prije 20 godina kupili te CD-ove, to je uski krug u kome se krećeš muzički. Ali, ako ta muzika pređe na djecu, e onda si siguran da će na koncertu biti šarolika publika i da si miran sljedećih 20 godina ako nastaviš da radiš kvalitetno. Izvođači kojima se dogodi transfer generacije su izvođači koji imaju sreće da budu dugotrajni.

“I nije važno da li je to dvorana za hiljadu ili arena za dvadeset hiljada ljudi, ali osjetiš tu jednu energiju, jednu dobrotu, jednu ljubav koju dobijaš i to je to nešto”

Sa Bregovićem i Huljićem ste sarađivali na projektu Ka hashish benda Madre Badessa. Po čemu pamtite to vrijeme?
– Bio je to fantastičan projekat Tončija Huljića, njegova ideja zapravo da izbaci iz sebe sav svoj talenat, ali na način da nije zaključan u jednu pop formu, formu zabavne muzike koja uvijek ima neke svoje zakonitosti. Zvao je Bregovića da bude producent, Goran je čuo materijal i veoma mu se svidio. Ja sam otpjevao sve pjesme, i bila je to divna saradnja. Tonči i ja, naravno, sarađujemo i dalje, a sa Goranom smo ostali izuzetno dobri prijatelji i to je bio jedan period od dvije godine kad sam zaista uživao. Nisam se bavio nekom svojom muzikom, nego sam bio gost, što mi jako paše jer nisam na to naučio i uživao sam. Uživao sam da slušam i vodim razgovore o muzici sa dva po mom mišljenju apsolutno najveća kompozitora na ovim prostorima.
Čekamo Vaš novi album, neke pjesme su tu i već su hitovi.
– Mi smo, zapravo, od 2014. imali šest izbačenih pjesama i u Hrvatskoj je svaka od njih bila na prvom mjestu, možda je jedna bila na drugom. Tako da smo imali jako dobar skor. Prošlo je vrijeme kada nije bilo YouTube-a, Deezer-a, svih tih platformi gdje si mogao izabrati novu pjesmu nekog izvođača, nego si čekao da kupiš ploču ili CD kako bi imao kolekciju pjesama. Sada, u digitalnom vremenu, album kao format nije toliko istorijski važan, bitno je da imaš nove pjesme. Već sam kolekcionirao pet, šest pjesama i radimo na još četiri, pet novih, kao i jedan novi singl. I onda ćemo izbaciti konačno taj album, jer je moj zadnji nosač zvuka, vjerovali ili ne, izašao 2003. godine. To je moj posljednji album.
Kako sve Vaše pjesme postaju hitovi?
– Nema recepta. Istina je da su primjećene, istina je da su pjevane i da je skor izbačenih pjesama i hitova prilično veliki. Nismo puno pjesama “bacali u vjetar”, većina se “primila”. Dosta radimo u studiju, ali sve to što radimo, a to je važna komponenta, radimo da se i mi zabavimo. Rad na pjesmi, muzika, produkcija, pakovanje pjesme, spotovi, sve je to jedna mašinerija, ali i Tončiju i meni je velika zabava kada sama materija izlazi.
Dobitnik ste brojnih nagrada, upravo za pjesmu Voli me nagrađeni ste kao najbolji muški izvođač. Koliko Vam znače nagrade?
– Prošle godine sam dobio dosta nagrada, ali znate šta, za ovih dvadesetak godina dobio sam dosta nagrada, ali ih i strašno puno nisam dobio. Smatrao sam, pogotovo u mlađim danima, da zaslužujem u nekim kategorijama gdje su bili egzaktni pokazatelji da je trebalo da ih dobijem, a nisam ih dobio. Mislio sam tada da je to kraj svijeta, najveća nepravda, da ću propast, da me šikaniraju. Međutim, onda shvatiš zapravo da je jedino mjerodavno u pop muzici da kada izađeš na stejdž, imaš ljude koji pjevaju ili nemaš ljude koji pjevaju, tu nagrade ne pomažu. Ali, nekako s godinama, struka je počela da uviđa kako ima smisla to što moja ekipa i ja radimo. Tako da sad sam prekrcan nagradama. Lijepo je to, ali moram da kažem da bih svaku nagradu mijenjao za jedan uspješan koncert.
Da li je odmjerena prisutnost na sceni, u medijima, u javnom životu, promišljeno vođenje karijere ili je izraz Vaše slobode?
– To je moj izbor, neko izabere da svakih 20 minuta objavljuje postove na Instagramu, na Fejsbuku i pravi virtuelnu sliku sebe, najčešće lažnu, i od svega toga praktično ne bude ništa. Ako ljudi treba da ostave nekog traga, to treba biti trag onoga čime se bave. Moj izbor je uvijek bio da me nema na socijalnim mrežama. Ima me, naravno, ali rijetko, i svi postovi vezani su za muziku i nastupe. Moja publika je za ovih 25 godina karijere naučila da ne očekuje od mene da se slikam u đakuziju u Dubaiju sa bocom Chardonnay-a. Znaju da će od mene dobiti vrhunsku pjesmu, koliko ja to mogu, vrhunski koncert, a ja od njih dobijem da ih na koncertu ima puno. I čemu još dodatno uzurpirat sebe, kad je muzika dovoljna, barem meni i sretan sam što je tako. Bregović je davno rekao jednu u nizu pametnih rečenica koje je u životu izgovorio, a to je da je njemu uvijek važniji ton nego slika. I za mene je tako. Možda ću za deset godina biti proćelav, deblji pet kilograma, ili kakav već, i ako me zbog toga ljudi budu manje slušali, onda će to da znači da ni muzika koju sam radio nije bila dobra.
Ali, ljudi Vas slušaju i vole, imate i sjajan odnos sa publikom. Kakav je osjećaj kada kroz pjesmu, Vaše emocije, misli, energija i temperament odjeknu u publici?
– Ljudi koji se ne bave ovim poslom zapravo nikad ne mogu opisom steći saznanje kakav je to osjećaj. Osjećaj koji prevazilazi sav umor, sve neke loše trenutke. Ovo je posao koji zahtijeva strahovito puno putovanja, psihofizičkog napora i ima momenata kada stvarno misliš da to više nećeš moći. E, onda izađeš na stejdž, barem je u mom slučaju tako, sjedneš za klavir i ispred sebe vidiš ljude. I nije važno da li je to dvorana za hiljadu ili arena za dvadeset hiljada ljudi. Imali smo prilike da sviramo u različitim prostorima, ali osjetiš tu jednu energiju, jednu dobrotu, jednu ljubav koju dobijaš i to je to nešto. Često razmišljam koliko sam se nakonzumirao te ljubavi. Ljudi možda ne dobiju za deset života koliko sam ja dobio na tim koncertima od djece, mama, tata i svih onih koji su odrastali i koji su neke prve plesove imali uz moje pjesme. Bilo je i nekih tužnih trenutaka, nekih ispraćaja uz moje pjesme i onda to ljudi podijele sa mnom. I tada zapravo osjetiš koliko si blagoslovlen kad možeš da ostaviš takvu vrstu traga.
Kako se snalazite u ovom vijeku i prihvatate li vrijednosti i mjerila novog vremena?
– Ja sam dijete vangeneracijsko, rođeno u međuprostoru. Nisam starija generacija koja govori da je prije bilo bolje, a nisam ni ova nova koja boravi deset sati na telefonu. Negdje sam između, jer definitivno je ovo vrijeme u kojem više ne možeš funkcionisati bez mail-a, bez Vibera, bez Whatsapp-a, i svih tih stvari koje definitivno olakšavaju posao i komunikaciju, a sa druge strane jako otuđuju. Trudim se koliko mogu da ne postanem rob tih malih kutija u koje buljiš, sa oproštenjem kao budala, ali uhvatim sebe da to radim jer bez toga više ne možemo. Trebalo bi, ko god može, da maksimalno provodi vrijeme bez telefona, pogotovo kad su u pitanju lijepi trenuci, obroci, druženje sa prijateljima, uz hranu i neko vino. Ja isključim telefon, okrenem ga i pogledam svakih sat da se nešto možda nije dogodilo. Malo me nervira kada sam u društvu ljudi za stolom koji su 70 posto vremena na telefonu. Tako da se trudim, koliko je god moguće, da ipak ovu live verziju više konzumiram nego digitalnu.
Osim u muzici, uživate i u drugim stvarima, u vinu, društvu, imate i restoran?
– Nisam više većinski vlasnik restorana, ali sam ostao partner. Restoran se i dalje zove Grašo, ali posao su preuzeli mladi ljudi jer porodica i ja nismo mogli da savladavamo taj obim posla, uz veliki dio administrativnih obaveza. Volim taj svijet, volim gastronomiju, obožavam vinski svijet. Obožavam ljude koji se razumiju u vino i imam dosta prijatelja vinara. Ove godine izlazi moja linija vina. Izabrao sam regije koje mi se sviđaju iz kojih ću napraviti izbor malvazije, kabernea i sovinjona koja će biti linija uz, naravno, premijer, vrhunsko. Cilj mi je da svojim imenom i znanjem približim dobra vina ljudima, za neke korektne cijene.
Koja je za Vas pjesma nad pjesmama, a da nije Vaša?
– Meni je uvijek pjesma nad pjesmama ta koja me u tom trenutku pogodi. Nefer bi bilo od milion dobrih izabrati jednu.
Kad se ljubav dogodi, i kad Vas život pogodi, šta se onda dogodi?
– Tu sam ja i tu si ti, to mogu biti partner i partnerica, majka i sin, otac i sin, bitno je da imaš bliske ljude koji te vole, a ja ih imam.
Kada putujete na koncertne turneje da li i Danijela ide sa Vama?
– Nikada ne putujemo zajedno, ona ima svoje obaveze a ja svoje. Što se tiče posla, mi smo dvije odvojene firme, ali posao ne dovodimo kući. Kad smo nas dvoje zajedno za stolom, onda su to teme koje parovi obično pričaju, od problema do lijepih stvari.
Koliko je dobro kada se par bavi istim poslom?
– Kad se baviš istim poslom, ako imaš čistu glavu onda to može biti jako dobro, ali ako nemaš čistu glavu onda može doći do ljubomore. Danijela i ja, bogu hvala, imamo zdrav razum. Ona razumije moj posao i moju poziciju, ja razumijem njen posao i njenu poziciju, i tu nikada nije bilo nikakvih problema.
Lijepo je kada se mlad čovjek proslavi, a potom, kao Vi, izraste do jednostavnosti.
– Nisam imao vremena da sebi zakomplikujem život nekim egom, jer sam 1996. izdao album koji je bio prodat u preko stotinu hiljada primjeraka i odmah sam počeo da sviram. I to je bio rad, i rad, i nisam uopšte skužio da sam uspješan mladi čovjek, da sam neko ko odskače od svoje generacije. Došao bih u avion, u auto, u kombi, gdje već, i mene su vodili na koncert gdje sam svirao, a u međuvremenu dogodilo se tih prvih par godina, ta prva dva, tri CD-a. Jednostavnost je nešto što je za mene prirodan tok koji život čini lakšim. Pored komplikacija koje se u ovom prostoru događaju, od putovanja, stresa i svega što smo spominjali, mislim da je jednostavnost uvijek dobro rješenje.

Gracija 178, 05.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...