Pusti onu staru

Kao mlađa, plakala sam zbog osjećanja. Danas, kao mama, plakala bih od muke

Piše Tatjana Kuljača

Dok sam odmarala na kozmetičkom stolu kod moje Bose, sa radija se začula pjesma popularna devedesetih. Sve ono što je do tog trenutka verglalo po mojoj glavi prestalo je i usmjerilo se na uspomenu. Nasmijah se na scenu koju mi je melodija donijela – sjedim i čekam k’o zapeta puška da nacicam početak pjesme s radija i da ugrabim da je snimim na kasetofon. Pratila sam noćni radio- program, zvala da molim urednika da mi pusti baš tu pjesmu da je snimim. A onda, zloća, pusti reklame posred pjesme.
S vremenom sam izgubila naviku da slušam radio, devedesete su prošle, a zamijenilo ih je moderno, instant vrijeme, u kojem ne moraš mnogo da se trudiš. Sve ti je na gotovo i odmah, samo da klikneš.
Slušanje radia je bilo naš ASMR, frekvencija za podizanje raspoloženja, otpuštanje blokada, stresa, emotivnog pražnjenja kroz suze zbog pjesme koja kao da je za tebe pisana. Tih dana, posebno ako nam ljubav nije išla uz dlaku, sve tužne pjesme su bile pisane za nas. Mislim da sam se otrijeznila i odrasla kada sam prihvatila da i jesu pisane da nas diraju u žicu. Marketing nam se pod kožu uvukao, iako je umjetnik utrobu izvalio, mada je umio pjevati i o Nataši, i o Jeleni, i o Ivani i o cijelom razredu ženskih imena, s jednakim žarom. Mi smo se prepoznavale. I ne daj bože da smo mu nešto zamjerile.

Iako su te devedesete bile bože me sačuvaj u svakom smislu, tada si znala da uživaš u malim stvarima, za koje se nikada ne bi kladila da ćeš ih se jednom sjećati

U nekom momentu sam prešla na muški režim razmišljanja i doživljavanja pjesama, posebno ovih srceparajućih. Jednom kad shvatiš da si “žrtva” patetike i da plačeš zbog pjesme, uz obrazloženje – eto, skupilo mi se sve! – pa ti postane dosadno da ti se skuplja, a više nisi ni mala da ti se neki tamo umjetnik, kome daš obličje nesuđene ljubavi, podvuče pod kožu. Dosadi ti da plačeš. Prestaneš da slušaš radio, pustiš da te život samelje obavezama i svojim tempom, jedva ugrabiš da dođeš na tretman po rezervne dijelove, čuješ poznate taktove i osmjehneš se, 25 godina kasnije. Bude ti toplo oko srca, a suzu zadržiš da ne upropastiš Bosin trud.
Mala, kako ti je bilo lijepo dok si džedžala čekajući svoju pjesmu, koju ćeš nešto kasnije snimiti, zajedno sa reklamama. Bilo je sjajno dok nisi shvatila život i marketing, sve ciljeve i namjere taktova koji dolaze do tvog uha i zarivaju se u tvoje srce. Iako su te devedesete bile bože me sačuvaj u svakom smislu, tada si znala da uživaš u malim stvarima, za koje se nikada ne bi kladila da ćeš ih se jednom sjećati.
Danas, iz ove perspektive, kada čujem moderne pjesme sa tekstovima prepunim neskrivenih poruka koje oštećuju sive ćelije mozga, shvatam da je ona naša muzika, sa kraja 20. i početka 21. vijeka bila iskrenija i nježnija. Kao mlađa, plakala sam zbog osjećanja. Danas, kao mama, plakala bih od muke.
Znate šta, djeco? Kad sutra krenem kod doktora, po objašnjenje i lijek za visok pritisak zarađen instant životom, u kojem sve imaš osim sebe, svratiću u prodavnicu i kupiću nam radio-prijemnik. Napravićemo jedno porodično veče uz muziku sa radija i pogasićemo sve druge uređaje. Jedno veče je kao jedna dobijena bitka za vrijeme koje nam izmiče.
Uskoro ću imati tinejdžerku u kući. Možda joj uz ovaj radio prenesem najljepše što sam mogla da iščeprkam iz ružnih, ratnih godina, umotanih u postere aktuelnih muzičkih i filmskih zvijezda. Uspomene uz koje bih rado poželjela krah napretku tehnologije koja briše čovjeka.
Nećemo, doduše, čekati pjesmu da je snimimo, ali hoćemo nešto drugo. Jedna od nas će da nauči kako da se prepusti melodiji koju nije odabrala, a druga će se samo toga prisjetiti. Čini se, da ćeš i ti, mala, posebno uživati.

Gracija 182, septembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...