U saradnji sa Hercegnovskim pozorištem i JUK Herceg Festom, Petar Pejaković režirao je predstavu Carevo novo odijelo, koju je prema istoimenoj bajci Hansa Kristijana Andersena dramatizovao i za ovu priliku adaptirao Novljanin Đorđe Stanojlović. Pretpremijere predstave izvedene su 1. i 2. oktobra u hercegnovskoj Dvorani Park, a premijera je najavljena za 25. oktobar.
Rođeni Kotoranin, Pejaković je pozorišnu i radio režiju diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od 1999. radi na FDU na Cetinju, gdje je stekao i zvanje vanrednog profesora. Direktor je Kotorskog festivala pozorišta za djecu, potpisuje režije, scenografije, a istaknut je u dramsko-pedagoškom radu sa djecom i mladima, te sa društveno ranjivim grupama. Režirao je preko 60 predstava i dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu.
Andersenova bajka Carevo novo odijelo, osavremenjena i adaptirana od strane mladog dramaturga Đorđa Stanojlovića, čini se da je za Vas bila korak više ili rediteljski izazov?
– Gledam da sve što radim bude izazov, u smislu da pomjeram svoje i životne i profesionalne granice, i granice publike, u ovom slučaju djece. Kada smo birali šta ćemo da radimo i odlučili se za ovu bajku, koja je jedna od najpoznatijih Andersenovih bajki, ali i posebna po tome što je namijenjena i djeci i odraslima, protumačili smo da je to zbog ozbiljnosti teme koju obrađuje. Ona donosi političku temu, što je prilično rijetko za bajku. Učinilo mi se posebno važno i kao izazov da djeci u pubertetskom uzrastu baš tu temu donesemo na scenu. Djecu ne treba da štitimo i sklanjamo od svega, pa ni od politike, već da nađemo najbolji način da im te i takve teme predstavimo. Ako se djeca u najranijem uzrastu sretnu sa svim onim s čim treba da se sretnu, mislim da će izrasti u bolje i kvalitetnije ljude, u bolje društvo. To je ono što je sigurno. Mislim da je predrasuda da neke stvari nisu za djecu. Sve je za djecu, samo je pitanje na koji način. Ovo je politička predstava za djecu.
Vidjeli smo poučnu predstavu za djecu, ali i za odrasle koji su može se reći “politički infantilni”?
– Da, nažalost, to može da bude i dijagnoza. Mi smo politički infantilno društvo i to je opšte mjesto.
Interesantno je da ste dramaturg, glumci i Vi potpisani kao autorski tim. Zašto?
– Tekst je napisan inspirisan bajkom, ali je i veliki dio nastao i samom improvizacijom na sceni. Uredili bi neke situacije u kojima su glumci sami improvizovali, dok se tekst i scena nisu uobličili. Radili smo na taj način. Znači nije samo predložak teksta, već smo svi radili u hodu, tako da smo s razlogom autorski tim.
Kako su djeca reagovala i da li se potvrdilo da su dovoljno zreli za ovakvu temu?
– Veoma smo zadovoljni. Kad radite ovakve stvari to je izvjestan rizik. Na koji način raditi i u kojoj mjeri,? Da li u onoj punoj mjeri u kojoj tema treba da dopre do djece? Mislim da je bilo dobro. Publika je bila raznorodna. Prve večeri su uglavnom bili odrasli i uspjeli smo ono što je dosta teško, a to je da napravimo predstavu i za djecu i za odrasle. Najčešće je to fraza, ali zaista mislim da smo uspjeli da izgradimo razne slojeve i da svima bude zanimljivo. Svakako nam je bilo najvažnije da djeci, uzrasta 10 do 12 godina, stvari budu jasne i da im budu važne i da ih se tiču. Mislim da smo to u velikoj mjeri uspjeli.
Pozorište uvijek postavlja pitanja, ali u ovoj predstavi na neki način daje odgovore i šalje jasnu poruku. Da li je namjera bila da se progovori o temeljnim demokratskim vrijednostima, pitanjima građanskog aktivizma, odnosno pasivizma, koji nas čine saučesnicima?
– Namjera nam je bila da se baš s tim susretnu. Nekima je to sigurno prvi susret s nekim stvarima kao što je demokratija i mogućnost izbora. Da li biramo čovjeka ili biramo program? Kako smjenjujemo vlast koja nije dobra, sa svim onim što jesu osnovi demokratije. Nemamo pretenziju da je ovo edukativno, ali svakako jeste namjera da djeca,ako ništa drugo, što manje ulaze u neke zablude u koje mi kao odrasli ulazimo. Da ne ulaze u pogrešne izbore, ne samo na izborima već u bilo koje druge političke i društvene stvari, a koje odrasli često rade. Da se djeca ne opredjeljuju za nešto što je konformizam, što je niz dlaku… Ako ništa, bar da im taknemo u to žarište svijesti, da političko pitanje nije samo glasanje za sebe i za ono šta je meni dobro, već je to glasanje za sve nas, za javno dobro.
Scenografija je svedena na ramove slika i još par rekvizita. Šta predstavljaju prazni ramovi?
– Razigrani prazni ramovi su odlično sredstvo koje predstavlja politički marketing, praznu priču, odnosno društvo spektakla u kome je bitan način pakovanja, način na koji se plasira priča. A potpuno je nebitno šta je to i kakav je sadržaj, da li je to dobro i pravo.
Predstava Carevo novo odijelo je na neki način ilustracija funkcionisanja moći?
– Da, ilustracija više stvari. Prvo, vlasti je važno kakvu sliku šalje o sebi, a ne šta stvarno radi, što je često različito. Drugo je ono bukvalnije, što je u samoj bajci, a to je da se vlast više bavi sobom i svojim interesima, ličnim bogaćenjem, sopstvenom narcisoidnošću. I treća stvar, kada dođu na vlast, ta vlast umije da kvari ljude, to je sve satkano u samoj bajci, to je metafora.
Kritika nije usmjerena samo na vlast, već i na narod i na one koji daju svoj doprinos da se takva vlast održi?
– Ta osnova treba da se shvati. S jedne strane je politički sistem i vlast, ono što čini sistem i funkcionisanje države, a s druge strane da to treba da je u funkciji svih nas koji smo građani, ali i da je naša odgovornost mnogostruka. Ne samo kako biramo već i na koji način to kontrolišemo, razumijevamo i reagujemo, mi koji bi trebalo da učestvujemo u svemu. Znači, nije samo pitanje koliko je vlast loša, već i kolika je naša odgovornost. Nije to izbjegavanje adresiranja odgovornost, stvari su vrlo složene i odgovornost nikad nije samo na jednoj strani.
Pirandelo je rekao Mi ne trebamo dramu, mi živimo dramu, možemo li reći da mi ne trebamo politiku jer živimo politiku?
– Nažalost, mi imamo viška istorije politike i ove teme se same nameću. Ne možemo ih izbjeći i bilo bi neukusno da se ne bavimo ovim stvarima i kada su djeca i kada su odrasli u pitanju. I nije način da kažemo previše nam je toga u životu, treba nam samo eskapizam, zabava i tako dalje. Mislim da je baš toga i previše i u pozorištu i u umjetnosti, kvaziumjetnosti, medijima… Naprotiv, treba nam susret sa tim i na ovaj način. Često i previše okrećemo glavu.
U mnogim nazovi modernim državama s modernim zakonima još uvijek se društveni odnosi svode na gospodare i podanike. Narodski rečeno po principu ne talasaj. A Vi ste malo zatalasali?
– Još uvijek na neki način živimo nekim rudimentnim političkim životom. Ali, da, ja mislim da itekako treba zatalasati i u umjetnosti i u životu.
Sa scene se osjećala dobra energija koju daje dobar tim, a za dobar tim je uvijek zaslužan reditelj, zar ne?
– Reditelj je tu da kanališe, ali kao što sam rekao ovo je bila timska predstava. To nije fraza, četiri sjajna glumca, veoma maštovita i kreativna. U nastanku predstave učestvovao je čitav tim saradnika, organizator, kostimograf, scenograf… Radili smo stoprocentno jedni za druge, prepoznali smo koliko je to važno, što je stvarno rijetko. Uslovi za rad i atmosfera su bili izuzetno podsticajni i ono što je posebno važno je da ovdje, u relativno malom gradu, postoji ogroman amaterski i profesionalni potencijal da se rade jako dobre i kvalitetne stvari. Drago mi je da se u Herceg Novi vraća pozorišni život i stvara se nova mlada publika.
Da li će predstavu publika vidjeti i van Herceg Novog?
– Vjerujem da će se igrati širom Crne Gore i u regionu, što bi bilo dobro i za predstavu i za publiku. Dobra je i za festivale. Jedva čekamo susret s nekom novom djecom i novom publikom.
Kakvi su Vam planovi i koji je Vaš sljedeći projekat?
– Ima mnogo toga. Za dva-tri sata krećem za Podgoricu gdje me očekuje posao koproducenta na novoj predstavi Ivo Vizin, čija će premijera biti vjerovatno u novembru.
GRACIJA 142/12.oktobar 2018.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković
