Radmila Stupar Đurišić: Iz ljubavi iznikne sve što vam istinski treba

Poznata psihološkinja govori o tome zašto je za djecu važno raditi na njihovom mentalnom zdravlju, o roditeljstvu, životnim prioritetima i snazi ljubavi

Piše Marina Strugar
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva

Psihološkinja Radmila Stupar-Đurišić u decembru obilježava deceniju samostalnog rada, a posebno je ponosna na Minju Psihološkinju čiji je idejni tvorac i prezenter. “Prethodnu deceniju obilježila je medijska promocija psihologije kao nauke koja je iznikla iz filozofije, a ne medicine, kako se u narodu većinom smatralo do skoro. Želja za poznavanjem psihologije čovjeka iznikla je iz potrebe savremenog homosapijensa da pročavajući ponašanje životinja i ljudi pronađe savjete kako biti bolji u budućnosti, kako napraviti eliksire koji će zaliječiti rane iz prošlosti i kako razviti umješnost iskoristi dan najbolje što možeš. U ovih deset godina svjedočili smo medijskoj ekspanziji psihologa koji su se odvažili da izađu iz udobnosti kancelarija, ambulanti i učionioca, te se u medijima pojavljuju odgovarajući na pitanja građana o svakodnevnim dilemama i poteškoćama. Psihologija je mnogo više od terapijskog dijela koji se daje kao pomoćna grana medicine u okviru oporavka pacijenata. Psihologija je nauka koja nudi zdravom čovjeku šansu i priliku, savjete i smjernice kako može bolje od onoga što mu prirodno možda samo može doći. Smatram da je na polju pobošljanja svakodnevice psihologija kao savjetodavac mnogo moćna sila. Deceniju iza mene obilježilo je to da se psihologija više ne smatra dominantno pomoćnom granom medicine, nego da je izborila sebi lijepo mjesto kao znalac umijeća lijepog življenja.”

Na šta ste najviše ponosni i koliko je bilo teško na početku, čime ste se rukovodili kad ste krenuli u cijelu tu priču?
– Najviše sam ponosna na to što me nije prevario osjećaj da bi trebalo da pratim ljubav. Između visoko akademskih ambicija i uglednog profesionalnog postavljenja u jednom ministarstvu, 2009. sam odlučila da se ne bavim doktoratom, da napustim sigurno radno mjesto u državnoj upravi te da pokrenem samostalnu privatnu praksu i više vremena provodim sa mojom djecom, koja su u tom periodu imala dvije, četiri i šest godina. Iako je finansijski bilo veoma teško prvih nekoliko godina, bez redovnih primanja teško možete kvalitetno planirati podstanarski budžet, neizmjerno sam ponosna što sam istrajala i dokazala da u životu ne pamtimo ono šta kupimo i platimo nego ono što napravimo. Vrijeme sa mojom djecom donijelo mi je više sreće nego ijedno naučno dostignuće. U periodu pokretanja samostalne prakse pisala sam trinaesti naučni rad koji je imao međunarodni karakter. Nema tog aplauza kolega koji se mogao mjeriti sa osmjesima moje djece dok pravimo kokice i u ritmu drmanja šerpe vrckamo zadnjicama. Moja sreća i moj ponos su moja djeca koja su odrasla uz svoju mamu nasmijanu i vedru. Rasterećenu od dnevno-političkih poslovno-korporacijskih briga. Moja djeca su odrastala uz mamu koja im pravi obroke i pomaže im oko domaćih zadataka. Koja je tu da sluša njihove nedoumice ne baveći se ničim drugim, osim pomno slušajući šta oni imaju za reći. Rukovodeći se svojom računicom šta je važnije i velikim ulaganjem vremena u njih, ono što mi je nekako izgleda bilo i predodređeno, a to je profesionalni napredak, desilo se potpuno neplanirano.

“Minja Psihološkinja iznikla je iz ljubavi prvo prema mojoj djeci, a zatim spoznaje u važnost ljubavi prema dječijoj duši uopšte, te neustrašivom nagonu da ih zaštitim tako što ću im pomoći da nađu i razviju najboljeg sebe”

Koliko ste uspjeli u tome da zaživi koncept Minja Psihološkinja i koja primisao stoji iza njega?
– U okviru samostalne privatne prakse prvi klijenti su mi bile kompanije koje bi me angažovale u okviru sektora unapređenja ljudskih resursa. Radeći sa ljudima i pokušavajući da im pomognem savjetima da svoje performanse učine boljim, uvidjela sam da su najčešće njihova ograničenja nastala u djetinjstvu. Mnogo toga mi kao odrasli ne možemo, ne zato što ne želimo, nego zato što onda kada je trebalo neke radnje usvojiti one nijesu savladane na pravi način. Tako je došlo do ideje da profesionalno usavršavanje pokrenem i u djelu dječije psihologije. Znam da su moji profesori i mentori očekivali od mene kao psihologa koji je imao takve naučno-obrazovne karakteristike u tom momentu uspjeh, i jesam se malo ljutila što se niko nije oduševio kada je Minja zaživjela. Danas, kao roditelj koji je uložio vrijeme i znanje u svoju djecu, razumijem to očekivanje i odsustvo ushićenja od onih koji su pravili mene da budem ovakva kakva jesam danas. Ove godine umjesto ushićenja zbog jubileja više sam postiđena što treća knjiga za djecu stoji u pripremi već drugu godinu. Nezadovoljna sam što ne odem da se dogovorim sa izdravačem za treći, odnosno drugi tiraž prve i druge knjige. Jako mi je neprijatno kada me pitaju kolege zašto igračka Minjina mozgalica nije počela da se distribuira po radnjama dječije opreme, a dali su mi podršku i preporuke. Danas ni moja djeca ne dozvoljavaju da kažem da od brige oko njih ne stižem. Ja i dalje vodim brigu o obrocima u mojoj porodici i pratim svaki školski dan moje djece. Ćerke polako preuzimaju kuhinju i vođenje domaćinstva, a odavno im za školske obaveze ne trebam. Sve više su one glavni kritičari moje ušuškanosti u ulogu mame i prekoravaju me što svoju naučno-obrazovanu ambiciju kao i profesionalni angažman oko psihoterapijskog savjetovanja, koji se razvija uporedo sa Minjom psihološkinjom, ne valorizujem u punom radnom vremenu i maksimalnim kapacitetima moga bića. Sin još uvijek uživa u onom kako mu ja objasnim školu, život i sreću, te mislim da će mama Rada – moj vrhunski prioritet potrajati još koju godinu. Živim u uvjerenju da je uspjeh Minje Psihološkinje iznikla iz ljubavi prvo prema mojoj djeci, a zatim spoznaje u važnost ljubavi prema dječijoj duši uopšte, te neustrašivom nagonu da ih zaštitim tako što ću im pomoći da nađu i razviju najboljeg sebe. Mislim da je Minja Psihološkinja mnogo više od onoga što sam ja ikada i mislila da će biti. Minja je podrška i vjetar u leđa svemu dobrom i lijepome. Svemu istinski kvalitetnom i svemu onom što ljubav može da zagrli. Zato i vjerujem da za nju ima vremena. Vjerujem da mogu komotno da završim svoje mama obaveze u punom radnom vremenu, a da kada se budem u tom vremenu posvetila Minji tek će se uvidjeti snaga stamenosti i kvaliteta koju obezbjeđuju rad, znanje, upornost i istrajnost na putu istinski ljudskih i etičnih vrijednosti.

“Činiti svijet srećnim tako što ste vi srećni i zadovoljni onim što realno imate, najveći je uspjeh koji možete ostvariti”

Zašto je to važno za djecu, koliko je bitno raditi na njihovom mentalnom zdravlju još od djetinjstva?
– Jednom pogrešno naučeno teško se ispravlja. Negativne emocije koje se utkaju u naše biće kada smo mali, kako rastemo prožmu cijelog nas. Veoma je važno napraviti snažne temelje u ljubavi i razumijevanju različitosti i podrške koju život u zajednici zahtijeva. Veoma mi je žao što sve veći broj roditelja gleda na dobijanje djeteta kao dokaz za velikost, a ne kao ozbiljnu životnu prekretnicu. Smatram da kada imate dijete život mora da se promijeni i prilagodi potrebama djeteta i partnera s kojim ste to dijete dobili. Morate im pružiti osjećaj i dokaze da je porodica važna. Morate djetetu pružiti sigurnost i to da je važno kao roditelj dogovoriti se sa partnerom o svemu za dijete bitno, a ne sate trošiti u nadmudrivanju dva povrijeđena ega. Žao mi je što se uzdrmani brakovi prije razvode, nego što se osnažuju oslabljene niti koje ih povezuju. Žao mi je što ljubav koja ih je spojila i darovala im dijete nije dovoljna da ih drži zajedno. A jeste. Ljubav jeste dovoljna. Iz nje će sve izniknuti. Ali joj morate vjerovati i morate se prepustiti ljubavi. Morate pustiti srce da vas vodi. Morate se odvojiti od holivudizacije porodično-bračnih odnosa i slobodu prihvatiti kao vrhunsku priliku da stvarate bolji i ljepši svijet. Žao mi je što se briga o djetetu nakada tumači kao oduzimanje slodobe od mladih ljudi koji su postali roditelji. To je veoma pogrešno. Ne postoji veća sloboda od slobode koju ste dobili, a ona je da kreirate novi život. Kreirate budućnost svih nas. U rukama roditelja je najvrednije i najdivnije što kao živa vrsta na planeti imamo. Žao mi je kada vidim da mladi misle da je ljepše uveče biti u kafani umjesto u krevetu čitajući priču svome djetetu. Žao mi je kada roditelji misle da je nagrada velika ili skupa igračka. Žao mi je kada vidim da neki roditelji misle da će skupa garderoba bolje dušu grijati od roditelja čije oči znatiželjno gledaju put njega, pažljivo slušajući šta dijete ima da mu kaže i još pažljivije odgovarajući mudro na njihove nedoumice. A najžalije mi je kada vidim da još uvijek ima roditelja koji misle da su oni postali super ljudi jer je neko nekada znao da ih kao kaznu dobro po zadnjici izdeveta. Najžalosniji su mi ti super ljudi koji mogu da udare ono najvrednije i najsvjetlije. Zaista su mi veoma žalosni ti super ljudi.
Na koji način funkcioniše Vaš rad s njima?
– Sa djecom sam veoma spontana i predusretljiva. Kada me bolje upoznaju znam da svima kažu: Ma, ona je terorista, samo se krije iz ovog osmijeha i divnog zagrljaja. Uvijek mi je to simpatično. Volim rad, red i disciplinu. Volim zadatke. Jasne i precizne. Volim da imamo priliku da razgovaramo o tome zašto i zbog čega nešto jeste ostvareno, a nešto nije. Pokušavam uvijek da razumijem. Nikada ne namećem moj sistem logike. Uvijek se trudim da dijete što samostalnije dođe do spoznaje svoje istine. Ja uvijek samo savjetujem. Ne zahtijevam. Ne naređujem. Uvijek predlažem i ukazujem na pogodnosti koje može imati ukoliko odluči da savjet posluša. Dijete treba da bude svoje. Autentično. Ali, nikada neće dostignuti autentičnost ako ne razumije i usvoji ono što je standard. Standard je temelj. Jak i snažan. Znati šta je čiji zadatak i šta se od koga očekuje je temelj kvalitetnog rasta i napretka. Znati slabosti i mane, snage i sposobnosti, odnosno preferencije, umnogome omogućavaju da postavljene ciljeva i davanje zadataka budu razvojno podsticajni i dovedu do najveće učinkovitosti. Sve ono što sam nekada učila iz bavljenja ljudskim resursima, danas kroz rad sa djecom koristim u svrsi izgradnje kapaciteta koji će im trebati u njihovoj radnoj, obrazovnoj i poslovnoj budućnosti. Ako usput uspijem da ih privolim da se zaljube u ljubav. Da joj vjeruju i da puste da ih vodi, onda ja doživljavam emocije koje me oporave od svakog umora koji zna da se nakupi dok obavljam moje dnevne zadatke.

“Žao mi je što se uzdrmani brakovi prije razvode nego što se osnažuju oslabljene niti koje ih povezuju. Žao mi je što ljubav koja ih je spojila i darovala im dijete nije dovoljna da ih drži zajedno. A jeste. Ljubav jeste dovoljna”

Sve više se govori o uspješnim ženama, a koje imaju zahtjevne uloge i u poslu kojim se bave i u porodici, kako Vi to uspijevate da uskladite?
– Ne znam kako uspijevam, a važim za nekoga koji takav utisak među ljudima ostavlja. Valjda sam srećna i zadovoljna skoro cjelodnevno, pa onda niko ne primijeti ono što nijesam stigla uraditi. Imam prioritete. Moj suprug i moja djeca. Danas su moja djeca i sva ona sa kojom radim. Ja za njih ne samo da izađem iz ambulante i odem u školu, kod trenera, kod svih onih sa kojima imamo nerazumijevanje nego i na sudu kada treba, bijem ljutu bitku za njihova prava i njihov najbolji interes. Djeca su najvažniji resurs koji mi odrasli imamo. Ništa smo i nemamo ništa ako naša djeca nisu jaka snažna i sposobna da se izbore kvalitetno sa svim izazovima koje će im savremeno doba dati. Ja ostajem na svom putu pomoći da ono najvažnije bude i najbolje moguće. Da ono što je obučeno ne bude flekavo i pocijepano. Da se pojede sve iz lonca. Da imamo parica da platimo ski-pas na Kopaoniku. A da li ćemo biti na snijegu dan ili 15 dana? Da li ćemo svake nedjelje otići u restoran na ručak i da li će nam nešto ili sve imati etiketu poznatog brenda su stvari za koje ja tren brige u mislima ne dajem. Moj jubilej, poslovni uspjeh kako bi ga u biznisu nazvali, potvrda je da kada uskladite vaše biće sa prirodnim stremljenjima nema te konzumentske groznice, niti populističke kulture koja će se isriječiti ispred vašeg realnog uvida u to koliko ste zaista srećni i uspješni. Činiti svijet srećnim tako što ste vi srećni i zadovoljni onim što realno imate, najveći je uspjeh koji možete ostvariti. To vam garantuje ova psihološkinja koja danas potpisuje četiri izdata naslova, preko stotinu intervjua i klijenata i saradnje sa skoro svim institucijama u Crnoj Gori imajući stabilne prohode i svoj krov nad glavom. A bila je prije deset godina bez plate prvog u mjesecu, u podstanarskom stanu bez ijednog primjera da je neko pokrenuo psihološku praksu, a da nama veze sa kliničkim, odnosno medicinskim usmjerenjem. Da ne pominjem dušebrižnike koji su mislili u tom periodu da nijesam pri čistoj svijesti i pameti. I danas neko tvrdi da nisam u pravu. I danas neki tvrde da su novac i titule najsnažniji pokretači. Griješe. Ljubav je najsnažnija sila. Ona učini da planina životnih problema bude samo kamenčić na vašem putu ka sunčanim nebeskim prostranstvima poslovnih i privatnih uspjeha. Hrabro naprijed ka ljubavi. Iz nje sve što vam istinski i treba iznikne.

Gracija 172, 6.12.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...