Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković, Majda Ljuljdurić, privatna arhiva
Imao je šest godina kad je ukrašavao uskršnja jaja te na parče salvete, koje mu se slučajno zalijepilo na ruku, dodao puder i crveni ruž i napravio “ranu”. Od tog trenutka bilo mu je jasno čime želi da se bavi. Podgoričanin Petar Raičević (2001) danas je naše vodeće ime u sferi body painta i filmske maske. Toliko je mlad da ostanete zbunjeni pred svime što je dosad postigao. Dok su njegovi radovi u filmovima, video-spotovima, reklamama, na panoima širom svijeta, njegova riječ se čula i na čuvenoj TEDx Talks konferenciji, on radi, uči, otkriva i gleda naprijed. Petrova priča zaista liči na film.
View this post on Instagram
Nakon slučajno napravljene “rane” od salvete i bjelanceta, čini se kako se sve brzo dešavalo?
– Brzo sam shvatio da u maskama koje se prave za filmove nema bjelanceta, već se koristi silikon kojeg nije bilo kod nas, pa sam počeo da prokuvavam želatin. Odlično glumi opekotine! Istraživao sam, naručivao prve boje preko Ali Expressa, koje su u najmanju ruku bile kancerogene, ako mene pitate. Ali, “krečio” sam time sve svoje sestre i sebe, vježbao. S vremenom sam upoznao prave ljude, koji su mi pokazali prave materijale i stigao sam do toga da od ovoga faktički živim.
Body art je danas Vaša profesija. Koliko je bilo teško izboriti se za svoje mjesto?
– Možda ću zvučati malo nadmeno, ali sam se potrudio da malo raščistim teren. jer u svakom poslu postoji konkurencija, a dobro je da postoji. U vrijeme pandemije, kada niko nije radio jer je materijale bilo teško nabaviti, a i cijene su bile prilično visoke, ni ja nisam bio finansijski spreman. Valjda je to ona moć koju stekneš kada karijeru počneš improvizujući. Sam sam pravio materijale, snimao se, izbacivao sadržaje na mreže svaki dan. I ljude je fasciniralo kako gotovo ni od čega napravim nešto. Rezultat je to da sam se probio na vrh. Od tada me zovu za snimanje spotova, filmova, kampanja…
Koliko ste do sada radili u sferi body arta?
– Radio sam dosta toga. Prvu body art reviju u regionu mediji nisu nikako ispratili. Poslao sam svima pozive, svi su potvrdili, a niko se nije pojavio. Imao sam 18 godina, mnogo toga nisam znao. Radio sam kao direktor šminke na reviji filipinskog dizajnera Furnea Amata prošle godine. Bio sam govornik na TEDx Talks, najvećem svjetskom govorničkom iventu. I Ilon Mask je bio tamo! Tema su bile priče o karijerama, o putu uspješnih ljudi koji su nešto prošli. Mislio sam da sam premlad za to, ali organizatori su mi rekli da je poželjno da se pojavim upravo zbog što sam tako mlad prošao već toliko toga. Radio sam i filmove, serije, spotove. Radio sam na filmu Magični ključ za RTCG, na preko 20 dosta studentskih filmova, radio sam šminku i masku za spotove mnogim našim pjevačima. Radio sam šminku i glumio u jednom kratkom filmu za potrebe jednog konkursa. Za američku firmu Zenith, koju drže naši ljudi, a bave se selidbama, radio sam body paint na četiri modela. To su kao Zenith heroji. Te su fotografije sada na njihovim vozilima, a ima ih mnogo, šleperi, kamioni, pikapovi i voze se širom Amerike. Radio sam i reklamu za Coca-Colu, i to jedinu koja nije vraćena na doradu, već odmah prihvaćena. Ja sam onaj vanzemljac što se guši i dvije cure mi daju limenku da dođem sebi!
View this post on Instagram
Ništa od ovoga nisam znala, a mislim da bi trebalo da se zna! Zašto tako malo pričate o svojim uspjesima?
– Nisam od ljudi koji su preponosni na sebe i raduju se svakom obavljenom poslu. Analiziram, gledam šta bih mogao da poboljšam, ali nemam potrebu da se kitim opalim perjem i dajem po pet intervjua za svaki odrađen posao. Jednostavno, svaki uspjeh doživljavam kao još jednu stepenicu. Takav sam. Gledam naprijed.
Nailazite li na podršku, ili pomoć kada je potrebna?
– Kada nisam bio u stanju da finansijski iznesem nešto, pomoć je dolazila. Fotografi, producenti… Majda Ljuljdurić je bila tu svaki put kada nisam mogao da priuštim fotografa. Aleksandar Vlahović mi je takođe izlazio ususret sa predivnim fotografijama. Veliku podršku i pomoć sam dobio od Miroslava Lakobrije, on je “bog otac” u regionu kada je u pitanju filmska maska. Radio je i šminku, masku i protetiku i za neke holivudske filmove. Suosnivač je i direktor Festivala srpskog filma fantastike (Zombie Walk) i bije ga glas kako nikada ne poziva ljude na učešće. Mene je lično pozvao. Imao sam samo 18 godina kada mi je rekao da u meni vidi veliki potencijal, kako je fasciniran načinom na koji radim i kako bi volio da budem njegov gost. To je i meni, a i mojoj majci velika stvar. Ako nju pitate, na to je najponosnija i prvo čime će se pohvaliti. Zaista, Miroslavu najviše dugujem. Upoznao me je sa materijalima (lateks, silikon itd) i bio mi značajna odskočna daska sa svojim savjetima.
U koliko različitih uloga sebe nalazite?
– Pored slikanja po tijelu, slikam i na platnima. Bavio sam se pjevanjem, glumom i plesom, za šta takođe imam talenta i ne odbijam kada mi se ukaže prilika. Bio sam i na muzičkom takmičenju, pjevao u KIC pop horu, u D-mol horu, prijavio se i za izbor za pjesmu Evrovizije i imam snimljenu pjesmu, čekam povoljan trenutak da je objavim. Glumio sam i u filmu Magični ključ. I to mi je stvarno bilo fenomenalno iskustvo. Sa nekih 18 godina bio sam instruktor zumba plesa.
Možda bi lakše bilo pitati Vas šta niste radili?
– Eto, zamalo sam se bavio paraglajdingom, bio sam premlad, ali mogao bih sada, uskoro, možda… Prijatelji mi kažu da bi mi povjerovali kad bih im ispričao kako sam jahao troglavog zmaja! Jer ja bih to mogao. Šalu na stranu, sada mogu da zaradim od svega čime se bavim, pa i od body arta. Izborio sam svoje mjesto i jedini se trenutno aktivno time bavim. Kada me angažuju, znaju zašto su me angažovali, a i ja znam zašto radim. Uvijek sve što radim prenosim na društvene mreže. Mojima je u početku bilo smiješno, govorili su da je bolje da se zaposlim negdje, da pakujem kese u marketu.
Koliko su društvene mreže značajne, jesu li Vam pomogle u svemu čime se bavite? I koliko Vas ljudi prati?
– Aktuelan sam na svim raspoloživim društvenim mrežama. I to je veoma značajno za mnoge profesije, pa i moju. Mislim da ne bih postigao ovoliko bez društvenih mreža. Na Tik Toku imam oko 104000, na Instagramu oko 27000 i na Facebooku par hiljada pratilaca.
U svijetu influensera ste na dobrom glasu. Jeste li svjesni uticaja koji imate na mlade?
– Ne reklamiram kladionice, cigarete, alkohol i bilo šta što je u suprotnosti sa mnom i mojim vaspitanjem. Krenuo sam prije nekoliko godina u priču sa nekom kladionicom i brzo odustao. Nisam se osjećao dobro, ma koliko je zarada bila pristojna. Imam odgovornost prema ljudima koji me prate.
Modne revije su uvijek haotične iza scene, kakva iskustva imate sa njih?
– Za mene se u nekim krugovima govori kako sam umišljen i nadmen. A nisam. Samo sam prilično strog kada je posao u pitanju. Revije su same po sebi jako stresne i smatram da svaki šminker treba nešto tako da prođe. Sve se odvija uz velike improvizacije, bez obzira na to koliko je mjesecima unaprijed pripremano. Furne Amato mi je osam puta usred revije promijenio šminku koja je bila dogovorena mjesec i po unaprijed! Usred šminkanja! A bilo je preko 40 modela, od kojih 32 ženska. Radio sam sa pet djevojaka, šminkerki i odradili smo enorman posao. Nakon gotovo završene šminke, posljednja promjena je bila bukvalno lice bez obrva, bez kontura, samo sa metalik trakama preko očiju. Da bih uhvatio par cura kako uzimaju bronzer i konturišu lica pred sam izlazak na pistu. Da ona ispa’ne kako valja kad izađe! Ne može svaka lijepa cura da bude model. Pored ljepote, potrebna je disciplina koju mnoge djevojke nemaju.
Kada je obrazovanje u pitanju, postoji li ambicija da svoj talenat upotpunite znanjem na nekoj višoj školi ili univerzitetu?
– Moj brat od tetke, akademski slikar Marko Lukovac, koji na žalost više nije sa nama, mi je govorio da likovna akademija i nije za mene. Vaja se tako, slika se tako, stalno se postavljaju neke granice, a ja, makar po Marku, nisam osoba koja u umjetnosti umije da sagleda granice. To bi mi postavilo mnogo blokada, jer bih naučio da radim kako treba, a ne na moj čudni način, onako kako osjećam i vidim. Sa druge strane, u Holivudu postoji edukacija u vidu filmske šminke i body painta. Stipendija je prilično velika. Nadam se da ću nekada imati dovoljno sredstava da počnem o tome da makar razmišljam. Do tada ću biti samouki umjetnik koji koliko sam otkriva, toliko i uči od drugih i na kraju radi posao kako treba.
Gdje i kako vidite sebe za nekih pet, deset godina?
– Vidim sebe još ostvarenijeg, totalno zadovoljnog sobom i onim što radim, okruženog mnogo srećnim, ostvarenim ljudima. Sa svojim prijateljima. I vidim sebe sa dosta novca. Ne onim za bahaćenje, već količinom potrebnom za život bez brige, sigurnost. Svi smo prošli teške trenutke, finansijske krize i imam traumu, iskreno. Prije dva dana sam otvorio firmu i nadam se da će biti uspješna. Firma je kreativnog tipa, filmska produkcija, scenografija, šminka, body paint, sve što već radim.
Svoju prvu reviju ste organizovali i sponzorisali sami. Postoji li, s jedne strane želja da se upustite u tako zahtjevan projekat ponovo, a sa druge mogućnost da Ministarstvo kulture ili neka državna institucija stane iza Vas?
– Država bi trebalo da stane iza bilo koje mlade osobe koja se ističe talentom i inicijator je nekih novih ideja, kreativnih stvari, koja može da napravi nešto što je nesvakidašnje. A imamo ih mnogo, u svim oblastima i umjetnosti i nauke. Ne osjećam se najbolje kada upoznam uticajne osobe na nekom događaju pa mi oduševljeno kažu – Joj, ti si za svijet! Pa evo ga, svijet je tu, izvolite podržite ovo, uložite! Dajte mi volju da taj svijet dovedem ovdje! I onda ih često čujem kako se u intervjuima žale kako nam mladi idu iz države!
Može se reći da ste doveli i jedan veliki brend u Crnu Goru.
– U okviru prezentacije Kryolan brenda koji između ostale kozmetike, najviše pažnje poklanja filmskoj, televizijskoj i pozorišnoj šminki, prenio sam neka svoja znanja i iskustva ženama koje su i po 20, 30 godina u profesiji šminkera. Odradio svoj prvi masterklas, ujedno i prvi masterklas u Evropi sa performansom. Na kraju predavanja sam ih zamolio da pripreme telefone, jer je iza mene kroz vrata izašao potpuno našminkan zombi, s odvaljenom vilicom! Njihova šminka se koristi na svim velikim filmskim projektima i definitivno su najbolji u svom poslu.
Kao neko za koga nema nepoznanice u svijetu mejkapa, koje propuste naših djevojaka primjećujete, a kakve djevojke volite da vidite?
– Vidim da konture rijetko umiju da pogode. Ne znaju šta čemu služi, ni koji je redoslijed. Scenska šminka je jedno, a dnevna i večernja drugo. Lice i vrat moraju biti iste boje! Ako imam problematičnu kožu i pokrivam je šminkom, zašto prvo ne riješim problem? Danas ljudi, posebno mladi, ne piju dovoljno vode. Redovan unos vode čini kožu hidriranom i zdravom. Ništa nije ljepše nego vidjeti na djevojci zdravu i njegovanu kožu i kosu i lijepo držanje.
GRACIJA 222/april 2024.
