Ram za uspomene

Decembar se kotrlja kao klupko i odmotava stare filmove. Kad pogledaš, to nekako i jeste njegova suština…

Piše Kaja Milačić

Snijeg je krupan i paperjast padao na ulicu Kralja Nikole. Tek koji čas iza ponoći, prazan grad mi je darivao najljepšu šetnju. U ritmu škriputavih koraka prebirala sam po slikama večeri. Tradicionalna devetnaestodecembarska žurka u hotelu Crna Gora, na kojoj sam imala čast da nastupam pored velikog i neponovljivog Kemala Montena, ispunila mi je dušu nježnošću i milinom. Zapravo, dopunila već poveći naramak decembarskih čarolija. Samo par ulica dalje, pod sjajem titravih lampica jelke, spavale su dvije bucmaste, malene osobe zbog kojih sam se često pitala: može li život biti ljepši?
Od te šetnje nije palo mnogo snjegova u Podgorici, ako ne računamo ono, prije nekoliko godina, ne baš najprijatnije iznenađenje. Ali, jeste prošlo mnogo godina, palo mnogo kiša. Velika plastična jelka, kupljena kada se Lena rodila, promijenila je nekolike postavke, kombinacije lampica i nakita, konačno je ljetos ponijeta na otpad. Bilo nam je teško da priznamo da je sve više iglica na podu, a ona sve ćelavija. Nekako smo je podrazumijevali kao člana porodice koji nam kao uljepša praznike. Nekako smo, kako je ona gubila iglice i mi bivali sve otporniji na njen šarm.
Kitili smo je tek koji dan prije najveselije noći, bez posebne pompe, poštujući već ustaljeni raspored ukrasa. Kad se nešto podrazumijeva, naravno da postaje dosadno. Ako biste nam došli na kafu tih dana i sjeli okrenuti leđima vremešnoj dami, ne biste imali osjećaj praznika, jer smo često zaboravljali i da uključimo lampice.
Moja jetrva je pravi praznični manijak. Njoj je jelka okićena već prvih dana decembra. I čini se kako svaki kutak, svaki dan dobije neku novu džidžu. Djede Mrazići, novogodišnje ikebane, lutke, lampice, kućice od kolača, medenjaci… Volim da je zadirkujem, ali moram priznati da joj zavidim na neuništivom entuzijazmu. Posebno zbog činjenice što je u stanju da ovu čaroliju produži do februara! U mnogoljudnoj porodici naših kumova, stvar je do prije koju godinu takođe došla do kritične tačke podrazumijevanja i spremanja svega u pet do dvanaest. A onda je kumin telefon od prvog decembra počeo da pjeva Let it snow i čarolija se vratila! Počela je ozbiljnije da planira, na vrijeme nabavlja i uključila sve ukućane u akciju dočeka. A i sarma joj bude spremna na vrijeme.
Ne znam hoće li se kome ova priča učiniti neprikladnom za trenutak u kojem živimo. Pandemija je odnijela mnogo, previše života. Sve više porodica se bori sa dugovima, riječ nema je u gotovo svakoj izgovorenoj rečenici. Ne mašem avionskim kartama za Sejšele, ne pričam o toploj čokoladi na nekom bečkom trgu, niti maštam o novogodišnjoj trpezi koja uključuje tartufe, jastoge i đakonije teško izgovorljivog imena. Tu smo đe smo, tako nam je kako nam je, ali nismo na glasu kao neko ko se lako prepusti i odustaje. A nikako ne smijemo da odustanemo od radosti i makar mrve optimizma. Nije vrijeme za lude žurke, nije trenutak za putovanja, ali jeste za porodicu. Za nas troje, četvoro, petoro, koliko god nas je pod jednim krovom, uključujući i kućne ljubimce! Jer čemu život, ako se prepuštamo rutini i puštamo da on živi nas? Dakle, vrijeme je za buđenje!
Spisak, koji mi je još uvijek samo u glavi, kao prvu stavku ima samo jednu riječ. Jelka.
Obišla sam nekoliko mjesta i iznenadila se raznovrsnom ponudom. Od tranjica koje već tu u prodavnici bez imalo stida gube iglice i raspadaju se na oči, dok im jedino cijene stoje postojano i jednako bezobrazno, pa do drveća dostojnog carskih odaja, izbor je prilično veliki. Samo valja imati strpljenja. Jasno, strpljenje sam brzo izgubila i odlučila da naručim onlajn iz prodavnice koja mi je na deset minuta vožnje. Pa dobro, 21. je vijek! Pristojne je cijene, pristojnog kvaliteta, a rekoše da će stići za dva do pet radnih dana. I sad čekam da mi pozvoni telefon i ljubazni kurir pita jesam li doma. Mjesto za drvce je određeno, nakit probran. Magija počinje, tri, četiri… Pa, naravno, da neće danas! Petak je, čoče!
Do ponedjeljka će svako od nas prepoznati neki od ukrasa iz kutija sa stočića u dnevnoj. Prebiraće ih razniježeni i planirati im mjesto na drvcetu. Hej, mama, vidi ovog sam snješka iskamčio od babe kada sam baš mali bio! Još ga čuvaš! Reći će Marko, ne znajući da se mama još kako sjeća tog dana. Njegovih crvenih obraščića malo ogrubjelih od hladnoće, nosića i jezika kojim gura u stranu plavo krzno kapuljače dok ručicama pruža zlatno-bijelu figuricu. Zlatne kočije poput Pepeljuginih i jedno sivo popodne koje je obojila Lena crtajući ispod jelke i pričajući lutkama bajku. Nacrtala je Snježanu, doduše, čuvam i taj crtež. Malešan je, možda ga plastificiram i stavim kao još jedan ukras. Sjećam se i Leninog oduševljenja kada smo na neočekivanom mjestu pronašle kugle koje liče na platna Marka Rotka. I tog dana je bila kiša kao danas. Velika kugla ukrašena idiličnim zimskim pejzažem, jedan od prvih Leninih umjetničkih poduhvata. Pomalo mi je žao one stare jelke, jer je nekako bila svjedok naših radosti, Lenine prve Nove godine i Markovog straha da se iza ooogrovne jelke ne krije Djeda Mraz, kojeg se iz samo njemu poznatog razloga užasno plašio. Imamo seriju fotografija kao dokaz! Na kraju, jelka je samo ram za ukrase, a sentimentalnosti nema mjesta kada svako jutro čistiš ispod iste.
Decembar se kotrlja kao klupko i odmotava stare filmove. Kad pogledaš, to nekako i jeste njegova suština. I on dođe kao neki ram za uspomene. Ne svoditi račune i zadavati sebi jad novogodišnjim, nikad ostvarivim rezolucijama. Oprostiti, pomoći, darivati i biti blag. I stvarati nova, neprocjenjiva sjećanja. Jer bez njih smo prazni i bezvrijedni i brzo shvatimo da su i radost i utjeha. Zato ih čuvajte i čuvajte sebe.
Lijepe vam praznike želim.

Gracija 197, decembar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...