Vaš koncert u KIC-u, kao i svi nastupi u Podgorici, naišao je na veliko interesovanje publike. Da li rado i često dolazite u Crnu Goru?
– Crna Gora je jedno od onih važnih sevdalijskih uporišta. Ne dolazim ni izbliza onoliko često koliko bih volio.
Zašto je sevdah umjetnost slobode, kako se zove i Vaša knjiga?
– To je bilo ime velike multimedijalne izložbe koju sam organizovao u Sarajevu 2015, kada smo prvi put predstavili snimke sevdaha iz 1907. i 1908, kao i pregršt nove građe vezane za sevdalinku. Ideja je bila da pokažem kako su generacije koje su pjevale sevdah izborile sebi slobodu izraza. Htio sam na neki način da napravim pandan predosadnom, konzervativnom shvatanju sevdaha. Knjiga se zove jednostavno Sevdah i predstavlja jednu malu istoriju sevdaha iz perspektive izvođača.
Svakom Vašom izvedbom, projektom, nastupom podsjećate da je ljubav najvažnija emocija.
– Zapravo, da. Trudim se da to ne zvuči jeftino, ali tako je. Sumanuto je da smo dobrano zagazili u 21. vijek, a da je ljubav još uvijek bauk.
Iza svake umjetnosti nesumnjivo stoji strast. Koliko uživate na sceni i u muzici, šta muzika za Vas znači?
– Muzika je i zanat, i strast, i izazov. Teško mi se odlučiti za jedan aspekt. Upravo zato što je tako bogata i što aktivira toliko različitih stvari, upravo zato mi je važna.
Da niste muzičar, šta biste bili?
– Vjerovatno bih bio bibliotekar ili arhivista. Obožavam arhive i biblioteke. Valjda otuda i ta druga strana mog bavljenja sevdahom.
Imate li pred nastup neke svoje rituale?
– Da. Volim, ako je ikako moguće, biti sam nekoliko minuta pred nastup. Da se dovedem u stanje u kojem imam šta reći, u kojem ponovo vjerujem u sve te pjesme. To je vrlo važno, pored onih tehničkih stvari kao što je, npr. upjevavanje.
Aktivni ste i u teatru, koliko Vas taj rad umjetnički ispunjava i koje mogućnosti Vam otvara?
– Pisao sam muziku za mnoge pozorišne predstave. Jako volim pozorište i mnogo sam naučio iz toga. S mojim muzičkim projektima, ja sam taj koji nameće tempo i ono šta će se raditi. U pozorištu si rob procesa, ideje reditelja, dramaturga, potreba scenske izvedbe. Zbog toga sam bio u prilici pisati stvari koje nikada ne bih za sebe. To je izuzetno dobra i važna zanatska vježba.
Koja su književna dijela, odnosno autori, doprinijeli oblikovanju Vaše ličnosti?
– Zaista ih je mnogo. Sjećam se, da izaberem jednog, sjajnog Pola Ostera i njegovog Izuma samoće.
Čija filmska estetika Vam je bliska, koje filmove možete gledati više puta?
– Ima mnogo autora koje jako volim, ali tek nekoliko onih koje bih uvijek iznova mogao gledati. Recimo, Kurosavu bih uvijek mogao gledati ili Mijazakija.
Koje vrijednosti njegujete u svojoj porodici?
– Izuzetno smo bliski i brižni. Imamo neku dječiju privrženost jedni drugima, iako smo krenuli prilično različitim putevima.
Koje strahove u Vama budi savremeni način života?
– Strah da nećemo uspjeti pobijediti nacionalizam, vjerski fanatizam i mržnju među ljudima.
Koju destinaciju biste nazvali svojim energetskim mjestom?
– Bez dvoumljenja – Indiju.
Kako se snalazite u kuhinji?
– U kuhinji uglavnom perem. Od kuvanja umijem samo najosnovnije.
Koga biste od poznatih lica ugostili na večeri?
– Neko lice koje zna kuvati (smijeh).
Kada biste imali moć da mijenjate svijet, šta biste uradili?
– Uradio bih da nam svima bude dosadno i da se najviše nasekiramo oko toga da li smo na vrijeme rezervisali apartmane na moru.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz život i posao?
– Mnogo ih je. Ipak, teško da šta može pobijediti upornost.
Vode li Vas kroz život emocije ili racio?
– Mislim, više emocije. Iako se i racio trudi, ali ne ide mu uvijek.
Šta priželjkujete u budućnosti?
– Uvijek priželjkujem lijepo vrijeme i pokoji slobodan dan, da ništa ne radim i gledam u cvijeće. Kao bik Ferdinand.
Na kojim novim projektima trenutno radite?
– Polako spremam novi album s mojim dragim bendom (Ivan Mihajlović, Ivana Đurić i Nenad Kovačić). Takođe, uskoro ću promovisati i jedan novi trio na kojem dugo radim. Uskoro više o tome.
GRACIJA 134/22.jun 2018.
Piše Marina Strugar
Foto Almin Zrno
