Nedavno objavljeno

Prebrojavanje

Da se nije dogodila ova opšta kriza i da nismo odlučili da smanjimo gabarit vozila, vjerovatno nikada ne bih otkrila sasvim novu, zdraviju dimenziju življenja

Piše: Kaja Milačić

U velikoj šolji mlaka, gorka, razvodnjena kafa. Sjećanje na kafu, preciznije. U familiji poznata kao penzionerska, hipertenzija frendli. Niko je pri čistoj svijesti pio ne bi, istinskim ljubiteljima kafe bi lakše pao šamar, al meni se, eto, sviđa. Jedna velika, za cio dan. Promaja čupa pramenove dima druge jutarnje cigarete i odnosi ih nit po nit preko balkona i okolnih dvorišta u podgoričko, temperom oslikano nebo. Pozdravljam ekipu koja ne propušta moje jutarnje rituale. Četiri svrake pametnice glume borbene flotile, nadlijeću me blesave i čekaju da uđem u stan, kako bi malo čačnule po cvijeću i smeću. Vrabac, nekako vjerujem da je to godinama isti, dolazi da kljucne mrvice koje mu ostavljam na balkonu. Ukoliko ih ljubomorna Lajka nije smazala.
Jedna kafa, par cigareta, četiri svrake, jedan vrabac, jedan pas. Jedno stablo masline manje u komšiluku. Vidim da su ga posjekli i prislonili na kontejner i teško da ću ikada saznati zašto je smetalo i kome. Nema, doduše, ni kese koja je danima pokazivala smjer vjetra sa vrha još neolistalog stabla nečega, čiji bi iznenadni nestanak imao neko opravdanje. Nema ni nagomilanog, šarenog smeća uz ogradu. Ili je noćas prilično duvalo, ili je neko bio vrijedan. Komšinica iznad i dalje ima šest stolica u trpezariji. Prebrojim ih svako jutro dok zahuktala domaćica usisavajući svaku istumba veselo lupajući, nema omaške.
U garaži jedan auto manje. Moj. Kao privremeni pješak prošla sam nekoliko faza neizrecivog bola. Zapravo sam se osjećala kao da mi fali neki od udova. Potpuno nesposobna da se organizujem, nesposobna čak i za kratke šetnje do pijace, jer nema šta me nije boljelo, tugovala sam kao što tugovah za svakim bivšim prevoznim sredstvom. Iako mi je bila kupljena nova, srebrna “Ponika”, popularni bicikl osamdesetih, rijeku suza sam isplakala za škripavim triciklom. Evo, i danas, nekoliko decenija kasnije, srce mi se stegne kad pomislim đe je i kod koga završio. Ja sam jedna od onih lujki koje automobilu daju ime i tretiraju ga kao člana porodice ili produžetak doma. Pored rezervnog točka, pribora za prvu pomoć, u svakom mom automobilu uvijek sa mogu naći rezervne udobne cipele, neotvorena boca vode, nekoliko kišobrana, suncobran, Lajkine maramice, rezervni am i džemperčić, i koješta. I nešto za jelo, dabome. Takođe pripadam i onoj grupi mufljuza koji su zaboravili da noge služe za hodanje. Shrvana, slomljena, sa teškim upalama mišića i u dubokoj žalosti nabavih kolica za šoping, uloške za patike. Iako mi se sada smiješi jedan mali, malecni, ekonomičniji četvorotočkaš, radije hodam kadgod imam priliku. Jer ruku na srce, osim blago pohabanih peta lijevih komada moje obuće, sve je kao nikada nošeno, ka da hodala nisam. Pa i nisam.
I počeh da primjećujem svijet. Koliko je novih zgrada, što je ovo? Kad je ovo niklo? Kad su ovo sredili, kad su ovo posadili? Pa, jao! Nakon što sam pregrmila upale različitih grupa mišića, počeh istinski da se radujem svakoj posjeti obližnjim, a i udaljenijim tržnim centrima. Pa proljeće, pa sve cvijeta i pomalo miriše. Ima li ljepšeg dijela godine od ovog… Hodam, uživam. I brojim. Koliko je koraka do pijace, koliko do centra grada, a koliko do kuminog rascvjetalog dvorišta. Koliko je bijelih rada na travnjaku, koliko golubova. Koliko pjesama odslušam dok stignem do marketa, a koliko do studija. O, radosti pješačke!
U kom trenutku postaneš svjestan da su ti ključevi automobila u ruci, a ideš samo do par stotina metara udaljene apoteke? I kada shvatiš da ti je sve teže da izađeš iz auta, a da ti se ne otrgne nesimpatični zvuk kukanju nalik? Da se nije dogodila ova opšta kriza i da nismo odlučili da smanjimo gabarit vozila, vjerovatno nikada ne bih otkrila sasvim novu, zdraviju dimenziju življenja. Nije da sad planiram da osnujem pokret Gospođe koje vuku kolica, a koji se zalaže za smanjenje karbonskog otiska. I nisam preluda za fitnesom. Prosto sam olakšala život. A ako se vratimo na onu kafu s početka priče, krajnje je vrijeme bilo da ova tetka uradi nešto za sebe i svoje zdravlje. Kada su brojke u pitanju, pristojna kolica koštaju koliko i sedam litara benzina, ne zagađuju okoliš, nisu im potrebne najlon kese, a troše samo kalorije!
Neka druga prebrojavanja nisu ni malo lijepa. Poskupljenja, nestašice, rokovi. Koliko kilograma brašna i litara ulja imamo po ostavama i kuhinjskim ormarićima? I koliko još godina ćemo praviti nepotrebne rezerve u panici? Ni ovog proljeća nismo prestali da prebrojavamo žrtve pandemije. Besmisao rata u Ukrajini svakodnevno donosi poražavajuće brojke izbjeglih i poginulih. Ništa lijepo. Ništa dobro.
Da je kako moguće izmjeriti količinu mržnje i nerazumijevanja na čitavoj planeti, shvatili bismo da nam opasnost od vulkana, zemljotresa ili kamenja iz svemira, nije nikakava prijetnja. Sami smo sebi najveći neprijatelji. Uspjeli smo da ponovimo većinu istorijskih gluposti istovremeno je prekrajajući u skladu sa trendovima. Znam, vrijeme je da podignem ručnu, jer je jasno gdje bih u ovoj priči stigla. Teško da mogu išta i ikoga da promijenim. Ali, ne želim da se predam.
Proljeće je, valjda zbog svog primarnog zadatka, nekako prirodno vrijeme za obnavljanje, početke i optimizam. Pa neka kažu kako sam nepovratno fijuknula, ja ću brojati kolica sa bebama, kućne ljubimce i nasmijani svijet. Brojaću balkone na kojima se suši veš u novoj zgradi preko puta, kamione koji donose namještaj. I radovaću im se, ka da su svi iz moje kuće. Brojaću cvjetove na stablu limuna i pčele koje slijeću na njih. Prebrojavaću ukućane za stolom u vrijeme večere. Gnijezda koje laste grade po balkonima, dvorišta iz kojih mirišu jorgovani. Radosti mališana prvi put na biciklu ili trotinetu. Brojaću samo dobro.
U inat pojavama koje se trude da nam djeca još jednom parafraziraju stih Desanke Maksimović, Proleće, a ja venem…

Gracija 201, april 2022.

Latest Posts

Lifestyle

Ljepota

Zdravlje

Recepti