Piše Irma Aličehajić
Nasilje u vezama je tema koja je dugo predmet interesa, s fokusom na odrasle osobe u partnerskim vezama ili bračne parove. Međutim, već dugi niz godina istraživanja pokazuju da je ova vrsta nasilja prisutna i u vezama mladih. Mnoge tinejdžerke i mlade žene u ranim dvadesetima pokazuju interes za vezu, istražuju emocionalnu privlačnost prema partneru (uključujući seksualnu aktivnost), koja u većini slučajeva bude iskorištena bez kompromisa, uslovljena i nametnuta, što dovodi do zaključka da se već tu manifestuje nasilje. U toj situaciji osoba pretpostavlja da tako treba da se ponaša i da bude onakva kakvu je oblikuje neko u vezi. Ova rana iskustva često dovode do psihičkog i fizičkog maltretiranja.
Činjenica je da u bilo kojoj dobi možemo da osjetimo ovaj osjećaj tjeskobe, posjedovanja, psihičkog maltretiranja, seksualnog zlostavljanja. Tema se tiče oba pola. Bilo da se radi o ranom pubertetu ili zrelosti, prisutna je među nama, koji je krijemo i rijetko iznosimo u javnost. Problem je što ne tražimo pomoć ni pravnu zaštitu.
Veze adolescenata i trend nasilja
Adolescencija je vrlo turbulentno razdoblje u životu gdje se osoba priprema za odraslu dob. Dakle, period velikih promjena i razvoja: psihosocijalnog, mentalnog, fizičkog, emocionalnog, seksualnog, što dovodi do zbunjenosti i perioda novih otkrića i učenja.
Veze započete u dvanaestim i trinaestim godinama su jako osjetljive. Često počinju s interesovanjem oba partnera. U početku, hormoni daju osjećaj slobode i privrženosti, uvjeravajući oba partnera da su zadovoljni. U većini slučajeva ovo može preći u ljubomoru ili uslovljavanje te dovesti do nepripremljene seksualne aktivnosti, gdje partner nije spreman ili nije dovoljno upućen. Slični problemi mogu da se jave u četrnaestoj i šesnaestoj godini, kada mladi češće ulaze u intimne odnose i istražuju seksualnost.
Različiti su oblici moći i kontrole koje nasilna osoba može da koristi. Neka se ponašanja često ne prepoznaju kao nasilje, a tu spadaju tjelesno nasilje, emocionalno i/ili psihičko, seksualno i ekonomsko.
U istraživanju koje je 2006. proveo Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI u Hrvatskoj, dvije trećine mladih ispitanika izjavilo je da se osoba s kojom su u vezi prema njima ponašala nasilno, dominantno i agresivno. Rezultati istraživanja u Engleskoj pokazuju da 25 do 40 % djevojaka doživi zlostavljanje partnera, a najviše sukoba u adolescentskim vezama događa se zbog prisiljavanja na polni odnos. S druge strane, 33 % muškaraca uzrasta od 18 do 35 godina u Njemačkoj, odnosno jedan od tri, smatra da je nasilje nad ženama prihvatljivo.
Prema psihološkoj teoriji koja nam najbolje objašnjava nasilje u porodici, ali i u vezama mladih i srednjih dobi, teorija privrženosti naglašava da se uspostavljanje novih odnosa gradi na ranim porodičnim iskustvima intimnosti. Prvo iskustvo dijete doživljava s primarnim starateljem, koji je najčešće roditelj.
Četiri jahača apokalise
U školama pedagozi ne reaguju na vrijeme kad se radi o prvom uočavanju problema, kada su učenik ili učenica povučeni, iskazuju obrasce depresivnog ponašanja ili su nezainteresovani za rad ili učenje. Tu dolazi do prvog susreta s nasiljem, koje često povezuju s osobama koje su postale žrtve nasilja u procesu sazrijevanju. Žrtva ostaje meta zlostavljanja i u zrelim godinama. Kada je mentalno zdravlje već narušeno, tražimo podršku partnera kojem vjerujemo, a dobijamo potpuno suprotno – manipulisanje i prebacivanje odgovornosti.
Dr Džon Gotman, američki psiholog i stručnjak za stabilnost i raskide veza, detektovao je četiri komunikacijske greške koje mogu biti kobne po odnose: prigovaranje, prezir, odbrambeni stav i pasivna agresivnost. Nazvao ih je “četiri jahača apokalipse”. Česti prigovori poput “nikad ne pomažeš oko kuće”, “stalno visiš na računaru” i “kad si posljednji put iznio smeće” svojstveni su parovima čija veza neće potrajati. Izražavanje prezira, nepoštovanja i podsmijeha pretvara vezu u neprijateljski teren za partnera. Ako vam je stalo do zdrave i srećne veze, obraćajte se životnom saputniku s poštovanjem i podrškom, bez obzira na to šta imate da mu kažete.
Nasilje u vezama je povezano i sa modelom ponašanja koje djeca nauče od roditelja. Ako dijete odrasta u problematičnoj porodici, ono uči tako da se i ponaša. Ulijevanje straha vikom, galamom i pogrešnim autoritetom dovodi do oponašanja u vezi, gdje pokazuje svoj autoritet.
Primjeri ljubomore koja se zasniva na agresiji, verbalnoj ili fizičkoj, uključuju izjave kao što su: “moje si vlasništvo”, “oblačiš ono što ti ja kažem”, “družiš se s onim koga ti ja odaberem”, “trebaš da se javiš gdje si”, “s kim si”, “koliko ćeš ostati” i sl.
Danas prečesto čujemo termin toksična veza, a mnogo je primjera kada i same žrtve nasilja kažu da nisu ni znale da su bile u toksičnoj vezi. Vaša veza može biti toksična ako je karakterišu ponašanja koja čine da se osjećate nesretno, uključujući nepoštovanje, nepoštenje, kontrolisanje ponašanja ili nedostatak podrške.
Jedna od prvih knjiga u postjugoslovenskom periodu na ovim prostorima koja govori o toksičnoj muškosti, i donosi percepciju iz muškog ugla, je knjiga poznatog novinara Nikole Vučića. Kritika toksične muškosti je kritika jedne ideološke konstrukcije društva koje promoviše agresiju i patrijarhalne obrasce ponašanja, što dovodi do toga da se pojedinci tretiraju kao objekti i osjećaju tjeskobu. Odnosi se na uslovljavanje, ograničavanje mišljenja.
“On/Ona je prosto takav/takva“ i ne upuštamo se dalje u razmišljanje o tome da li je njihovo ponašanje korektno ili opravdano. To radimo jer svjesno ostajemo u vezi iako stvari ne idu baš glatko. Nerijetko biramo da ne priznamo sebi da zapravo tolerišemo ponašanja koja nikako ne bi trebalo da budu tolerisana. Na taj način pristajemo da budemo u toksičnoj vezi.
Zašto onda žrtve ostaju u nasilnim vezama?
Partnerski odnosi su različiti. Svako od nas ima sopstvena uvjerenja o tome šta vezu čini kvalitetnom. Teško je prepoznati da smo u vezi koja je štetna za nas. Ponekad se radi o osjećaju da je u pitanju prava ljubav i ne vidimo ozbiljan problem. Kvalitetnu vezu prati pozitivno ponašanje, za razliku od negativne, odnosno toksične veze.
Ovo su samo neki od razloga zašto žrtva ostaje u nasilnoj vezi:
– vjeruje da može promijeniti partnera/icu
– vjeruje kako je samo riječ o fazi koja će proći
– boji se za vlastitu fizičku sigurnost
– negira probleme
– finansijski je zavisan/a od partnera/ice
– voli svog/svoju partnera/icu, razmišlja o njegovim/njenim pozitivnim osobinama
– zbog srama ne želi da iko sazna šta se događa u njihovoj vezi
– osjeća se krivom/krivim, vjeruje da je sve njezina/njegova greška i da je to zaslužio/la
– ne vjeruje da će policija, pravosuđe i/ili socijalne ustanove razumjeti i pomoći.
Sve ove činjenice dovode do nasilja u vezama, a veza bi trebala biti dodatak emocijama, podsticajna komunikacija te zajedničko planiranje i razvoj ciljeva zajedničkog života. Partner bi trebao biti najbolji prijatelj, osoba na koju se možete osloniti, doprinijeti vašem blagostanju, a ne narušavati vaše mentalno zdravlje i ugrožavati vašu sigurnost.
GRACIJA 218/novembar 2023.
