Privatni imaginarijum

Čuvajte se, vjerujte nauci i nosite maske, zaboga! Dug je put do konačnog i bezbrižnog otkrivanja savršenih ili škrbavih osmijeha. I ukoliko vam se čini zgodnim, napravite sopstvene kutke za maštanje

Piše Kaja Milačić

Postoji trenutak u predvečerju koji me obično zatekne na balkonu, među divnim i mirisnim biljkama. Zapad je još veličanstveno rumen, ali ne gledam na tu stranu. Na istoku je nebo duboko plavo, protkano zlatnim i rumenim nitima i samo jednom zvijezdom iznad planina pod snijegom. Čini se kako laganom šetnjom možeš da stigneš do odsjajem kasnog sunca pozlaćenih dalekih vrhova. Zamalo Narnija. Nestvarno lijepa slika iznad sive, umorne, izmučene i isprepadane mene… Pardon, realnosti.
Baš ova slika je moj tajni izvor večernjeg naleta radosti, inspiracije, nade. Malčice serotonina, na vrh kašičice dopamina i prstohvat endorfina. Kako trenutno prolazim kroz fazu hormonskih pobuna, večernja meditacija mi makar nakratko pomaže da prizovem molekule koji izazivaju osjećanje mira i sreće.
Prije tačno godinu dana sam vjerovala da će koliko do ljeta pandemija biti makar usporena. Pomalo u mašti, a pomalo koristeći svemoćne Google Earth i YouTube, prelazila sam nebrojene kilometre. U zoru pila kafu sa cimetom u korpi balona iznad Kapadokije, doručkovala priganice i kajmak iz mijeha na Sedlu, za ručak uživala u škampima i bijelom vinu na Navađo plaži. Uz sočne smokve, velike kao pesnica, gledala nestvaran zalazak sunca sa planina iznad Sarandea, pa večerala kraljevski uz crno vino na ostrvu Lokrum. Nisam skitala daleko, ali tizer-trejleri iz moje glave bi sasvim sigurno postiđeli i Valtera Mitija! Od svih željenih i odsanjanih destinacija ipak sam svoje sljedovanje vitamina D i pomenutih hormona, doduše rijetko, s merakom skupljala kao kamenčiće na ušuškanim plažicama Sutomora. Ne žalim se, štaviše! Komadići raja su nam često toliko blizu da ih lako previdimo.
A mogu li ovakve sličice, poneka knjiga, film ili videopoziv prijatelja da nas održe u zdravoj pameti? Po najnovijim istraživanjima psihologa bi malo ko dobio papir na kojem piše da je sasvim zdrav. Kolikogod mnogi tvrdili suprotno, svi smo načeti.

Nisam zagrlila ljude koji su mi dragi, a nisu ukućani, tačno 378 dana. Čuvam se jer volim i sebe i bližnje. Prijavila sam se i strpljivo čekam svoj red za vakcinaciju. I ne, nemam strah da će me čipovati

Možda je i ovo moje okretanje leđa glavnom iventu (zalasku sunca) neosporiv dokaz neke psihozice. Priznajem, sve teže podnosim svakodnevno i globalno optuživanje, otkrivanje, istine, laži, podjele, spočitavanje, rastuće mržnje, nerazumijevanje. Strah me neznanja, dezinformacija, a još više bolesti.
Ja sam od onih budala koje su zaista sve svoje izlaske svele samo na najosnovnije i prije nego su gradovi zatvoreni. Ja sam od onih komšinica kojoj se možda sprdate zato što uredno nosi masku čak i kada iznosi smeće. Nisam zagrlila ljude koji su mi dragi, a nisu ukućani tačno 378 dana. Čuvam se jer volim i sebe i bližnje. Prijavila sam se i strpljivo čekam svoj red za vakcinaciju. I ne, nemam strah da će me čipovati, jer igla kojom se unosi čip je deset puta veća od one za vakcinu! I da apsolviramo par tema – prvo, otkud vakcine tako brzo? Iz laičkog, ali radoznalog i zdravorasuđujućeg ugla, mogu da kažem da Covid-19 pripada grupi korona virusa, kojima pripadaju gripovi razni i (ene!) obična kijavica! Dakle, polazna tačka je bila poznata, a kako je 21. vijek, priča o višegodišnjem ispitivanju istih je malčice suvišna. Neželjena dejstva su naravno, kao i kod aspirina mrčenog, moguća. Jeste li znali da aspirinčić maleni može izazvati krvarenja i čireve? Hajde da ga ukinemo! Hajde da zabranimo sve ljekove i vratimo se u srednji vijek te da nas sve satru kuga i kolera! Šta nam teško? U ovom trenutku je vakcinisano oko 400 miliona i potpuno je normalno da se dogodi poneka neželjena reakcija. Ne znam koliko je ovih internet doktora nauka obratilo pažnju na vijest da možemo očekivati epidemiju morbila, možda i zauški, jer u toku ove strašne godine mnogo djece nije primilo MMR! I ne znam koliko je ljudi sposobno da pojmi veličinu haosa u koji bismo pored aktuelne pandemije ulećeli uz bolesti koje smo skoro iskorijenili! Pripadam onim budalama kojima je odavno jasno da nas iz minuta u minut zasipa previše beskorisnih informacija, još više neprovjerenih, opasnih. Svijetom, nije ni tajna ni senzacionalna vijest, upravlja novac. Ali, to svakako nisu izopačeni čudaci koji nas, između dva kanibalska obroka, prskaju iz aviona, zrače 5G mrežom i truju GMO hranom. Da potamane većinu, a one što ostanu pretvore u poslušne robove. I još uvijek sam načisto sa oblikom Zemlje. Muka mi je od količine teorija zavjera, kao i od raznolikosti istih. Muka mi je i kada neki od zagovornika ovih nonsensa pokuša da me ubijedi kako spavam, ništa ne pojmim i treba da se probudim! Nemam više nerava da im otkrivam očigledne rupe i frapantne sličnosti sa nekim književnim ostvarenjima iz oblasti fantastike u njihovim ubjeđenjima.
Ja sam ona kojoj više nije jasno da li je konačno otupjela ili bol zbog smrti dragih ljudi nesvjesno raspoređuje na podnošljive doze. Jer svaki me odlazak, makar bio i samo broj, zaboli kao da otkida komadić duše. A odlaze nam i najveći, dragocjeni. Ostaje nam da ih pamtimo i održavamo njihovu jeku za neke nove i nove klince.
Možda je naše višegodišnje brižljivo prikupljanje knjiga, ukrasa, kamenčića, grančica, biljaka i raznih detalja, konačno pretvorilo ovih šezdesetak kvadrata u naš privatni imaginarijum. Mjesto nedostupno zbunjujućoj realnosti, na kojem nesputano izmaštavamo i oživljavamo sitne radosti koje su prije samo godinu bile neprimjetne, podrazumijevajuće. Možda je motiv koji ponavljam na slikama stvaran koliko sam i sama stvarna dok slikam i čeka da ga negdje na lijepoj nam i jedinoj planeti otkrijem kada sve ovo prođe.
Prije tačno godinu dana sam vjerovala da će koliko do ljeta, pandemija biti makar usporena. A ovo, sada je već jasno i onima koji se čude kako to te ne poznaju nikoga od onoliko novozaraženih danas, neće tako brzo proći. Zato se čuvajte, vjerujte nauci i nosite maske, zaboga! Imam jednu na kojoj piše da sam ustvari nasmijana, pa eto vam ideje! Ukrasite ih cirkončićima, dajte djeci da po njima crtaju Čiča Glišu, samo ih nosite! Jer dug je put, bez obzira na započetu vakcinaciju, do konačnog i bezbrižnog otkrivanja savršenih ili škrbavih osmijeha. I ukoliko vam se čini zgodnim, napravite sopstvene kutke za maštanje.
Svejedno smo već svi pomalo ciknuli.

Gracija 189, april 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...