Aleksandar Đuričić: Profesionalni lovac na priče

Kako je nastala knjiga, koliko su priče udovica uspjele da otkriju i približe stvarni svijet pisaca i šta žene književnih velikana odvaja od drugih žena, za Graciju otkriva autor knjige Čuvarkuće – udovice pisaca koja je nedavno promovisana u Podgorici

Dugogodišnji novinar, urednik i publicista Aleksandar Đuričić rođen je 1972. u Podgorici, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje i gdje je u Pokretu u Titogradskoj tribini objavio svoje prve tekstove. S 18 godina odlazi u Beograd gdje je tražeći se, kako sam kaže, promijenio nekoliko fakulteta dok na kraju nije došao na FPN, a sve to vrijeme bavio se novinarskim radom. Dugo je radio za Telegraf, M magazin, TV produkciju Vin te bio glavni i odgovorni urednik časopisa Glorija i Hello. Radoznao, otvoren i slobodnog duha, išao je tragom priča, zanimljivih ličnosti, težio da pronikne u ljude, ljudske odnose, da otkrije neotkriveno, ujedno prelazeći put od novinara do urednika, preko frilensera do pisca.Tako je nakon prve knjige Posle fajronta, priči o životu barda jugoslovenskog glumišta Pavla Vuisića koja je izazvala veliku pažnju čitalačke publike, nastala i knjiga Čuvarkuće – udovice pisaca. Ova knjiga nije samo knjiga uspomena koja sabira priče životnih saputnica naših književnih velikana, Pekića, Kovača, Kiša, Pavića, Kapora i drugih, otkrivajući tajne istorije njihovih nadasve zanimljivih života, već i svjedočanstvo o tome kakvu snagu, oslonac, utočište i ljubav, može da pruži čudesno biće žene, žene – čuvarkuće koja je uz talenat ovim piscima data kao još jedan božiji dar.

Nedavno ste knjigu Čuvarkuće – udovice pisaca promovisali u rodnoj Podgorici. Pobudili ste interesovanje publike, a knjige su već našle svoje mjesto na policama crnogorskih knjižara. Kakve utiske nosite?

– Uzbuđenje je kao poslije prvog poljupca, dok su usne vlažne, a još vam se muti u glavi. Ovo je bilo prvi put za sve ove godine da promovišem i radim nešto u svom gradu. A jeste moj grad, ma koliko se rijetko viđali, i ma koliko smo se i Podgorica i ja promijenili, na bolje (smijeh). Sala biblioteke Radosav Ljumović, gdje sam kao gimnazijalac vršljao među policama i najrazličitijim knjigama, bila je puna. Imao sam malu strijepnju: Da li će biti neko koga ne poznajem? I bilo je, upoznao sam te večeri neke drage ljude. Poslije sam, kao i uvijek kada dođem, nastavio sa prijateljima noćnu vožnju po barovima i lokalima, razmjenjivali smo stare uspomene osvježene novim pogledima i slušali neku dobru muziku. Preko dana sam obilazio knjižare, da vidim kako su me pozicionirali, i pokušavao da šarmiram prodavačice. Ne znam koliko sam uspio. To možete da provjerite ako bacite pogled na izloge knjižara. Javite mi da li sam tamo.

Kako su nastale Čuvarkuće i za čime ste, ustvari, tragali?

– U mom slučaju sve dobre stvari se dešavaju sasvim slučajno. Iz dokolice. Uvijek nešto čitam i kada osjetim da su mi nadražene moždane vijuge, krećem u akciju. Pročitao sam knjigu sestrića Mike Antića, koji je pripovijedao o tvorcu Plavog čuperka, i učinilo mi se da je to nekako napisano izdaleka. Pomislio sam kako li je bilo ženama najvećih jugoslovenskih pisaca i pjesnika, i tako sam se upustio u avanturu koja je trajala dvije godine. Po profesiji sam profesionalni lovac na priče, tako da sam tragao za emocijama i na kraju sam ih spakovao među korice knjige Čuvarkuće.

Zašto ste izabrali baš tih deset udovica?

– Bila je to svojevrsna vrteška, nisam znao koliko će ih biti. Neke nisu bile spremne da govore, nekim ispovijestima ja nisam bio zadovoljan, djelovale su mi kao žene koje su bile samo slučajne prolaznice u životima pisaca, a s ovima koje su mi svoje bolne i strasne uspomene povjerile prošao sam jedan mali život. Na kraju mi se čini da nisam ja birao njih, nego da su prave priče našle mene. Tako je nastala knjiga privatne ezoterije najznačajnih jugoslovenskih književnika, ispričana iz ugla njihovih udovica, ali i najbližih prijatelja i saradnika.

Poznato je da su neki od pisaca imali dvije ili više životnih saputnica. Da li ste razmišljali da zapišete i sjećanja prvih žena, kako biste upotpunili životnu faktografiju pisaca?

– Sebe doživljavam kao hrabrog tipa, ali ne baš toliko hrabrog da na jednom mestu spojim dvije žene koje su voljele istog čoveka. Ali, pošto sam i hazarder, imao sam jedan takav pokušaj, ali nije uspio. Onda sam se poveo onom zvaničnom verzijom – posljednja žena je udovica. I to je to.

Koliko su priče udovica uspjele da otkriju i približe stvarni svijet pisaca, nasuprot literarnom?

– Otkrile su mnogo toga, što svjesno što nesvjesno. U Čuvarkućama su izložene male tajne velikih majstora pisane riječi, njihove strasti, poroci, mrzovolje, međusobne intelektualne, ali i fizičke tuče, politička i svakojaka poginuća, erotske vratolomije. Nadam se da će čitaoci uživati bar upola koliko sam i ja dok sam sve to slušao i pisao. Plakale su, smijale se, sjećale se, ja sam kupio emocije sa poda koje su se razlivale. Pili smo kafu sa bejlisom po receptu Dragana Gage Nikolića ili se sa smješkom gledali preko šolje čaja, a onda su isplivavali detalji o njihovoj boemiji, mrzovolji, ljubavnim prevarama, emotivnim izdajama, teškom životu u izbjeglištvu, intelektualnim i stvarnim tučama… Svega je bilo.

Da li biste sa čitaocima Gracije podijelili neku anegdotu iz Vaše knjige?

– Teško mi je da izaberem jednu jer se te anegdote prelivaju sa stranica ove knjige. Tu ima i momenata trilera, opisa direktnog susreta sa smrću, borbe za opstanak u logoru, a onda se na sljedećim stranicama smjenjuju smijeh i suze. Tu su do sada nepoznati detalji o Pekićevim godinama u Londonu, o tome kako je Milorad Pavić jedva uspio da pobjegne iz prethodnog braka i spase svoje stvaralaštvo. U Čuvarkućama prvi put govori supruga Mirka Kovača, još od kada su početkom 90-ih pod prijetnjama smrću pobjegli iz Beograda u Rovinj.

Koliko je bolna, toliko je i dirljiva priča o liječenju od alkohola Libera Markonija, čija smrt na stepeništu solitera gdje je imao atelje može da se svrsta u red misterija dostojnih Agate Kristi. Sudbina Đorđa Lebovića, od djetinjstva u Aušvicu do nekoliko fatalnih ljubavi i bjekstva od nacionalizma u Izrael, neponovljiva je avantura duha.

Ovdje je zabilježena i posljednja ispovijest udovice Antonija Isakovića, Leposave Milanin, koja boli od iskrenosti. Poseban raritet je storija o Petru Krdu, koji je od Vršca napravio evropsku prijestonicu poezije i kroz čiju kuću je prošla skoro cijela rumunska elita bježeći od Čaušeskua. O Oskaru Daviču, o verbalnim i ljubavnim pustolovinama najznačajnijeg komunističkog pjesnika ima dosta riječi i poslije čitanja zastaje dah. Kroz knjigu sve vrijeme provijava Danilo Kiš, on je sveprisutan: tajni je svjedok u svim pričama, počasni gost. Ima tu i uzbudljivih epizoda u kojima otkrivamo paranoju i ljutnju Miloša Crnjanskog, ali i detalje ubistva prve žene Branka Ćopića.

Naziv knjige simboliše žene koje čuvaju piščevo nasljeđe ili žene s misijom, koje su sebe stavile u drugi plan, služeći suprugu-piscu i njegovom talentu?

– Naslov Čuvarkuće je meni jedne večeri, dok sam se u pola noći vraćao kući, pao kao saksija na glavu. Dugo sam razmišljao šta bi bilo efektno i tačno. I onda sam ukapirao da je to-to. One su možda bile u drugom planu dok nije izašla ova knjiga. Iz debele ‘ladovine udovice sam izvukao na sunce. Jasno vidimo koliko je bila značajna njihova uloga i kao žena, ali i kao promotera književnosti. Svaka od njih je priča za sebe, ali neke od njih spajaju suze: skoro rijeka je izlivena dok je Ana Krdu govorila o tome kako je njen Puiu (tako je zvala svog Petrua) patio kada je Književna opština Vršac izbačena iz Sterijine kuće, a potok suza je Ksenija Marković prolila sjećajući se kako se njen, a i naš, Libero Markoni borio sa vjetrenječama i boemijom, prije nego što je pod nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav na stepeništu zgrade gde je imao atelje. Bilo je dosta i smijeha, Liljana Kapor se duhovito prisjeća teške borbe da pređe iz statusa Momine ljubavnice u zvaničnu suprugu, a Jasmina Pavić nezaboravnih seksualnih avantura sa čovjekom koji je poslije Hazarskog rečnika tri godine bio bolestan od pisanja. Ljiljana Pekić poslije Borislavove smrti nije umjela da hoda sama, spasle su je kasete na kojima je snimao svoje bilješke, koje nikada prije toga nije čula, pa se pravila kao da je on tu, da joj telefonira dok ona na kompjuteru skida te njegove misli. Slobodana Matić i sada, četiri godine poslije odlaska Mirka Kovača, uveče kada gleda neki film krene da komentariše sa njim, što im je bila omiljena igra, i onda se nanovo šokira kada shvati da ipak nije pored nje. Ove hrabre žene povezuje i specifična vrsta ljutnje, osjećaj da su ovi pisci skrajnuti, na neki način bačeni.

Šta je zajedničko svim tim ženama, čuvarkućama, a što ih na neki način odvaja od drugih žena?

– Ovo je knjiga o ljubavi i o samoći. Zajednička im je strast prema svojim muževima, i beskrajno polje samoće od kada su oni otputovali u istoriju književnosti. Neke od njih imaju nove partnere, ali to nimalo ne umanjuje njihovu patnju i sjećanja na one s kojima su provele dobar komad života. Dok sam razgovarao sa Brankom, trećom suprugom Oskara Daviča, njen novi muž je sve vrijeme sjedio s nama, točio neku orahovaču koju sam pravi, smijao se i dopunjavao priču. Povremeno mi je išao na živce, pa sam u jednom trenutku rekao: “Čini mi se da ste oboje bili u braku sa Oskarom Davičom”. Nije se naljutio. Nazdravili smo. Svim ovim ženama, mojim saputnicama na dvogodišnjem putovanju kroz život jugoslovenskih književnika, zajednička crta je borbenost i istrajnost da nastave da žive sa svojim najvećim ljubavima i poslije njihove smrti. Dirljiv je taj njihov prkos da sačuvaju djela svojih muževa na književnoj vjetrometini koja sada vlada.

Koliko su ove žene kao životne saputnice, kao muze, imale uticaj na rad naših poznatih pisaca?

– Veliki je njihov uticaj. Baš veliki. Ljiljana Pekić je vjerovala, kada su otišli u London, da Borislavu nikada ništa neće biti objavljeno jer je bio zabranjen. Mislila je da neće biti ni Besnila, ni Zlatnog runa, ni Godina koje su pojeli skakavci, bila je spremna da ga kao arhitekta izdržava cijeli život, a da on piše za fioku. Mogu da nabrajam do sutra koliko su se one borile i ginule za njihovu književnu slavu, ali je mnogo jednostavnije da svratite do knjižare.

Koliko je Vama kao novinaru publicisti i piscu bliska relacija koju ste istraživali kroz ovu knjigu?

– Ako ste htjeli da me pitate da li imam svoju čuvarkuću, odgovor je – imam. Nema pisanja bez čuvarkuća.

Vaša prva knjiga Posle fajronta posvećena je velikom glumcu Pavlu Vuisiću. Volite da otkrivate skriveno?

– To mi je posao. Posle fajronta je dočekana aplauzom u cijelom, što bi se reklo, regionu jer je otkrila detalje o možda najvoljenijem našem glumcu, a šokirala činjenicom da Paja i Čkalja nisu razgovarali u privatnom životu. U svakom slučaju uzburkala je javnost. Volim da istražujem i ronim po našoj boljoj prošlosti. Mnogo se radujem tom poslu, a onda naiđe “muka bijelog papira”, ili što bi se sada reklo praznog ekrana. O tome mi je pričao prije 20 godina možda najznačajniji jugoslovenski novinar Miro Radojičić, na kome su odrastale baš fine generacije sada uspješnih ljudi. Gleda papir u tebe, gleda ekran u mene i nema ništa. Izgleda kao da se nikada ništa neće desiti. A onda, kada uspijem da uvučem konac u iglu, to me moja baba Bosa stalno tjerala da radim, e, onda kreće sitan vez. Počinje zadovoljstvo koje se širi. Volim da širim zadovoljstvo.

Šta je sljedeće što u književnom smislu zaokuplja Vašu pažnju?

– I ja bih volio da znam odgovor na ovo pitanje. Kopkaju me razne stvari, još uvijek razgledam neubrane cvjetove u književnoj bašti, poneki pomirišem pa ostavim, neki me zavede, pa sjednem na klupu u parku i razmišljam. Još uvijek sam u toj prenatalnoj fazi. Uvijek me provocira sočna priča. Vrlo zanimljiv odnos sam poslije objavljivanja knjige imao s udovicom Milorada Pavića, Jasminom Mihajlović. Pokazala mi je njihova pisma, do ivice seksualnosti bezobrazna, malo čak i perverzna. I ostavila mi ih u amanet, da ih objavim poslije njene smrti. A mene to, što bi klinci rekli, smara. Ona je mlada žena. Ja ih hoću za sljedeći Sajam knjiga. Njoj to ne pada na pamet. Neće da diskutuje na tu temu čak ni kada popijemo omiljeni Pavićev gruzijski konjak. U Ćuvarkućama je otkrila detalje njihovog seksualnog života, a sada me zbujuje što neće da mi da ta erotska pisma. To je valjda ta unutrašnja strana vjetra. Eto, to je jedan od cvjetova koje sam u međuvremenu pomirisao.

Koliko je dug put od novinara do pisca?

– Otkud znam. Zar se nismo dogovorili da nema teških pitanja?

 

GRACIJA 130/27. april 2018.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Dalibor Danilović

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...