Razgovarala Danijela Đonović/Foto Privatna arhiva
Jedan od najistaknutijih filmskih snimatelja Predrag Pega Popović (1943) bio je prvi diplomirani snimatelj i direktor fotografije u bivšoj Jugoslaviji. Na prestižnoj akademiji FAMU u Pragu, diplomirao je na odsjeku za kameru 1971. godine. Učestvovao je u stvaranju Drugog programa TV Beograd i bio jedan od od osnivača katedre za filmsku kameru na FDU u Beogradu, gdje je bio redovni profesor, a potom i dekan. Njegovu šest decenija dugu karijeru obilježio je raznovrstan opus od oko 40 kratkometražnih i dugometražnih i televizijskih ostvarenja kojima se upisao u istoriju jugoslovenske kinematografije i televizije. Samo neki od radova ovog vrsnog snimatelja i profesora kolor kinematografije su filmovi: WR-Misterija organizma, Užička republika, 13. jul, Kraj rata, Pun mesec nad Beogradom, Usijanje, Tesna koža, Kordon, snimio je rane radove Lordana Zafranovića Nedjelja i Hronika jednog zločina te gotovo cijeli filmski opus Dragana Kresoje Original falsifikata, Kraj rata, Još ovaj put, Oktobarfest… Između ostalih, dobitnik Kodakove nagrade za fotografiju u Puli, Zlatnog pečata – najvišeg priznanja Jugoslovenske kinoteke, Zlatne mimoze za najbolju fotografiju na festivalu u Herceg Novom, dvaput je ovjenčan nagradom za životno djelo, Asocijacije snimatelja Srbije AFIFS na 7. festivalu Slika u pokretu u Novom Sadu 2022. i Statuetom slobode na 52. Sofestu u Sopotu 2024. godine.
Živi u Beogradu i u Rosama, na poluostrvu Luštica, gdje sa porodicom provodi dio ljeta i rane jeseni, uživajući u, kako je rekao, posljednjem romantičnom mjestu na Crnogorskom primorju, gdje smo i dogovorili susret. Iako u devetoj deceniji, jasan i bistar pogled čovjeka koji je svijet gledao okom kamere dodajući mu malo boje, potvrdio je da se vedrina duha, oštrina uma i radoznalost ne smanjuju protokom vremena.
Kako ste zakoračili u svijet filma?
– Kino-klub Beograd je bila uspješna amaterska organizacija gdje sam završio kurs u trećem razredu gimnazije i već tada sam imao sreću da dođem i do prve 16 mm kamere i odmah sam počeo da slikam. Prvo sam radio amaterske filmove i to uspješno tako da sam, kada je 1957. krenula s radom televizija u Beogradu, bio angažovan da snimam razne priloge za sportsku i za dječiju redakciju. U to vrijeme urednik dječije redakcije je bio Duško Radović i radili smo seriju Slike sveta, za koju sam snimao dječaka koji je dobio nagradu Aerosveta i s njim putovao u Alžir. Radio sam filmske storije sa Zukom Džumhurom, Matijom Bećkovićem, Mićom Popovićem u njegovom ateljeu. Tada se na televiziji snimalo sve filmski što se radilo na terenu, van studija.
Vašu karijeru su uz film od početka do kraja pratili uzbudljivi društveni događaji, od demonstracija u Beogradu zbog ubistva premijera Konga Patrisa Lumumbe, kada su protestanti provalili u belgijsku ambasadu pa završno sa demonstracijama u Beogradu 2000. godine.
– Da, između ostalog, tog 14. februara 1961. pozvala me je sekretarica TV dnevnika i rekla da će biti velike demonstracije te da tog popodneva budem prekoputa belgijske ambasade u Beogradu. Međutim, poslijepodne, kad je održan veliki protestni miting na trgu Marksa i Engelsa, demonstranti su se uputili ka Ambasadi Belgije u Krunskoj ulici gdje su bili postavljeni kamioni koji su sprečavali prolazak. Na njima sam bio sa fotografom Tomislavom Peternakom. U jednom trenutku neko je oteo jedan od šmrkova kojima je milicija razbijala demonstrante, okrenuo ga prema meni i na snimku je ostao taj mlaz vode. Kamera se napunila vodom, ali sam je obrisao i nastavio snimanje. Film sam iste večeri sa šeficom laboratorije razvio na Sajmu gdje je bio studio RTV Beograda i sljedećeg jutra ga iskopirali u desetak primjeraka. Na taj način su se slale vijesti o dešavanju u Beogradu, tako da sam dosta rano snimao te uzbudljive stvari koje su imale odjek u čitavom svijetu.
Kako ste se odlučili da studirate u Pragu?
– U proljeće 1966. prva generacija naših koji su otišli da studiraju, Goran Marković i Srđan Karanović, sreli su me ispred Fakulteta elektrotehnike na kome sam studirao, rekli da je sjajan odsjek kamere u Pragu i da bi bilo dobro da dođem. Nekako su mi organizovali ispit u septembru, poslao sam svoje amaterske filmove, izbor nekih fotografija i položio bez riječi. Tako sam počeo studije u Pragu.
Autor ste i čuvene i jedine fotografije Jana Palaha nakon samospaljivanja. Bili ste tada praški student i ta fotografija je obišla svijet.
– Godina 1968. je bila zanimljiva. Protesti i demonstracije u Zapadnoj Evropi. U Pragu Aleksandar Dupček stvara Praško proljeće, pokušaj da se Prag vrati na put demokratije. Rusi poslije manevara zemalja Varšavskog pakta ulaze 21. avgusta u Prag, smjenjuju političko rukovodstvo i počinje nova okupacija Čehoslovačke. Student istorije Jan Palah 16. januara se poliva benzinom i pali na Vaclavskom trgu, što je bio njegov lični gest otpora protiv ruske okupacije. Umro je 19. januara, a ja sam snimao sve proteste na fakultetima i trgovima Praga. U jednom trenutku pozvali su nas da dođemo u mrtvačnicu, izvukli su fioku, spaljeno tijelo je bilo pokriveno češkom zastavom. Slikao sam, no taj filmski materijal nikada nisam vidio… Da li je to škola sklonila ili je zaplijenio neko iz policije nikad nisam saznao, ali sam tada napravio i nekoliko fotografija aparatom. U studentski dom gdje sam stanovao došao je Milan Kundera, moj profesor Svjetske književnosti, sa novinarkom francuskog Paris Matcha Huget Bodar, i rekao joj “ako neko može da ti da fotografiju, to je on”. Otišao sam do laboratorije za izradu fotografija, razvio film i napravio par fotografija. Bio sam tada na trećoj godini studija i strašno sam se plašio da će da me izbace s fakulteta, pa sam je zamolio da me ne potpiše. Poslije par dana Paris Match objavljuje reportažu i fotografiju Jana Palaha na dvije strane. Ta slika je obišla svijet. Kada sam završio fakultet 1971. godine, pismo zahvalnosti stiglo mi je na beogradsku adresu.
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 230/decembar 2024.
