Razgovarala Danijela Đonović
Foto NTC arhiva
Doktor Ranko Rajović član je Vijeća za darovitu djecu Svjetske Mense, tvorac i osnivač programa učenja kroz aktivnosti i igru NTC (Nikola Tesla Centar), koji se temelji na saznanjima o razvoju i radu mozga, kao i NTC programa za edukaciju roditelja i učitelja. Mnoga istraživanja su pokazala da primjena ovog programa daje pozitivne efekte na razvoj mozga posebno u periodu najintenzivnijeg rasta i razvoja, od rođenja pa do približno desete godine starosti. Igra kao unutrašnja motivacija djeteta ključni je faktor NTC programa koji se provodi u 17 država Evrope, akreditovan je od strane Ministarstva obrazovanja u svim državama bivše Jugoslavije i Republici Češkoj, a u drugim državama se realizuje u saradnji sa obrazovnim institucijama (Italija, Grčka, Švedska, Island, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Švajcarska, Slovačka i Poljska). Autor je knjiga IQ deteta – briga roditelja te predavač na teme: obrazovanja-zanimanja budućnosti, greške roditelja koje oštećuju razvoj djeteta, da li učenje može biti igra i šta utiče na razvoj intelekta djeteta do šeste godine života. Kao autor programa NTC sistem učenja, dr Rajović dobio je nagradu međunarodne Mense za intelektualni doprinos društvu. U Crnoj Gori radionice su otvorene u Budvi, Podgorici, Baru, Kotoru, NTC nekoliko puta godišnje organizuje dječije kampove na Žabljaku, a planirano je i pokretanje radionica u Tivtu i Herceg Novom.
Činjenica je da imamo puno darovite djece, međutim u nekom životnom razdoblju dođe do stagnacije i ne ostvare neke zapažene rezultate ili u potpunosti odustanu. Gdje se griješi i zašto?
– Od dvadesetoro darovite djece na hiljadu, to je 2% populacije, u životu će uspjeti samo troje. Ta istraživanja su radili Amerikanci i ponovili Englezi, a kod nas nisu rađena. Znači da mi od 20 gubimo 17. Puno inteligentne djece neće uspjeti u životu jer nisu aktivirali darovitost. Nekada se smatralo da će se darovito dijete snaći. Neće se snaći i treba mu pomoć jer je to kategorija djece s posebnim potrebama. Darovitom djetetu je dosadno kad ga tjeramo da uči napamet. Ono zaboravlja i tako gubi samopouzdanje, a u stvari mu treba pružiti fiziološke metode da uključi mozak. Zato sam sebi zacrtao cilj da ih od 20 bude uspješno 10-15, a ne troje. Ako im uključite rezerve mozga, asocijativne regije, počinju da misle, da povezuju, da se smiju. Kad od učenja napravimo igru, dobijamo pozitivne rezultate. U tom slučaju oni više nisu štreberi koje će druga djeca gurati, izrugivati i uništavati im samopouzdanje, što se dešava u klasičnim školama obrazovanja, već su “najbolji igrači”. Djeca vole najbolje fudbalere, košarkaše… Kada dođu do najtežih lekcija, oni će ih savladati. Poenta je što će preko njihove igre i druga djeca lakše da nauče lekcije. Tako ćemo sačuvati darovitu djecu.
Da li ste sve metode za razvoj i učenje primjenjivali kod svoje djece?
– Nisam, jer nisam sve ovo znao. Imam veliku djecu, Ivu, Vuka, Katarinu i najmlađeg Danila. Kada je Danilo imao tri godine htio je da čita jer je starija sestra čitala. Rekao sam Katarini da proba da ga nauči, ali ne po klasičnom obrascu, slovo po slovo. Nacrtala bi most i ispod napisala most, pa nos i oko. Za 30 dana znao je da “pročita” 30 riječi i tek onda smo ga učili slova. Mi imamo fonetski jezik, a ne koristimo njegove prednosti. S Danilom sam počeo da eksperimentišem, a zatim smo krenuli da razvijamo program. Kada je nešto htio, nisam mu govorio da to ne može zato što je mali već bih mu pomogao da to uradi koristeći pravi način, odnosno pravu metodu. U ljetnjoj školi smo imali “zagonetne” priče, i on uveče nije htio da spava dok ne riješi jedan zadatak. Onda bih zvao Uroša da mu postavi zadatak. Danilo razmišlja, odgovara i kada riješi zadatak, srećan zaspi. Tako sam koncipirao program koji radi već 10 godina u preko 12 država.
S Urošem Petrovićem koga ste pomenuli, piscem detektivskih romana za djecu, imate odličnu saradnju. Koliko je za pravilan razvoj značajna dobro odabrana literatura?
– Dijete voli da misli i da se dok čita trudi da riješi zadatak, a kada uspije, osjeti nalet endorfina, hormona sreće. Naravno, pitanja moraju biti s pravom mjerom, interesantna, ali ne previše teška jer ako je zadatak težak, dijete neće imati želju da radi. A to može dobar pisac kao što je Uroš. Mi koji radimo s djecom imamo tu prednost da saznamo koliko oni mogu u kom uzrastu. Jedno tipično pitanje NTC programa za djecu u vrtiću je Preko koje životinje pređe najveći broj pješaka? Naravno da su zbunjeni jer ih to nikada niko nije pitao. Ali, jedno dijete se uvijek sjeti da je to zebra. Druga djeca se odmah pitaju kako se toga nisu sjetila i traže nova pitanja. Da je pitanje bilo teško i da je od tridesetoro shvatilo samo jedno ili nijedno dijete, oni ne bi tražili još pitanja. Klasično pitanje za zebru je Kako se zove crno-bijela životinja koja liči na konja i živi u Africi? Ko zna, kaže zebra i dobije peticu, ali tu nema razmišljanja. Kada postavimo reproduktivno pitanje ne dajemo stimulaciju. Uroš Petrović piše stimulativna pitanja, ali su, naravno, za stariju djecu i pitanja teža.
Na teža pitanja nekada ne mogu da odgovore ni odrasli ljudi, naviknuti da reprodukuju. Ima li i za odrasle prostora za razvoj?
– Ljudi se suoče sa sposobnostima i umijećima i vide da ima dosta rezerve i da mogu da napreduju. Ako smo mi spremni na promjenu, onda ćemo moći da pomognemo i djeci. Naučite jednu, dvije nove metode i to pokušajte da prenesete djeci. Ako ne budemo mijenjali sebe, a već imamo rezultete ispod prosjeka, pitanje je šta ćemo sa našom djecom za pet, deset ili dvadeset godina.
Zagovornik ste života u skladu s prirodom i uvijek ističete koliko je to važno za funkcije mozga?
– Mi smo dio prirode i mozak je genetski programiran da se razvija u interakciji s prirodom. Funkcionisanje mozga zavisi od povezanosti različitih regija u mozgu. Mozak obezbeđuje primanje, obradu i povezivanje informacija. Jedan važan dio koji treba steći je razmišljanje u pokretu. Kod današnje djece dolazi do blokade motoričkih pokreta ako istovremeno moraju da misle. Jednostavan zadatak je da, na primjer, skaču na jednoj nozi duž linije u dužini od pet metara. Kada to isto moraju da urade nabrajajući domaće životinje, počinju da gube ravnotežu. A ko pri kretanju ne može da misli, on ima kognitivne probleme. Zašto?! Zato što je to bio glavni fiziološki mehanizam za preživljavanje, a naše dijete to danas nema. Djeca gube milione i milione nervnih puteva, a u tim putevima su misaoni procesi i inteligencija. Dijete u prirodi ide uz brdo, niz brdo, hoda po strmim djelovima, preko granja, kamenja i tako razvija dinamičku akomodacija oka. To je sve bilo u funkciji pripreme za život jer je akomodacija važna za čitanje i koncentraciju. U gradu nema prepreka, parkovi su ravni i ne možete da razvijete akomodaciju oka. Okrenuli smo leđa prirodi i naša djeca za to plaćaju cijenu. Moja su djeca rasla u prirodi, stalno smo ih vodili i sve su radila samostalno. Odemo na Frušku goru da tražimo pečurke, za dva sata nađu možda dvije pečurke i presrećni su, a ne shvate da su prešli deset kilometara. Često smo išli na Taru u brvnaru gdje nije bilo ni struje ni vode. U maju je danju oko 15 stepeni, a noću bude oko -2. I kad kažu Tata, nama je hladno, pitam ih da li su donijeli grančice jer bez grančica ne mogu da naložim vatru. Ako kažu da su žedni, pitam ih da li su donijeli vodu. Naravno da im dam po gutljaj, dva, da ne budu žedni, ali sutra odmah idu po grančice i po vodu i svako donese koliko može. Zajedno pravimo da jedemo, potom idemo na izvor da operemo suđe. Svako ima neki zadatak. Naučiti djecu da žive u prirodi i s prirodom je najveća vrijednost.
S Petrovićem ste kreirali program NTC kampa. Šta u kampovima djeca nauče?
– U kampu djecu ohrabrujemo na učenje kroz igru i istraživanje. Kamp omogućava djeci da upoznaju svijet oko sebe, unapređuju međusobnu komunikaciju, usvajaju znanja o prirodi i snalaženje u njoj, jačaju istraživački duh i fizičke vještine.
Koliko je za razvoj djeteta štetna prezaštitnička uloga roditelja?
– Roditelji na igralištima i u parkovima dežuraju i uvode red, a djeca su sposobna da sama stvari dovedu u red. Mlađe dijete prihvata starije kao autoritet. Ako razmaženo dijet preskače red na toboganu, starije dođe, gurne ga i mlađe ili stane u red ili trči kod mame i tate. A onda dođu roditelji da prave red na toboganu i svom djetetu na taj način naprave štetu jer mu prevelikom zaštitom uništavaju samopouzdanje.
Kako djeci povratiti samopouzdanje?
– Mi smo se kroz evoluciju razvijali jako sporo i mozak je imao tačne zadatke šta će da uradi do druge, pete, sedme godine, dvanaeste. Razvojem satelitskih antena i interneta, u situaciji smo gdje mozak mora da obradi ogroman broj informacija… Video-igrice su dovele do generacijske promjene. Već od 1992. djeca su više u kući nego na ulici. U virtuelnom svijetu dobijaju ono što je potrebno mozgu. Prelaze novi nivo igre, u iščekivanju dobijaju dopamin. Kad pređu još jedan nivo igre, mozak ih nagrađuje lučenjem endorfina, hormona sreće. Dakle, za 15 minuta promijene i dopamin i endorfin, tj. cio ciklus se ponovi 3-4 puta za pola sata. Zašto bi onda išli na igralište i trenirali tri sata da bi postigli nešto ili učili da dobiju peticu, kada hormon sreće dobiju nekoliko puta za kratko vrijeme na vještački način, igrajući igrice. Gube motiv za igre na terenu i takođe gube želju za učenjem. Igra u kojoj se gradi zapostavlja samopouzdanje gdje dijete mora da bude, bolje, brže, spretnije, više nije unutrašnji motiv koji ga tjera da se trudi da bi sljedeći put pobijedio. Dakle, moramo se vratiti pravoj igri.
Neka istraživanja su pokazala da je rječnik sve siromašniji i da djeca koriste svega par hiljada riječi.
– Radili smo istraživanja i pravili nekoliko anketa s učiteljima u različitim državama. To su učitelji s desetogodišnjim iskustvom i primijetili su da je svaka generacija slabija u odnosu na prethodnu. Slabija im je motorika, rječnik je sve siromašniji, čak ne prepoznaju pojedine riječi svog jezika. Zanimljivo je da su taj test radila djeca petog, a ne prvog razreda. Ako ne poznaju sve riječi u literaturi koja ima puno turcizama ili germanizama to doživljavaju kao da čitaju strani jezik. Tako da kad im date knjigu od prije sto godina, djeca je neće čitati. Samo 10% djece čita kompletnu lektiru.
Kako podstaći želju za čitanjem knjiga u vremenu u kom se sve potrebne informacije mogu dobiti jednostavno, klikom na tastaturi?
– Za fond riječi moramo da se borimo odmalena. S djecom mora da se razgovara i da im se čita, da bi kasnije sami čitali. Ne smijemo da ih tjeramo da čitaju ono što ne žele. Mozak djece radi malo drugačije nego naš. Odmalena primaju veliki broj informacija i mozak brže radi. Imaju hiperpažnju i ne mogu da uče više od 20 minuta. Moraju da prave pauzu dok uče. Budući da mora biti dinamike u onome što čitaju, ne mogu da se prilagode literaturi od prije sto godina. Moramo da im pružimo da čitaju ono što im je najbliže.
Problem dugotrajnog učenja i koncentracije nastavlja se i za vrijeme studiranja?
– Većina studenata koji izgube prvu godinu misle da ne mogu da savladaju materiju i gube samopouzdanje. Ako dijete do treće godine nauči svoj jezik, a to je najteže što nauči u životu, ono može sve. Može da radi i puno kompleksnije stvari kroz igru i tako aktivira neke misaone procese i sposobnosti koje mu ostaju cio život. Ako propusti taj period, onda neće da razvije biološke potencijale u punom obimu. Treba mu samo dobra metoda kako bi se pokrenuo unutrašnji impuls za učenje, a to se radi od rođenja. Dijete treba pustiti da nauči da savlada prepreke ili da dođe do željene igračke bez pomoći roditelja. Naravno da mu osigurate prostor tako da se ne povrijedi. Zatim treba da nauči da hoda, da pada i ustaje, da se vrti i da ispituje svoje granice. Roditelji bi trebalo da naprave dnevne rituale kada dijete sjedi u krilu, a roditelj mu čita ili priča priču. U roditeljskom krilu i zagrljaju mozak luči endorfin, hormon sreće, ali i pamćenja. I tako zavoli knjigu za čitav život. To je ulazak u njegov svijet. Kada krene u školu, roditelji pišu i čitaju za djecu, prepričavaju im lektiru i tako mu uskraćuju endorfin. Takva djeca se oslanjaju na druge i gube samopouzdanje. Pretjerana pomoć roditelja sprečava dijete da nešto postigne u životu.
Da li je za dječiji razvoj važnija genetika ili okruženje?
– Genetika je važna sto posto u smislu potencijala, ali razvoj potencijala opet sto posto zavisi od okruženja. Zato treba mijenjati okruženje u školi i uspostaviti metode učenja kroz igru. Jedini motiv za dijete je igra i uvijek će biti. Lijeva i desna polovina mozga se povezuje do 12. godine i mozak se formira kroz pokret, igru i unutrašnju motivaciju. Upravo sam završio knjigu koju sam nazvao Jedini posao djeteta je igra. Važno je da roditelji, a posebno učitelji shvate na koji način lekcija može da liči na igru. Uče pet dana iste definicije, dobiju peticu i za 20 dana ih zaborave, kao da nikad ništa nisu pročitali. Onda se pitate zašto uče i koja je svrha takvog učenja.
Kada treba početi sa specijalizovanim programom učenja?
– Od deset najtraženijih zanimanja na svijetu prije 20 godina, devet nije postojalo. Dakle, mi djecu spremamo za zanimanja koja još ne postoje. Tada se zapitate o funkciji škole, i shvatate da je najvažnije djecu naučiti da misle. Dijete počinje da misli čim progovori, zato odmah treba početi sa specijalizovanim programima i novim metodama. Već od druge godine aktiviramo misaoni proces. Razvoj djeteta do pete godine svodi se na to da samo savlada prepreke i izbori se sa nekoliko problema. Tada osjeća unutrašnju sreću i shvata da to može da uradi samo. Dijete koje pustite da skače, da se vrti, trči savladava prepreke i kome čitate dva puta nedjeljno je spremno za školu. Zatim mu u školi treba dati metode učenja koje liče na igru. Misaoni procesi se pokreću sakrivanjem riječi u rečenici. Recimo, koja životinja se nalazi u rečenici maLA Vaza, i djeca otkriju lava. Kasnije se prelazi na viši nivo s pitanjem, koji slavni car ne nosi krunu? U igrama asocijacija, kad vrte kroz glavu sve što znaju, stvaraju se misaone klasifikacije. Kada to nauče, onda tim asocijativnim metodama mogu da nauče i najteže definicije i da ih pamte čitavog života.
Koje mjesto zauzima Crna Gora kad govorimo o funkcionalnom znanju?
– Nažalost, prema našim istraživanjima Crna Gora je među posljednjim zemljama u Evropi po funkcionalnom znanju.
Gdje se i koliko puta godišnje u Crnoj Gori organizuju kampovi za djecu i seminari za odrasle?
– Program smo akreditovali Ministarstvu prosvjete Crne Gore za vrtiće i osnovne škole, tako da organizujemo seminare (više detalja na www.ntcucenje.com). Program je namijenjen za svu djecu, a ne samo za darovitu. To je fiziološki program za svako dijete, a darovita djeca koja brže napreduju dobijaju besplatne sekcije. Kada darovita djeca nauče program, znanje prenose drugoj djeci. Potvrđeno je da je vršnjačka edukacija najbolja jer kada stvari definišu, to urade na bolji način nego odrasli. U našim ljetnjim kampovima prođe puno djece i sebi sam dao zadatak da otkrijem kako radi dječiji mozak. Kroz nelogične priče otkrio sam mnoge stvari. Na primjer, kada kažete Naša mama bi u svijet odletjela. Odrasli bi nacrtali mamu u avionu, a dijete nacrta mamu s krilima iz glave. E to je asocijativno mišljenje. Ako im kažete da krila ne mogu da rastu iz glave, zatvarate im najvažnije asocijativne regije u mozgu. To je 30% mozga u kome se nalaze kognitivne sposobnosti i divergentno mišljenje (darovitost i kreativnost). U školi učimo samo logične stvari, zato se i kaže da škola ubija kreativnost. To se nama dogodilo.
Kako se odrasli, roditelji i učitelji naviknuti na logičko mišljenje snalaze u NTC programu?
– Jako teško, jer naš mozak tako ne radi, ali nakon dvodnevnog seminara, konsultacije traju tri mjeseca. Roditelji i učitelji šalju svoje radove, mi ih pratimo, vraćamo na izmjenu, doradu i to je proces učenja koji traje. Ako hoćemo da pomognemo djeci, prvo moramo da pomognemo sebi, da se potrudimo da naučimo nešto novo. I tek tada možemo da uradimo ono što je prioritet, a to je da učimo dijete da misli, povezuje, da bude kreativno i da ga tako spremamo za budućnost.
GRACIJA 179/jun 2020.
