Razgovarala Danijela Đonović/Foto Privatna arhiva
Jedan od najistaknutijih filmskih snimatelja Predrag Pega Popović (1943) bio je prvi diplomirani snimatelj i direktor fotografije u bivšoj Jugoslaviji. Na prestižnoj akademiji FAMU u Pragu, diplomirao je na odsjeku za kameru 1971. godine. Učestvovao je u stvaranju Drugog programa TV Beograd i bio jedan od od osnivača katedre za filmsku kameru na FDU u Beogradu, gdje je bio redovni profesor, a potom i dekan. Njegovu šest decenija dugu karijeru obilježio je raznovrstan opus od oko 40 kratkometražnih i dugometražnih i televizijskih ostvarenja kojima se upisao u istoriju jugoslovenske kinematografije i televizije. Samo neki od radova ovog vrsnog snimatelja i profesora kolor kinematografije su filmovi: WR-Misterija organizma, Užička republika, 13. jul, Kraj rata, Pun mesec nad Beogradom, Usijanje, Tesna koža, Kordon, snimio je rane radove Lordana Zafranovića Nedjelja i Hronika jednog zločina te gotovo cijeli filmski opus Dragana Kresoje Original falsifikata, Kraj rata, Još ovaj put, Oktobarfest… Između ostalih, dobitnik Kodakove nagrade za fotografiju u Puli, Zlatnog pečata – najvišeg priznanja Jugoslovenske kinoteke, Zlatne mimoze za najbolju fotografiju na festivalu u Herceg Novom, dvaput je ovjenčan nagradom za životno djelo, Asocijacije snimatelja Srbije AFIFS na 7. festivalu Slika u pokretu u Novom Sadu 2022. i Statuetom slobode na 52. Sofestu u Sopotu 2024. godine.
Živi u Beogradu i u Rosama, na poluostrvu Luštica, gdje sa porodicom provodi dio ljeta i rane jeseni, uživajući u, kako je rekao, posljednjem romantičnom mjestu na Crnogorskom primorju, gdje smo i dogovorili susret. Iako u devetoj deceniji, jasan i bistar pogled čovjeka koji je svijet gledao okom kamere dodajući mu malo boje, potvrdio je da se vedrina duha, oštrina uma i radoznalost ne smanjuju protokom vremena.
Kako ste zakoračili u svijet filma?
– Kino-klub Beograd je bila uspješna amaterska organizacija gdje sam završio kurs u trećem razredu gimnazije i već tada sam imao sreću da dođem i do prve 16 mm kamere i odmah sam počeo da slikam. Prvo sam radio amaterske filmove i to uspješno tako da sam, kada je 1957. krenula s radom televizija u Beogradu, bio angažovan da snimam razne priloge za sportsku i za dječiju redakciju. U to vrijeme urednik dječije redakcije je bio Duško Radović i radili smo seriju Slike sveta, za koju sam snimao dječaka koji je dobio nagradu Aerosveta i s njim putovao u Alžir. Radio sam filmske storije sa Zukom Džumhurom, Matijom Bećkovićem, Mićom Popovićem u njegovom ateljeu. Tada se na televiziji snimalo sve filmski što se radilo na terenu, van studija.
Vašu karijeru su uz film od početka do kraja pratili uzbudljivi društveni događaji, od demonstracija u Beogradu zbog ubistva premijera Konga Patrisa Lumumbe, kada su protestanti provalili u belgijsku ambasadu pa završno sa demonstracijama u Beogradu 2000. godine.
– Da, između ostalog, tog 14. februara 1961. pozvala me je sekretarica TV dnevnika i rekla da će biti velike demonstracije te da tog popodneva budem prekoputa belgijske ambasade u Beogradu. Međutim, poslijepodne, kad je održan veliki protestni miting na trgu Marksa i Engelsa, demonstranti su se uputili ka Ambasadi Belgije u Krunskoj ulici gdje su bili postavljeni kamioni koji su sprečavali prolazak. Na njima sam bio sa fotografom Tomislavom Peternakom. U jednom trenutku neko je oteo jedan od šmrkova kojima je milicija razbijala demonstrante, okrenuo ga prema meni i na snimku je ostao taj mlaz vode. Kamera se napunila vodom, ali sam je obrisao i nastavio snimanje. Film sam iste večeri sa šeficom laboratorije razvio na Sajmu gdje je bio studio RTV Beograda i sljedećeg jutra ga iskopirali u desetak primjeraka. Na taj način su se slale vijesti o dešavanju u Beogradu, tako da sam dosta rano snimao te uzbudljive stvari koje su imale odjek u čitavom svijetu.
Kako ste se odlučili da studirate u Pragu?
– U proljeće 1966. prva generacija naših koji su otišli da studiraju, Goran Marković i Srđan Karanović, sreli su me ispred Fakulteta elektrotehnike na kome sam studirao, rekli da je sjajan odsjek kamere u Pragu i da bi bilo dobro da dođem. Nekako su mi organizovali ispit u septembru, poslao sam svoje amaterske filmove, izbor nekih fotografija i položio bez riječi. Tako sam počeo studije u Pragu.
Autor ste i čuvene i jedine fotografije Jana Palaha nakon samospaljivanja. Bili ste tada praški student i ta fotografija je obišla svijet.
– Godina 1968. je bila zanimljiva. Protesti i demonstracije u Zapadnoj Evropi. U Pragu Aleksandar Dupček stvara Praško proljeće, pokušaj da se Prag vrati na put demokratije. Rusi poslije manevara zemalja Varšavskog pakta ulaze 21. avgusta u Prag, smjenjuju političko rukovodstvo i počinje nova okupacija Čehoslovačke. Student istorije Jan Palah 16. januara se poliva benzinom i pali na Vaclavskom trgu, što je bio njegov lični gest otpora protiv ruske okupacije. Umro je 19. januara, a ja sam snimao sve proteste na fakultetima i trgovima Praga. U jednom trenutku pozvali su nas da dođemo u mrtvačnicu, izvukli su fioku, spaljeno tijelo je bilo pokriveno češkom zastavom. Slikao sam, no taj filmski materijal nikada nisam vidio… Da li je to škola sklonila ili je zaplijenio neko iz policije nikad nisam saznao, ali sam tada napravio i nekoliko fotografija aparatom. U studentski dom gdje sam stanovao došao je Milan Kundera, moj profesor Svjetske književnosti, sa novinarkom francuskog Paris Matcha Huget Bodar, i rekao joj “ako neko može da ti da fotografiju, to je on”. Otišao sam do laboratorije za izradu fotografija, razvio film i napravio par fotografija. Bio sam tada na trećoj godini studija i strašno sam se plašio da će da me izbace s fakulteta, pa sam je zamolio da me ne potpiše. Poslije par dana Paris Match objavljuje reportažu i fotografiju Jana Palaha na dvije strane. Ta slika je obišla svijet. Kada sam završio fakultet 1971. godine, pismo zahvalnosti stiglo mi je na beogradsku adresu.
Još dok ste studirali sarađivali ste s našim velikim filmskim rediteljima?
– Lordan je imao već dugo pripremani igrani film i u jesen ‘68. u Splitu snimimo njegov prvi film Nedjelja, to je u stvari bio i njegov i moj prvi igrani film u kome je čak glumio Goran Marković. Drugi film sam radio sa Dušanom Makavejevim, potom sa Borom Draškovićem, Draganom Kresojem. Radio sam s Aleksandrom Đorđevićem televizijskim, a kasnije i filmskim rediteljem, a zadnji film Kordon sa Goranom Markovićem. Svaki od tih filmova bio je zanimljiv na svoj način. I kada smo radili zabavne filmove trudio sam se da fotografija bude kvalitetna i na određenom nivou, što i potvrđuje broj prikazivanja i danas.
Film Sutjeska bio je moje veliko iskustvo jer sam sve vrijeme imao funkciju da pratim kamerom nekog od glavnih junaka, Ričarda Bartona odnosno Tita, ili Savu Kovačevića to jest Ljubu Tadića
Snimate potom i niz ratnih filmova, koji su bili veliki i skupi projekti kao što su Sutjeska, Užička republika, Kraj rata, 13. jul…
– Film Sutjeska bio je moje veliko iskustvo jer sam sve vrijeme provodio kao druga kamera i imao funkciju da pratim nekog od glavnih junaka, Ričarda Bartona odnosno Tita, ili Savu Kovačevića to jest Ljubu Tadića. Uvijek detalje u odnosu na totale. Bili su to veliki mizansceni koje je Stipe Delić uspješno rješavao, pa smo te kadrove zvali “od Adama do Avnoja“ i napravio je zbilja jedan izuzetan film.
Da li je istina da je Tito sve vrijeme nadgledao snimanje filma?
– Nije istina, bio je prisutan samo kad se snimala scena ranjavanja i to je bio prvi i jedini put. Povremeno sam snimao priloge za televiziju na 16-ici, i kada je bilo otvaranje spomenika na Sutjesci snimanje filma je prekinuto na tri dana pa sam napravio prilog sa svečanog otvaranja spomenika. S jedne strane sjede Tito, Jovanka i generali s ordenjem, a pored njih Ričard Barton i Liz Tejlor. To je bila potpuno neobična slika. Na tom filmu sam proveo čitavu jesen i proljeće sljedeće godine i to prvo iskustvo mi je kasnije pomoglo da me angažuju za Užičku republiku na kojoj sam bio direktor fotografije. Tito je bio zainteresovan za ovaj film. Kad smo završili montažu, organizovana je posebna projekcija na Zlatiboru. Tito je pogledao montirani film i saglasio se. Kao veliki ljubitelj filma, pred prikazivanje tog ljeta u Puli je pogledao film ponovo na Brionima gdje je imao kino-projektor, a onda došao i na svečanu projekciju u Areni. Inače, moram da pomenem da sam između ta dva filma snimio Mirka i Slavka, rađen po stripu u režiji Torija Jankovića. Film o mladima bez roditelja, koji u ratu organizuju svoj život i borbu protiv neprijatelja, bio je napravljen s puno emocija i doživio je brojna prikazivanja.
S malo godina ali s velikim iskustvom bili ste i jedan ste od osnivača katedre za kameru?
– Ne, katedru za kameru je oformio 1970. Vladeta Lukić na insistiranje reditelja Radoša Novakovića koji je uveo je predmet Rad sa kamerom, jer se tada filmska režija polako uvlačila na do tad isključivo pozorišnoj akademiji. Kad sam završio vojsku 1972. i snimanje Sutjeske, Vladeta mi je rekao da moram da dođem na akademiju. Tako sam napravio program Kolor-film fotografija za treću godinu, jer sam imao iskustva iz Češke u radu sa bojom i laboratorijom. Predavao sam na fakultetu, radio filmove i koristio priliku da sva praktična znanja koja sam sticao u filmu prenesem studentima. To je bio i moj glavni način održavanja nastave, što su studenti pozdravljali jer su dolazili i na snimanja te tako imali priliku da se upoznaju s procesom stvaranja filma. Film je bio magija, drugačija nego danas. Danas je video dostupan svakome, a film je u tom vremenu bio ekskluzivnost onih koji se njime bave.
Šta podrazumijeva biti dobar filmski snimatelj?
– Filmski snimatelj je prvi gledalac filma i on mora da garantuje da je ono što je snimljeno upravo ono što je reditelj tražio, jer u realnosti vi tako snimljen materijal šaljete u neku laboratoriju, no i kad je sve najbolje organizovano prve snimljene materijale možete da vidite tek nakon tri ili četiri dana. Dakle, vi kao snimatelj morate da garantujete za sve što je napravljeno, ne samo zbog slike, nego i zbog kreacije glumaca, da je sve akcentovano svjetlom, odnosno da nije došlo do nekih prekrivanja. Funkcija snimatelja u radu na filmu, kada se sve registrovalo na filmskoj traci bila je potpuno drugačija nego danas, kada svakog trenutka snimatelj ima sve na monitoru.
Da li je taj način rada podrazumijevao veću kreativnosti i više entuzijazma?
– Koncentracija kvaliteta i energije čitavog tima u realizaciji jednog filmskog kadra bila je potpuno drugačija nego danas kada se radi na videu. Kao prvo, uključivala je sve članove ekipe, od reditelja koji organizuje kadrove do vas koji postavljate kameru, uključujući rad na mizanscenu, glumce, pa sve do posljednjeg čovjeka u timu koji peca ton i majstora koji pokreće far sa kamerom na kojoj radite.
Šta ste voljeli da imate u kadru?
– Uvijek sam volio da budem vezan za glumca, za njegovu ekspresiju i pazio sam da ga akcentujem kroz čitav film, da ga dobro osvijetlim, kao i da glumac ima odnos prema kameri. Pomagali smo glumcima da vjeruju u nas i u ono što rade. U filmu izbor kadra akcentuje ono što je važno za radnju. Važan je krupni plan i detalji uz odlično urađen mizanscen, kao i pokret unutar slike, nisam volio statičnu fotografiju i ljubitelj sam slikanja iz ruke.
Uvijek sam volio da budem vezan za glumca, za njegovu ekspresiju i pazio sam da ga akcentujem kroz čitav film, da ga dobro osvijetlim, kao i da glumac ima odnos prema kameri. Pomagali smo glumcima da vjeruju u nas i u ono što rade
Šta je za Vas inspirativnije kao snimatelja pejzaža, živopisnost ili monotonost predjela?
– Volio sam u svemu da akcentujem ono što je važno, tako je i s pejzažem. Iako sam snimio samo jedan crno-bijeli film, kada sam primjenjivao boju trudio sam se da bude bliže crno-bijelom, da bude monotono, da ne bude puno boja već da se ona redukuje. Kada sam snimao Zaljubljene uživao sam u monotoniji crnogorskog krša. Dođoši su divno mjesto sa finom arhitekturom i lijepim pogledom na jezero, tako da je u tom jednostavnom i monohromatskom prostoru napravljena zaista lijepa priča.
Aleksandar Avramović, umjetnički direktor festivala u Sopotu, obrazložio je nagradu za životno djelo riječima da ste “umjetnik raskošnog talenta raznovrsnog opusa ugrađen u filmsku istoriju i temelje televizije na našim prostorima”?
– Mnogo sam radio na televiziji, upravo na počecima televizije. Dosta TV filmova sam radio s Aleksandrom Đorđevićem, između ostalih seriju Majstori koja je bila odlično prihvaćena, ali sve se tada radilo fimski. Za beogradsku televiziju sa Điđom Karanovićem sam napravio nekoliko izuzetno dobrih dokumentarnih filmova o mladim umjetnicima od Skoplja do Pule, o muzičarima koji su pratili nijeme filmove, film o delikventima koji se zvao Blijeda sjenka, jer kada bismo ugasili kamere oni bi pričali mnogo bolje priče. Radili smo priče o neobičnim ljudima, recimo u Bosni smo našli jednog fotografa koji je snimao i montirao kaubojske filmove na 8 mm. Televizija je tad ulagala u takve projekte. Dugo sam radio za njemačku televiziju, sve značajne događaje, snimao sam i posljedice zemljotresa u Crnoj Gori 1979, jer su mi sin i tašta bili u Maestralu pored Svetog Stefana i to jutro sam preko Dubrovnika stigao u jutarnjim satima i proveo tri dana u snimanju posljedica zemljotresa.
Bili ste prvi snimatelj koji je došao na mjesto nesreće nakon eksplozije JAT-ovog aviona, kada je preživjela stjuardesa Vesna Vulović. Kako se to dogodilo?
– Zadesio sam se slučajno u Češkoj i pored mene je tada bio i novinar Dragoš Stojanović, koji mi je rekao da je sjeverno od Praga pao naš avion. Uvijek sam sa sobom nosio kameru, tako da sam odmah krenuo i stigao prvi na mjesto nesreće. Avion se raspao u vazduhu i samo zbog konstrukcije aviona DC9 Vesna je imala sreću da je eksplozijom bila ubačena u zadnji dio, rep aviona, tako da je Vesna ispala tek na jednu veliku borovu šumu visine preko 20-30 metara koja je amortizovala pad. Sreća da ju je pronašao šumar koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u sanitetu i nije nikom dozvolio da je pomjeri do dolaska hitne pomoći. Kad je prebačena u bolnicu u Srpskim Moravicama, imala je veliku sreću da ju je operisao doktor Ranta, izuzetan stručnjak koji je u to mjesto bio prebačen zbog političkih razloga. Kasnije je bila prebačena na jednu kliniku u Pragu. O toj nesreći napravio sam 15-ak minuta filma. Kasnije sam često davao intervjue vezane za tu nesreću, jer čak ni Češka televizija nije imala te prve snimke.
Za posljednji film Kordon Gorana Markovića dobili ste Zlatnu mimozu za fotografiju u Herceg Novom?
– Mislim da je to jedna lijepa nagrada za moj zadnji film jer je dokaz koliki je značaj fotografije u filmu i da je film kolektivni rad. Ja sam dobio nagradu za fotografiju, a film je dobio nagradu u cjelini. Kordon je zadnji film koji sam radio i to beta SP elektronskom kamerom, ali je stil bio kao kad sam ja slikao demonstracije ‘96, ‘97. do 2000. godine, do ulaska u skupštinu, tako da je stil kojim sam radio za njemačku televiziju bio presudan što me je Goran Marković pozvao. Marković je gledao te materijale i često je kasnije govorio da je to što sad vidi bolje od svih dokumentarnih materijala koje je vidio. To je bio organizovan kadar, uložen trud u pokret ljudi s akcentima na pojedinim glumcima koji se u tim scenama nalaze. Bio je to starofilmski način razmišljanja u kadriranju.
Film 13. jul je i do danas ostao najskuplji crnogorski film, po čemu pamtite taj period?
– Sigurno da je to događaj nevezan za sam film. Kada smo počeli rad, u ekipi je bio reditelj Milo Đukanović koji je za vrijeme rata bio interniran i na Mamulu, a zatim u Italiju upravo u vrijeme Trinaestojulskog ustanka. Milo, inače Cetinjanin, rekao mi je tada da na Luštici ima naselje Rose i da je to posljednje romantično mjesto na Crnogorskom primorju. Tako sam došao ovdje. Tada su okolne plaže i prostori bili poznatiji nego same Rose, ovaj dio oko samog jezgra i uprkos popularnosti koje imaju danas ostale ono što su bile i tada… Posljednje romantično mjesto.
GRACIJA 230/decembar 2024.
