Pismo iz karantina

Italijanska spisateljica Frančeska Melandri napisala je Evropljanima pismo “iz njihove budućnosti”

Poznata italijanska spisateljica Frančeska Melandri, koja se nalazi u karantinu tri nedjelje, napisala je Evropljanima pismo “iz njihove budućnosti”, opisujući im raspon emocija kroz koje će oni prolaziti u narednim sedmicama. Njeno pismo prenio je The Guardian kao poruku Britancima, prenosi Index.
“Pišem vam iz Italije, što znači da vam pišem iz vaše budućnosti. Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Epidemiološki grafikoni pokazuju da smo svi isprepleteni u paralelnom plesu zaraze.
Mi smo samo nekoliko koraka ispred vas na na putu vremena, baš kao što je Vuhan bio nekoliko nedjelja ispred nas. Gledamo kako se ponašate kao što smo se i mi ponašali. Imate iste rasprave koje smo mi imali donedavno, između onih koji govore ‘to je samo gripa, čemu frka?’ i onih koji su već shvatili.
Dok vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da će mnogi od vas, kad vam bude rečeno da se zatvorite u vaše domove, citirati Orvela, neki čak Hobsa. No uskoro ćete biti previše zauzeti za to.
Prvo ćete jesti. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koje ćete moći raditi.
Pronaćićete desetine grupa na društvenim mrežama s vodičima kako provesti slobodno vrijeme na korisne načine. Priključićete im se, a potom ih potpuno ignorisati nakon nekoliko dana.
Izvućićete apokaliptičnu literaturu iz svojih polica, ali ćete uskoro shvatiti da vam baš i ne čita o tome.
Ponovno ćete jesti. Nećete dobro spavati. Pitaćete se što se događa s demokratijom.
Imate ćete nezaustavljiv online društveni život, na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…
Vaša odrasla djeca nedostajaće vam kao nikad dosad, shvatanje da nemate pojma kada ćete ih ponovo vidjeti će vas pogoditi kao udarac u grudi.
Stara ogorčenja i svađe činiće vam se nevažnima. Zvaćete ljude za koje ste se zakleli da više nećete razgovarati s njima i pitati ih kako su. Brojne žene biće pretučene u svojim domovima.
Pitaćete se šta se događa s onima koji ne mogu ostati doma jer dom nemaju. Osjećaćete se ranjivo svaki put kad izađete u na puste ulice na putu do trgovine, naročito ako ste žena. Pitaćete se urušavaju li se ovako društva. Događa li se to zaista tako brzo? Blokiraćete te misli, a kad se vratite doma ponovno ćete jesti.
Udebljaćete se. Tražićete na internetu programe treniranja.
Smijaćete se. Puno ćete se smijati. Naći ćete u sebi smisao za crni humor čak iako ga nikad niste imali. Čak i ljudi koji su sve shvatali smrtno ozbiljno razmišljaće o apsurdnosti života, svemira i svega toga.
Dogovaraćete sastanke u redovima supermarketa sa svojim prijateljima i ljubavnicima, kako biste ih nakratko vidjeli uživo, a cijelo vrijeme ćete se pridržavati pravila o udaljenosti.
Brojaćete stvari koje vam ne trebaju.
Prava priroda ljudi oko vas će se otkriti s potpunom jasnoćom. Dobićete neke potvrde, ali i iznenađenja.
Stručnjaci koji su bili sveprisutni u vijestima će nestati, a njihova mišljenja odjednom će postati nevažna. Neki će utjehu naći u racionalizisanjima kojima će toliko nedostajati empatije da će vam se zgaditi i ljudi će prestati a ih slušaju. Ljudi koje ste previdjeli pokazaće se kao velikodušni, pouzdani, pragmatični i jasnovidni.
Oni koji vas pozovu da vidite cijeli ovaj nered kao priliku za planetarnu obnovu pomoći će vam da vidite širu sliku. Takođe, postaće vam iritantni: lijepo, planeta sada bolje diše jer ima manje ugljen dioksida, ali kako ću ja platiti račune sljedećeg mjeseca?
Nećete znati je li svjedočenje rađanju novog svijeta više grandiozna ili jadna stvar.
Puštaćete muziku s balkona i iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo operu s balkona, pomislili ste: ‘Ah, oni Italijani”. Ali znamo da ćete i vi pjevati uzbudljive pjesme. A kad razvalite “I Will Survive” s prozora, gledaćemo vas i klimati poput ljudi iz Vuhana, koji su pjevali u februaru i klimali glavama dok su nas gledali.
Mnogi od vas će zaspati zavjetujući se da će prvo što će napraviti nakon karantina biti razvod braka.
Brojna djeca će se začeti.
Vaša djeca školovaće se putem interneta. Užasno će vas nervirati i jako radovati.
Stariji ljudi biće neposlušni poput tinejdžera, moraćete se svađati s njima kako biste im zabranili da izađu, da se zaraze i umru.
Pokušaćete ne razmišljati o svima onima koji su umrli sami na intenzivnom liječenju.
Željećete ružinim laticama pokriti mjesta po kojima zdravstveni radnici hodaju.
Biće vam rečeno da je društvo ujedinjeno u zajedničkom naporu, da ste svi u istom čamcu. To će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti način na koji se vidite kao pojedinačni dio veće cjeline.
Pripadnost klasi činiće razliku. Biti zatvoren u kući s lijepim vrtom ili u pretrpanoj zgradi nije isto. Niti je isto imati mogućnost da radite od kuće ili da nemoćno gledate kako vaš posao nestaje. Čamac u kojem ćete ploviti da spriječite epidemiju neće svima izgledati isto niti je zapravo jednak za sve, nikad nije bio.
U jednom trenutku shvatićete da je to teško. Bojaćete se. Svoj strah ćete podijeliti s dragim osobama ili ćete ga zadržati za sebe kako ih ne biste opteretili njime.
Opet ćete jesti.
Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ali to je kratkoročno predviđanje. Mi smo nerazvikani vidovnjaci.
Ako uperimo pogled na dalju budućnost, budućnost koja nam je svima nepoznata, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo završi, svijet neće biti isti.”

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...