Princ Nikola Petrović Njegoš, praunuk kralja Nikole, unuk vojvode Mirka i, uz sina Borisa, jedini direktni potomak crnogorske dinastije, rođen je u Francuskoj 1944. godine od oca princa Mihajila i majke Ženevjev Prižan. Odrastao je u Parizu, gdje je na Akademiji L’École des Beaux-Arts stekao obrazovanje arhitekte, a potom u braku sa Fransinom Navaro dobio ćerku Altinaj i sina Borisa. Od 1989. uložio je puno truda kako bi se ispravila istorijska nepravda prema dinastiji Petrović, dok su pitanja nasljedstva i imovine uvijek ostajala u drugom planu, a njegov angažman u Crnoj Gori prepoznat je po kulturnim i humanističkim djelatnostima. Uz prestižnu likovnu manifestaciju Cetinjski bijenale, čiji je bio utemeljitelj i predsjednik, osnovao je i Fondaciju Petrović-Njegoš s ciljem da uz zaštitu životne sredine afirmiše i promoviše kulturne i istorijske tekovine Crne Gore u zemlji i inostranstvu. Jedna od brojnih aktivnosti je izrada studije graditeljskog nasljeđa Starog grada u Herceg Novom, koju realizuje u saradnji sa NVO Sinergija.
Septembarska posjeta Herceg Novom bila je rezultat poslovne saradnje Fondacije Petrović Njegoš i NVO Sinergija s namjerom da se Stari grad i njegove tvrđave valorizuju i vizuelno otvore za turiste ali i stanovnike grada. Otkud ideja i saradnja sa Sinergijom?
– Upoznali smo se prilikom predstavljanja studije posvećene starom gradu u Ulcinju, u organizaciji naše Fondacije. Tu studiju, u saradnji sa Opštinom, uradila je grupa arhitekata sa akademije Chaillot (Šajo), koju je predvodio Benžamen Muton, glavni arhitekta Istorijskih spomenika u Francuskoj. Nakon javne prezentacije, prišao nam je jedan mladi arhitekta i rekao da je u Herceg Novom sa svojim kolegama osnovao asocijaciju čiji je cilj očuvanje i valorizacija kulturne baštine. Naša prezentacija ga je veoma zainteresovala i pitao nas je da li bismo mogli uraditi sličnu studiju za Stari grad u Herceg Novom. Obradovalo me je saznanje da su mladi arhitekti zainteresovani za kulturnu baštinu i odmah sam sa zadovoljstvom prihvatio prijedlog. Oni su krenuli u akciju i za manje od godinu naša mala ekipa našla se u kabinetu gradonačelnice i tom prilikom urađen je plan za studiju.
Prezentovali ste idejni plan predstavnicima Opštine Herceg Novi, da li je dogovorena konkretna saradnja?
– Da, nakon toga organizovan je još jedan susret u septembru, u prisustvu Benžamena Mutona i dvoje arhitekata koji se bave kulturnom baštinom, a među njima Veronika, žena mog sina Borisa, koja je takođe diplomirala na akademiji Šajo. Identifikovali smo najznačajnije elemente baštine koje bi trebalo više istaći, i to ne samo kada se radi o prostoru i građevinama već i o zelenim površinama, kako bi istorijski dio grada dobio na vidljivosti i kako bi se pažnja turista usmjerila na spomenike kulture. Zato treba predvidjeti neke promjene i vrlo brzo napraviti plan kako da se selektivno prorijedi zelenilo da bi Stari grad opet dobio svoju vizuelnu cjelinu. To će nam u isto vrijeme omogućiti da tokom neke od narednih posjeta bolje identifikujemo određene zone koje su nam danas teško pristupačne.
Budući da ste po profesiji arhitekta, šta je to što biste pohvalili, a šta zamjerate arhitekturi Herceg Novog i primorskih gradova Crne Gore?
– Nekad ostajem zadivljen pred našom baštinom, kao nedavno, dok sam se spuštao i peo kroz Stari grad u Herceg Novom. Tako se osjećam i pred skromnim seoskim imanjima ili malim crkvama u unutrašnjosti. Divim se tom nevjerovatnom skladu sa prirodom, osjećaju za proporcije i toj jednostavnoj ljepoti materijala koji su naši preci koristili, bilo da su arhitekte ili obični zidari, seljaci, mornari… Još češće se dešava da budem šokiran brojnim novim građevinama koje tako ubrzano upropaštavaju i banalizuju naše prekrasne predjele, i to na dug rok, nažalost. Hoćemo li jednog dana opet pronaći osjećaj za sklad koji smo izgubili jureći za novcem? Mislim da put do tog cilja počinje kroz poštovanje kulturnog nasljeđa kroz kulturu i obrazovanje. To je razlog zbog kojeg se naša Fondacija angažuje u projektima poput ovih u Herceg Novom i Ulcinju.
Šta ćete konkretno preduzeti u Herceg Novom? Da li će se Vaš rad odnositi na stavljanje u funkciju urušenih i zaboravljenih objekata ili izmjenu vizura i pejzaža?
– Stari grad u Herceg Novom prilično je dobro očuvan, međutim gubi se jer ga guše novi djelovi grada sa sjeverne i južne strane. Naš cilj će zato biti da učinimo vidljivijim Stari grad, njegove zidine i tvrđave. U unutrašnjosti grada nastojaćemo da sačuvamo i restauriramo autentične materijale kako na fasadama, tako i na popločanim ulicama. Neke od tih popravki su “strateške”, a neke su hitne i treba im dati prioritet. U isto vrijeme moramo imati na umu i opštu ekologiju grada. Naime, grad nije samo skupina vješto složenog kamena, on je prije svega djelo ljudskih ruku, namijenjeno ljudima. Cilj ove studije je takođe i da prepozna i podstakne stalne ili privremene aktivnosti koje će ovaj dio Herceg Novog činiti živim i dinamičnim tokom cijele godine. Dobar primjer su asocijacije koje djecu i njihove roditelje dovode u samo srce grada. Pored te redovne aktivnosti, djeca će rano steći osjećaj za kulturno nasljeđe i znaće kasnije da ga više poštuju.
Prvi put ste kao student stigli na Cetinje i ušli u Dvorac Kralja Nikole. Kako ste se osjećali kada ste došli u jednu stranu zemlju, slušali nepoznat jezik koji je trebalo da bude Vaš, i u portretima svojih predaka iznalaziti crte svog lica?
– To moje prvo putovanje urezalo mi se u sjećanje kao blistavi, dragocjeni dijamant. Često u sebi vrtim slike tih nezaboravnih dana. Crna Gora se u međuvremenu toliko promijenila, kao i ja sam, pa mi danas sve to djeluje nestvarno. Nešto poput sna, ili bajke. Još mi je svježe sjećanje na tih nekoliko sati hoda do vrha Lovćena, pod zracima jutarnjeg sunca, jednog od prvih jesenjih dana. Nisam zapravo ni znao tačno gdje idem. Rano ujutro krenuo sam iz Kotorskog zaliva, još je bilo mračno, prateći put koji su mi pokazali. Što sam se više peo ka svjetlosti, sve je bio jači osjećaj da ulazim u neki drugi svijet, sve snažnije je bilo prisustvo pjesnika. U glavi su mi odzvanjale Betovenove simfonije (posebno Sedma), stapajući se sa pejzažima. Taj osjećaj uzdizanja do grobnice onoga čiji duh još uvijek lebdi nad našim planinama ostaće mi kao najjača uspomena na prvi susret sa zemljom mojih predaka. Ta uspomena pratila me je tokom svih ovih 25 godina kroz sve one nepredvidive potrese koji će me zauvijek za nju vezati. Ne sjećam se da mi je u to vrijeme jezik predstavljao neki problem, nisam znao ni jednu riječ, a ipak sam imao osjećaj da razumijem smisao izgovorenog, ne precizno, nego na neki empatičan način. Tek kasnije će jezik da mi postane prepreka, pogotovo u javnosti, i zaista mi je žao što nisam počeo da ga učim u godinama kad se lakše savladava. Fizičku sličnost sa svojim precima nisam tražio, više sam pokušavao da pronađem neku duhovnu vezu koja je toliko godina bila prekinuta. Ono što mi upada u oči jeste frapantna sličnost mog sina Borisa i princa Mirka, kao i moje ćerke Altinaj i kraljice Milene, pogotovo gornji dio lica.
Potomak ste kraljevske dinastije Petrović. Kako je to kada jedne večeri zaspite kao Francuz, a sutradan se probudite kao crnogorski princ. Čini se da je to čudan i nesvakidašnji prelaz iz sna u javu?
– Znate, jedan dječak koji vodi vrlo skroman, jednostavan život teško može imati svijest o tome da je posljednji potomak jedne kraljevske dinastije. Pogotovo što je zbog tragičnog kraja to predstavljalo tabu temu. Za mog oca bila je to bolna rana koju nije trebalo iznova povređivati, a moja majka željela je da me poštedi opsjena prošlosti koje nisu imale budućnost. Dok je to prvo putovanje autostopom, sa rancem na leđima, bilo kao neki mladalački san, tek sam sa povratkom posmrtnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene, kao i princeza Ksenije i Vjere, najednom postao svjestan da sam se nakon sna našao u stvarnosti, i da su ta tijela smještena u četiri kovčega ispred nas predstavljala podsticaj za novi život. Oni su me na neki način obavezivali. Od tog dana moj se život promijenio. Prvo pitanje bilo je kako da obnovim veze sa svojom zemljom i sa prošlošću svoje porodice. Odgovori su došli sami, nametnuli su ih aktuelni događaji. Pad Berlinskog zida dao mi je ideju da Cetinje pretvorim u mjesto ponovnog susreta Istoka i Zapada kroz Bijenale savremene umjetnosti. Građanski rat u kojem je stradalo toliko nevinih žrtava oko nas učinio je da, u ime ugleda imena koje nosim, stanem na stranu žrtava i pacifista bez diskriminacije. Osim svojih humanističkih uvjerenja, bilo mi je važno da svojoj djeci predam i ime koje će biti isto onako čisto kao što je bilo kad sam ga ja dobio.
Da li ste uspjeli da riješite imovinsko–pravna pitanja?
– Pitanje nasljedstva nikada nije bilo postavljeno u pravom smislu. U pregovorima koje smo vodili moja pravna savjetnica i prijateljica Tanja Tirken Spičanović i ja, najbitnije je bilo pitanje moralne i istorijske rehabilitacije dinastije i status njenih potomaka u Crnoj Gori, i to je bio jedini predmet dogovora koji je formalizovan kroz zakon izglasan u parlamentu. Da bi se postigao dogovor sa crnogorskom Vladom, uslov je bio da ne otvaramo pitanje restitucije porodične imovine. Neka vrsta džentlmenskog sporazuma, taj Zakon o potomcima dinastije, bez otvaranja pitanja nasljedstva, omogućio mi je da kroz jednu porodičnu Fondaciju budem prisutan u Crnoj Gori i da joj budem od koristi. Pored finansijske podrške Fondaciji, zakon je Vladu Crne Gore obavezao da za našu porodicu izgradi kuću, i ta obaveza još nije ispunjena. Pošto očigledno ima problema da se taj projekat završi, a kako bismo u skoroj budućnosti mogli da u Crnoj Gori dobijemo prostor u kojem bi se moji unuci mogli osjećati kod kuće u zemlji njihovih predaka, tražili smo od Vlade da dobijemo neku već postojeću kuću, umjesto da se gradi nova rezidencija. Pregovarali smo oko toga prije izbora, i nadamo se da će to uskoro moći da se realizuje.
Kakvo je mjesto dinastije Petrović Njegoš u današnjoj Crnoj Gori?
– To pitanje bi trebalo postaviti našim sunarodnicima. Dvije ključne riječi koje po mom mišljenju definišu mjesto dinastije jesu – solidarnost i jedinstvo. To su fundamentalne vrijednosti koje povezuju ljude, kakvo god da je njihovo porijeklo i ubjeđenje, koji žive na jednom prostoru i dijele zajedničku istoriju i naslijeđe. Bez obzira na istorijske nestalnosti i različite interpretacije, prisustvo dinastije je simbol te zajedničke istorije. Ona može igrati pozitivnu ulogu u kolektivnoj svijesti naših sunarodnika i u slici koju Crna Gora šalje regionu, pa i svijetu. Sve zavisi od njenog statusa i od mjesta koje joj je ne samo formalno priznato, nego i faktički dato od strane državnih institucija.
Vaša djeca su rasla sa sviješću o crnogorskom porijeklu, koliko su vezana za postojbinu i koliko često dolaze u Crnu Goru?
– Moja djeca, Altinaj i Boris, jako su vezana za Crnu Goru i pažljivo prate sve što se u njoj dešava. Dok su bili mlađi, kao studenti, često su dolazili u Crnu Goru i sa mnom učestvovali u različitim aktivnostima, pomagali mi u vrijeme Bijenala, stekli prijatelje i vremenom je svako od njih konstruisao svoju Crnu Goru. U međuvremenu su i oni postali roditelji, zaposleni su i nemaju više toliko slobodnog vremena. Zato je meni stalo da imamo ovdje svoju kuću, kako bismo mogli svaki raspust provoditi zajedno i kako bi moji unuci mogli da uče jezik, steknu prijatelje, da i oni stvore svoju Crnu Goru.
Budući da ste odgojeni u duhu slobodarske, građanske i kulturne Francuske, da li Vam je blizak i razumljiv tradicionalni duh i mentalitet Crnogoraca?
– Dobro pitanje! Svoja uvjerenja sam uistinu dobio od Francuske i njene istorije. Vjeru u snagu ideja, moć jednog naroda, neophodnost postojanja fundamentalnih prava koja omogućavaju zajednički život i u onu veličanstvenu devizu uklesanu na zdanju svake opštine u Francuskoj: Sloboda, Jednakost, Bratstvo. S druge strane, uopšte mi nije stran duh i mentalitet tradicionalnog crnogorskog društva, njegove vrijednosti koje nisu u suprotnosti sa tri riječi te devize. Mislim čak da je, iako djeluje arhaično, to društvo posjedovalo vrijednosti koje nama danas nedostaju. Meni je teže da prihvatim određeni način ponašanja i navike koje su proizvod današnjeg vremena. Nepoštovanje zakona, prava i obaveza, nasilje nad ženama, fascinaciju novcem i neodgovoran odnos prema prirodi i kulturno-istorijskoj baštini. Na sreću, tako se ponaša ubjedljiva manjina, ali je njen učinak veoma vidljiv. Ne mogu da razumijem ni to što naše društvo ostaje pasivno pred postupcima koji štete njegovim sopstvenim interesima.
Djelujete kao tih i nenametljiv čovjek koji decenijama civilizovano i strpljivo očekuje pomak u ostvarenjima svojih imovinskih prava. Imate li osjećaj da te osobine naš narod poštuje?
– Znate, ja nisam iz skromnosti čekao nezavisnost kako bih postavio pitanje statusa porodice i restitucije naše imovine. Mislio sam da je važnije da se angažujem u korist nezavisnosti Crne Gore. Samo je nezavisna Crna Gora imala legitimitet da definiše naš status u Crnoj Gori. Za mene je pitanje statusa bilo važnije od imovine. Mislim da sam zauzeo realističnu poziciju, odnosno da sam imao određeni legitimitet. Potomci drugih dinastija u regionu dobili su satisfakciju na materijalnom planu, ali ne i na zakonskom. To je bio moj izbor, neki su to razumjeli, drugi su mislili da treba da nastavim da se borim za povratak imovine, ali ja nisam želio da u Crnoj Gori boravim samo zbog sudskih procesa, okružen advokatima i novinarima. Nadam se da neću biti prisiljen na to, i da će Vlada uskoro riješiti pitanje naše kuće.
Da li ste čitali Gorski vijenac u francuskom prevodu i, ako jeste, koji stih Vam se najsnažnije urezao u pamćenje?
– Naravno, čitam prevod tihim glasom, ali čitam takođe i tekst u originalu sasvim glasno i njegova muzika me ispunjava. Stih koji je za mene najupečatljiviji jeste ovaj koji u šest kratkih riječi sažima sudbinu ljudskog roda, ali i svake čestice života u univerzumu: Neka bude što biti ne može!
Koja je Vaša najveća želja u odnosu na Crnu Goru i da li ćete se konačno vratiti?
– Imam samo jednu želju, u isto vrijeme tako lako ostvarljivu i tako nedostižnu. Želim da Crna Gora postane istinska ekološka država koja poštuje život u svim njegovim oblicima i koja će biti lijep projekat za naše nove generacije. Da bude u prvim redovima, kao što je znala da bude u prošlosti. Ne u borbi protiv drugih ljudi, nego u očuvanju naše biosfere, kako bi naši životi dobili puni smisao. U takvoj, avangardnoj Crnoj Gori, želio bih da provedem ostatak svog života.
GRACIJA 93/2016.
Razgovarala Danijela Đokić
Foto Ivan Petrović i privatna arhiva
