Piše: Tatjana Kuljača
S godinama shvatiš da su najbolji potezi napravljeni neplanski. Odreaguješ kad ti je pravi dan za neku odluku. Ovo sjajno pali kod dijeta. Manite se onih koje ćete provoditi od ponedjeljka. Nema od toga ništa.
Miris početka nove godine ispari sredinom mjeseca. Kad tome dodamo omršali novčanik, jer “Nova godina je samo jednom godišnje”, onda je uvod u apatiju osiguran. Osim ako niste od onih koji se bude sa uzvikom – Danas je divan dan!
Doduše, prilično sam ponosna na prošlu godinu i sebe u njoj. Neke od njih su lične pobjede koje dijelim samo sama sa sobom u tišini. Nemaju mnogo veze s ostatkom svijeta. Napravila sam tajni dogovor sa sopstvenom dušom da porušim granice koje mi nisu dale da dišem, da se širim. Kao da se panično plaše da taj put na koji ću zagaziti nije moj put.
Granice ne znaju, svaki put na kojem mi sam treperila iznutra jeste bio moj put.
Prošlu godinu označila bih kao godinu velikih borbi. Početak ove donio mi je neke hrabro-lude postupke za koje je odluka pala u trenutku kad sam osjetila da je pravi. I neke spoznaje zlata vrijedne.
Najveći neprijatelji, prvo duše, pa onda i organizma su neizgovorene riječi i potisnute emocije. Kad ih duboko zakopamo one ne idu nikud. Ostaju da rovare po duši čineći je bolesnom. Često je uzrok jedno neizgovoreno izvini, oprosti, teško mi je da oprostim i zaboravim, volim te, iako to ne umijem ničim da objasnim. Lako ih progutamo, a teško preko usana pustimo. Postanu uzrok nesanica, nemira. Pretvorimo ih u sliku, priču ili stih. Istrčimo. Ali, dok ih ne pustimo glasom one ne idu nikuda.
Ostane to neizgovoreno, neprimjetno, duboko u nama. Kad progovorimo, počinje iscjeljenje. Bolje je izbaciti nešto iz sebe poslije decenije, nego nikad. Bar u slučajevima kad nam je teško da otpustimo ono što nas muči i probada. S godinama nam se učini da je ono neizgovoreno prestalo da pulsira i diše. Vratimo se životu. Sem povremenog grebuckanja po srcu, ne osjetimo ništa. A onda nas stigne uz samo mali podstrek. Vidimo svoje neizgovoreno kao u ogledalu. Tad shvatimo da je poraslo u ljudsku veličinu i da nas obuzima cijele.
Ne želim više neizgovorene riječi. Neka ovo bude godina velikog čišćenja duše. Zamahnem metlom i izmetem napolje. U vazduh. Pred onoga kome je namijenjeno. Možda mu je i bilo potrebno da čuje.
Kad neizgovoreno kažemo mi zatvaramo jedna vrata, možda. Nikada ne možemo znati šta će to proizvesti. A možda ta vrata otvorimo šire, umjesto da kroz njih virimo. Ako se zatvore, onda bar možemo otvoriti neka druga koja se mogu pokazati kao prava. Vodiće nas na put koji je za nas bolji. Koji nas je čekao da ga ugledamo i da nam se dopadne toliko da na njega zagazimo.
Izrekla sam neizgovoreno. Širom otvorila poklopac Pandorine kutije. Znala sam da će duhovi prošlosti da se uznemire. Podivljaju. Natjeraju one od kojih su riječi bile skrivene da se u sopstvenu dušu zagledaju.
Nisam zatvorila vrata. Žao mi je što to nisam ranije uradila. Valjda to ide s godinama. Bitnije ti je da u duši ostaneš čist nego šta će drugi reći. I hoće li s tobom omesti tuđe dvorište, jer za svoje vremena nemaju.
Dobila sam mnogo. Odgovore. Objašnjenja. Koja sam, doduše, naslućivala. S tim je stigla i emocija koju, pak, nisam slutila. Zbog koje žalim što nisam zinula prije decenije cijele. Vjerovatno bi mi život bio oslikan drugim bojama na nekom sasvim drugačijem platnu.
Budimo mi u redu, a ostalo će se već nekako posložiti po kosmičkom rasporedu. Iskrenije je uvijek pametnije. Poštenije. Bolje nego da po tijelu rovari i donese bolest, dvije.
