Preispitivanje

Kad noć padne, potkrade mi se guja zvana “Drugima roditeljstvo ide lakše nego meni“ i ujede me. Otrov je topao i lagano puni vene i pore u duši…

spot_img

Piše Tatjana Kuljača

Preispitujem se svakodnevno. Posebno krajem godine, kad upadnem u začarani lavirint svrsishodnosti stare i očekivanja od godine pred nama. Kao da mi parališući umor nije dovoljan pokazatelj da sam prevršila svaku svoju mjeru i otišla van svojih granica, postavljam sebi jedno složeno pitanje – jesam li dala sve od sebe?
Da ne ne vičem.
Da saslušam svaku riječ i pitanje, u koje god doba dana i noći da nam ih djeca postave?
Jesam li ih trajno oštetila rekavši grube riječi u trenucima nemoći?
Jesam li dobar roditelj?
Jesam li sposoban roditelj?
Kad noć padne, potkrade mi se guja zvana “Drugima roditeljstvo ide lakše nego meni“ i ujede me. Otrov je topao i lagano puni vene i pore u duši.
Koliko je pažnje potrebno da izrastu u ljude koji se sutra neće liječiti od nas? Da li svaki neuspjeh djeteta doživljavamo kao lični? Gledajući društvene mreže, svima sve cvjeta, svi nasmijani, srećni, lijepo se ponašaju, niko nikome ne upada u lični prostor, uživaju u roditeljstvu.
Osluškujući stvarne ljude, rekla bih da je situacija nešto drugačija i da svi imamo iste noćne more. Dodatno, opsežan izvor informacija koji nam je svima danas dostupan, koji nas uči kako se biva roditelj i kako pravilno rastu djeca, čini samo da se osjećamo još gore. Kao da ste napola zakopani u zemlju, a oni vas još malo dotuku drvenom palicom po glavi.
Kljukajući se raznoraznim stilovima roditeljstva, šta se smije, a šta ne, toliko smo upregli da nam djeca ispadnu što bolje, da smo gotovo potpuno zaboravili na svoje potrebe. Čast izuzecima. Kao vrhunac pretjerivanja ugledala sam kurs za čitanje namijenjen djeci od dvije godine. Izgleda da će za koju godinu biti nenormalno ako djeca ne umiju da čitaju sa dvije godine. Uz dužno poštovanje kreatorima takve fiks ideje, pitala bih ih samo jedno – šta je jednom dvogodišnjaku preče od igre u njegovom razvoju?
Gdje je granica ambicije i nezadovoljenih želja? Šta time želimo da dokažemo svijetu? Ja, koja sam sinu rekla da ne može da upiše muzičku školu jer nam je neizvodiljivo da izlazimo sa posla i vodimo ga preko pola grada da bi se on muzički obrazovao, u trenutku sam se osjetila nesposobnom majkom. Kao da mu nešto otkidam od budućnosti. Malo parče, ali baš ono koje žulja. U to vrijeme je navaljivao da mu kupimo žice za gitaru, a kad ih je konačno dobio i naštimao gitaru, drndao je malo po njoj i ostavio je da uredno skuplja prašinu ispod kreveta.
Naša radna sedmica se svodi na tjeranje da se završe školske obaveze, taksi servis do treninga i nazad, tjeranje u krevet na vrijeme (bezuspješno!), nakon čega ja zaista nisam ni za sebe, ni za druge. Postala sam profesionalni neplaćeni gonič robova, sposoban da se na kraju dana okrene bilo čemu što sadrži vještački šećer i zadovoljim glad za onom nježnijom stranom roditeljstva sa fotografija na koje nailazim svakodnevno.
Naši roditelji su to nekako lakše obavljali. Vjerovatno su nas više osluškivali, a manje upijali sa strane. Imali su kraće radno vrijeme, a mi manje izazova, pa smo efikasnije koristili vrijeme koje imamo na raspolaganju. Išli smo na razne sekcije, muzičke škole, sportove i sve je to bila zabava bez potrebe da nam se karijera odredi u desetoj godini života i utaba staza uspjeha. Nisu ni urlali: UA! sa tribina, niti se svađali sa trenerima kluba, ili sudijama. Znali su da je život nepredvidiv i da ćemo mi, ionako, biti ono što hoćemo.
Nije tragedija ako ne znaju šta žele ni sa dvanaest. Tad ne znaju gdje su šuplji, pa prepamet preliva na sve strane. Život će ih naučiti. Ne moraju svi imati sve petice. Biti lučaši. Znam đake generacije koji nikada nisu završili fakultet. Takođe, znam đaka generacije koji je završio fakultet sa najboljim prosjekom i pronašao se u bodi-bildingu. Znam i one od kojih se niko nije nadao da će nešto uraditi, pa su osnovali kompanije i uspješno vode biznis. Postoje i oni za koje se nije vjerovalo da će završiti išta, pa su diplomirali među prvima. Ako vas još nisam ubijedila, okrenite se oko sebe. Ko je oko vas postao ono o čemu je maštao sa deset godina, ili o čemu su njegovi roditelji maštali? Sudbina se postara da nam priredi iznenađenja i često nas odvede u nepredvidivom pravcu.
Da se vratim na Novu godinu. Želim nam svima da se malo opustimo, da prestanemo da lažemo djecu kako smo mi bili sjajni đaci koji su vazda učili redovno i kojima se nije mogla omaći loša ocjena. Ne govorimo im da su amebe i bodljokošci najbitnije teme koje moraju znati u pola dana i pola noći, jer dobro znamo da će to većini trebati tek kad dobiju svoju djecu koja budu stigla do tih lekcija iz biologije. Pomirimo se sa činjenicom da je za većinu prerano da im odredimo životni put. Ionako je bolje da ga biraju sami, inače ćemo mi biti krivi za neispunjene ambicije koje će oni onda liječiti na svojoj djeci.
Neka svi budemo ono što želimo, uz čašu crvenog vina, puno nadoknađenih zagrljaja i srećnu Novu godinu.

Gracija 208

Možda vas zanima

spot_img

NEDAVNO OBJAVLJENO