Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Mjesto snimanja Restobar Dorian Gray
Sa Radicom Zeković, ekspertom za komunikacije, razgovarali smo o novim tehnologijama, prednostima i manama društvenih mreža i medijskoj pismenosti kao ključnoj vještini u digitalnom dobu.
Nakon novinarstva radili ste u bankarstvu, sada ste u UNDP-u na programu zaštite životne sredine i razvoja održivog turizma. Stiče se utisak da se lako nosite s promjenama i da volite izazove u poslu?
– Jedna od stvari koja podstiče mene i moje izbore u karijeri je što volim da ulazim u nove, nepoznate oblasti. Rutina me zamara. Povremeno osjetim potrebu da izađem iz udobnog okruženja, istražujem i učim o drugim svjetovima. Vjerujem da je raditi samo jednu stvar u životu nedovoljno. Posebno me zanimaju novi trendovi koji mijenjaju svijest i stil života, kao niskokarbonski razvoj i zelena ekonomija, čime se u Crnoj Gori, između ostalog, bavi UNDP. Odgovorni smo za prirodni svijet od koga zavisimo i mjesta koja rado posjećujemo moramo zaštititi. Pravo na zdravu životnu sredinu je univerzalno i svi treba da dišemo svjež vazduh, pijemo čistu vodu i jedemo zdravu hranu. U doba masovne proizvodnje i procvata potrošačkog društva, kada svijet pravi zaokret ka održivom razvoju, najbolji primjer daju Švedska i Kanada, vrlo progresivne u idejama koje se tiču brige o životnoj sredini. Zahvaljujući tehnološkim inovacijama, za nekih desetak godina solarna energija, energija vjetra, hidroenergija i drugi održivi izvori činiće skoro polovinu globalnog energetskog miksa.
Prešli ste put od novinarstva do PR-a. Ima li PR tržište u Crnoj Gori šanse za dinamičniji razvoj? Kako gledate na ta dva svijeta i imaju li tradicionalni mediji budućnost?
– Kao i medija, tako ima dosta i PR-a, ali svi treba da radimo na kvalitetu. U PR-u i komunikacijama nije više riječ samo o razmjeni poruka, marketingu, spin-u i hype-u. Danas je PR u stvaranju zajedničkih iskustava u kulturi slušanja i angažmana. Saradnja je presudna i mnogo toga zavisi od sposobnost da radimo s drugima, konstantno učimo i stvaramo snažne narative koji služe višoj svrsi. O odnosima s javnošću, baš kao i o medijima, moramo razmišljati u kontekstu u kojem komuniciramo, sagledavajući stanje društva u cjelini. Jaz između bogatih i siromašnih se širi, ne nužno zato što siromašni postaju siromašniji, nego zato što bogati postaju bogatiji. Ekonomska moć korporacija nadmašuje ekonomsku moć nekih država. Sa druge strane, nova generacija medijskih mogula, na čelu sa direktorom Amazona Džefom Bezosom, najbogatijim čovjekom u modernoj istoriji i vlasnikom uticajnog Vašington Posta, samo potvrđuje da su tradicionalni mediji i dalje važne institucije u koje vrijedi ulagati.
Kakvo je stanje na medijskoj sceni u odnosu na vrijeme kada ste bili dio redakcijskog tima prvo RTCG, a potom i Televizije IN?
– Mediji su ogledalo društva, ali oni danas odražavaju eru konfuzije ne samo na Balkanu, nego i u svijetu. Nakon posljednje finansijske krize, kada smo vidjeli kako naslovi u novinama pokreću tržišta, uz migrantsku krizu, Bregzit i globalnu tabloidizaciju, dogodio nam se uspon društvenih medija i imamo situaciju da klasični mediji gube bitku sa neformalnim informacijama. Danas je teško napraviti razliku između interesa javnosti i javnog interesa. Nije čudo da je povjerenje u novinarstvo palo. Ali, novinarstvo mora da preživi krizu ne samo da bi mediji ostali izvor vjerodostojnih informacija, nego i instrument demokratije. To me uvijek podsjeti na kultni film Džona Forda Čovjek koji je ubio Libertija Valansa i čuveni citat: “Kada legenda postane činjenica, štampaj legendu”. Film je lako vezati za svako društvo u tranziciji. Ford nam je pokazao okrnjenu istinu, a novinar u filmu, znajući šta je za običan narod najbolje, a ujedno i da bi povećao tiraž svog lista, bira da objavi bezbjednu laž. Ponekad je lakše vjerovati u legende, nego se nositi s neprijatnim činjenicama.
Uz ogroman uspon društvenih mreža i blogosfere zatrpani smo neselektivnim informacijama, često na granici etike i pravnih normi. Da li tehnologija uzima svoj danak?
– Tehnologija je važna za naše živote jer nam omogućava stvari o kojima smo ranije mogli samo da sanjamo. Virtuelna stvarnost dominira prostorom za zabavu jer pruža gledaocima mogućnost da se užive u ulogu, dok mješovita stvarnost i igre poput Pokemona okupljaju ogromne mase ljudi. Televizija na zahtjev znači da više ne moramo da čekamo da gledamo naše omiljene TV emisije. Napredak na polju komunikacija znači da nas drugi uvijek mogu kontaktirati putem različitih kanala, jer smo stalno dostupni i stalno online. To neizbježno stvara vrstu zavisnosti i odatle ta bojazan da tehnologija preuzima naše živote. Društvene mreže značajno mijenjaju našu stvarnost, nekad pozitivno, nekad vrlo negativno. Danas je neobično pronaći organizaciju koja ne dopire do svojih klijenata putem neke društvene platforme. Društvene mreže igraju važnu ulogu u izbornoj politici – nakon Baraka Obame, izbor Donalda Trampa možda je najsnažnija ilustracija njihove moći. Povećana vidljivost mijenja ravnotežu moći i kada se ljudi putem društvenih medija okupe oko neke ideje, mogu da urade nezamislive stvari zajedno. Danas se istina kreativno tumači, zaboravljene ideologije oživljavaju, botovi kreiraju javno mnijenje, ruska propaganda nas plaši ili nas njome plaše, a trolling je postao dio naše svakodnevice. U sferi politike, ali i u životima nas običnih ljudi, dešava se da postanemo žrtve neistinitih ili poluistinitih informacija, nerijetko sa lažnih profila, kojima pojedinci i grupe nastoje da obezbijede ličnu korist uz nesagledive posljedice. U eri post istine, kad činjenice gube na značaju, zahvaljujući internetu, svaka marginalna osoba može da nam zakomplikuje život. Zato su, u izostanku kritičke svijesti jednog značajnog dijela javnosti, društvene mreže plodno tle za manipulacije. To je ogromno tržište koje tek treba regulisati, ali je podjednako važno da stalno radimo na medijskom opismenjavanju ljudi kako bi bili u stanju da razlikuju vjerodostojne informacije od onih koje to nisu. Jer sa 2,5 milijarde aktivnih korisnika ili oko 40% svjetske populacije, Facebook je jednostavno previše važan da bismo ga mogli ignorisati.
Važnost obrazovanja za uspjeh u bilo kom poslu se ne dovodi u pitanje, ali se danas sve više prednost daje ljudima sa takozvanim mekim vještinama kao što je sposobnost komunikacije. Koje vještine svaki pojedinac treba da posjeduje u današnje vrijeme?
– Sposobnost kritičkog razmišljanja, objektivne analize i na bazi toga donošenja informisanog mišljenja o bilo kojoj temi, jedna je od najvažnijih vještina danas. Svi smo po prirodi pristrasni i potrebna je disciplina da bismo proširili svoje vidike. Ako imamo naviku da isključivo pratimo vijesti koje su u skladu s našim već postojećim stavovima, onda ograničavamo svoju sposobnost da dopremo do dubljih slojeva značenja. To je štetno, jer nam ne pomaže da objektivno sagledamo probleme. Važno je da obrazovni sistem pruža iste mogućnosti svima, jer baš svako od nas može doprinijeti razvoju društva. Vjerujem da je prvenstveno odgovornost roditelja da kod djece razvijaju takozvane meke vještine. Postoji čitav opseg mekih vještina koje nosimo iz roditeljske kuće, kao da ne odustajemo kada se pojave prve prepreke i problemi, da slobodno iskazujemo svoje mišljenje, da prilazimo stvarima s pozitivnim stavom, vjerujemo u sebe i imamo osjećaj za druge ljude. Naša je uloga kao roditelja da djeci pomognemo da izgrade svoja osnovna uvjerenja. Oni će ih kasnije razvijati, usavršaviti ili odbaciti, kako bi se lakše nosili sa svojim životnim izborima.
Iako se situacija mijenja u korist ravnopravnosti žena u poslovnom svijetu, modernoj ženi i dalje nije lako da uskladi majčinstvo i karijeru?
– Svakoj ženi karijera je bitna u onoj mjeri u kojoj je spremna da se posveti svom poslu. Nemamo svi isti odnos prema tome, nismo spremni na ista odricanja, niti cijenimo iste vrijednosti, tako da ne postoji neka univerzalna formula. Usklađivanje majčinstva i karijere zavisi od mnogo toga, prije svega, koliku podršku žena ima u porodici, od partnera. Najvažnije je da smo kao majke stvarno prisutne u životu djece. Vrijeme brzo prolazi i nećemo moći da nadoknadimo sve neodigrane igre, a dijete pamti koliko smo bili tu za njega i to je najčešće model roditeljstva koji dalje prenosi na svoju djecu.
Šta mislite da je najveća barijera ženama na liderskim pozicijama u biznisu i politici? Možda to da ih ozbiljno shvate? I šta će biti najveći izazov u budućnosti?
– Da bi vas ozbiljno shvatili morate, između ostalog, imati harizmu i čeličnu volju. Pol je u toj priči nebitan. Diploma je važna, ali su za liderstvo potrebne vještine koje se ne uče tokom formalnog obrazovanja, već su to vještine koje razvijamo još u djetinjstvu. Najveća prepreka ženama u karijeri je da uskladimo sva tri posla koja simultano obavljamo – posao koji je naša karijera i ulogu majke i supruge. Najveći izazov danas, a biće još više u budućnosti, je lična sposobnost obavljanja više poslova istovremeno, jer i život i karijera od nas zahtijevaju više.
Koja Vas žena inspiriše i zašto?
– Moja majka je moja vječna inspiracija, zato što je uvijek otvorena i iskrena, na srcu joj je samo interes njene djece i jer se zbog porodice odrekla karijere naučnika na Institutu za nuklearne nauke u Vinči. Beskrajno joj se divim zbog toga.
Vidite li sebe ponovo u nekom od medija, s obzirom na to da Vas često gledamo na televiziji i u štampi?
– Nikad ne reci nikad. Televizija je bila i ostala moja velika ljubav. Ali, u principu se nikad ne osvrćem iza sebe.
Gledate li TV i koje programe volite?
– TV je i dalje važan medij. Zato često citiram Svetislava Basaru koji piše da se “istorija više ne događa nego da se emituje”. Ne volim serije i rijetko ih gledam, s izuzetkom onih u koje možete da se uključite i na 20. epizodi, poput krimi priča. Ništa ne gledam u nastavcima jer sam nestrpljiva. Volim filmove.
Filmovi, osobito crtani namijenjeni djeci, danas se veoma razlikuju od onoga što smo mi gledali u djetinjstvu. Šta gledate sa svojim sinom?
– Mijenjaju se i industrija zabave i djeca. Ponekad smo prezaposleni i naša djeca previše vremena provode uz tablet i mobilni telefon jer odrastaju u svijetu u kojem je sve dostupno sa samo nekoliko klikova. Nedovoljno se obraća pažnja na to kakve se poruke djeci šalju kroz sadržaj koji im je namijenjen, a koji ima veliki uticaj na njihov razvoj. Pogledajte crtane filmove i serije za djecu na planetarno popularnom Nickelodeonu. Prepune su nasilnog, satiričnog humora koji zbunjuje djecu koja još ne mogu sasvim da odvoje fantaziju i realnost, dobro od lošeg, dok su uvrede poput “glupan”, “idiot” i “gubitnik” osnovna premisa ovog programa. Slažem se da dječiji programi treba da zabave djecu, ali moraju da imaju obavezu i da ih obrazuju. Teško je kontrolisati s kakvim će sve sadržajem djeca doći u kontakt, ali mi možemo uticati na njihov odnos prema onome što vide i čuju. Sina podstičem da kritički razmišlja, istražuje svijet oko sebe, postavlja pitanja i traži odgovore i ništa ne uzima zdravo za gotovo. Sadržaj različitog kvaliteta uvijek će postojati i to je neizbježno. Svjesna sam da ga ne mogu zaštititi od svega, ali ga mogu naučiti da sam pametno bira sadržaje uz koje odrasta i formira svoju ličnost.
Koliko je na Vašu ljubav prema medijima i pisanoj riječi uticao Vaš ujak, poznati bjelopoljski novinar i pjesnik Milovan Raonić Karson, koji je čitav život ulagao u kulturu i zbog čega je odavno zavrijedio status ikone u gradu na Limu?
– Moj ujak je bio vizionar i idealista koji me je uveo u svijet dobre literature. Od njega sam dobila sve svoje prve knjige koje uopšte nisu bile za moj uzrast. Sam je bio svoj kompas, nije se uklapao u glavne tokove i plivao je protiv struje. Razgovori s njim bili su nezaboravna putovanja u čudesne svjetove koje ću tek godinama kasnije nanovo otkrivati i razumjeti. To što sam odrastala u umjetničkom okruženju svakako je velikim dijelom odredilo moj profesionalni put.
Koliko zbog privatnih i poslovnih obaveza imate vremena za čitanje i koju literaturu preferirate?
– Najradije čitam klasike i sve što je staro. Definitivno najviše volim evropsku literaturu, ali se ne odričem i latinoameričkih autora preko kojih upoznajem nove kulture i ljude. Gotovo uvijek čitam paralelno dvije knjige. Trenutno čitam ruskog pisca Danila Harmsa, čije su lucidne priče pune ironije, i američkog autora Džonatana Franzena, koji se na savremen način bavi ljudskom prirodom i izgubljenim dušama.
Šta je za Vas privilegija? Šta Vas nervira? Sa kojim tipom ljudi ne možete naći zajednički jezik?
– Privilegija je kada imate priliku da radite s vizionarima. Od njih možete mnogo da naučite, ako želite. Nervira me duh provincijalnosti koji prožima sve domene života i neosjetljivost na boli drugih ljudi. Ravnodušnost je najgore osjećanje. Neoprostivo.
Pored toga što Vam je ekologija pasija, vodite zdrav život i redovno trenirate. Kako održavate vitku liniju?
– Vjerujem da je za to zaslužna genetika, ali i to što nemam potrebu za slatkim i za pecivima. Volim povrće i s godinama sam zavoljela ono što ranije nisam i ono što moj sin sada nerado jede. Osim toga, pet dana u sedmici vježbam i rekreativno trčim. Probala sam sve, od sambe, pilatesa do spininga i joge. Volim dinamične treninge i moj omiljeni tip treninga je kombinacija kardio vježbi, boxinga, preskakanja konopca, trčanja i treninga snage.
