Rekla-kazala

Uopšte nije važno šta ste rekli. Broji se ono što su rekli da ste kazali

Piše Kaja Milačić

Od kojih si? Koliko vas je u kući? Đe spavate, koliko soba imate? Zašto su ti se razveli roditelji? Kolike su vam plate? Šta je ko od škole završio? Radoznalci-sveznalci. Dekor mnogih komšijskih prozora, a i špijunki. Oni bolje od nas znaju kakvi smo, kakvog smo zdravlja, sa koliko novca raspolažemo i sa preciznošću švajcarskog sata će vam reći u koje doba je ko od komšija stigao kući sinoć. I u kakvom stanju.
Baba je imala komišinicu Cvetu. Obožavali smo je. Kod nje bismo počinjali svaki raspust, uz šnenokle i čašicu razgovora. Sve je željela da zna. Najviše ono što nikako nije umjela da pojmi. Pice, na primjer. Dok se i sam Beograd još pomalo snebivao oko imena omiljenog zalogaja italijanske kuhinje (bezobrazno ime, ko ga samo izmisli), Cveta je smatrala kako je više nego nemoralno i skandalozno da nas otac prije bioskopa vodi da jedemo to nešto, nevaljalo. Samo od naziva je dobijala napade bogobojažljivosti i sklapala nekakvu, jedino njoj vidljivu sliku o raskalašnom životu njenih Beograđana. To nam je bilo jasno iz pitanja koja su postajala sve šašavija i sve više zadirala u sfere koje nam, kada smo imali jednocifren broj godina, nikako nisu bile razumljive. Da kojim slučajem umjesto u seocetu nadomak Valjeva živi u Beogradu, Cveta bi postala pravi ženski Ilija Čvorović, doduše bez partijskih obilježja. Jer dalje od izjave kako je drug Tito veliki gospodin, nikada nije išla. Al zato je naopako i nepristojno bilo to što mi je Joca, drug iz klupe, svakog dana nosio torbu kući. I bože pomozi do petog razreda, ali poslije petog, cccc… “A krijete li se, da vas ko ne vidi”, bilo je Cvetino najčudnije, dobronamjerno i zabrinuto pitanje. Kada su njene uzorne princeze požurile da postanu gospoje, ponešto mi se od tih nadasve strogih moralnih obzira iskristalisalo. Udaja odmah poslije srednje (dobro izdržaše i toliko), uz obavezan čin bježanja, bio je čest običaj u malim sredinama. Prije bježanja su dobro pazile da ih ko ne vidi kako samo komuniciraju sa osobom muškog pola, jer bi nadalje bile obilježene kao lake djevojčure sumnjive čednosti. Brat i ja smo svakog ljeta bili izvidnica, paravan i mali držači svijeća veselim komšinicama i odahnuli kada su se konačno udale. Cveta o tome, naravno, ni danas pojma nema. Čini mi se da ovog trenutka svratim na kafu, bila bih obasuta pitanjima i informacijama od kojih bi me boljela glava narednu godinu. Uvjerena sam da su joj danas glavna tema rijaliti programi, jer mi je nerealno da Cveta ostane imuna na iste. Jesu li promijenili njen pogled ka svijetu iz romantičnog Paštrića, ne znam. Ali bi me isto, možda još jače, boljela glava. Voli Cveta sve da zna. I misli da sve razumije.

Ko zna koliko informacija o sebi još ne znam. Tek, dogodi se da vam se neka vrata bez vidljivog razloga zatvore, neke glave okrenu na drugu stranu. Nije to često i ne kukam, čak je i prilično korisno

E tu smo. Koliko je Cveta oko nas? Onih što nas ljubopitljivo nutkaju kafom i keksićima i usput nam ništa manje ljubazno čeprkaju po stvarima koje niti razumiju, niti bi trebalo da ih se tiču. Najbolje od svega je što majstorski umiju da vade iz konteksta razne gluposti i od njih dopune sliku koju su već pripremile za dalje prosljeđivanje. Zalud sve što ste rekli, jer vas ona slabo slušaše. Njoj se, kao onim prisluškivačima što reaguju na izvjesne riječi, pali lampica samo na izjave koje je u stanju da pojmi i od njih iskonstruiše željenu priču. Jer ni jedna Cveta nije cvjećka.
Kad malo bolje sagledam stvari, nedostaje mi Cveta. Pa ona je samo kuriozna, možda pomalo zloćkasta, ali svakako neškodljiva. Iako sam je često koristila kao mjernu jedinicu za radoznalost i količinu bezobzirnosti u zapitkivanju, Cveta, kao i baka Lala sa Karaburme (znala po koracima na stepeništu ko đe ide), te Ismeta sa Mirijeva (jednom se sjetno zapita kako to da ne poznajemo baš svakog vlasnika ovih silnih automobila sa parkinga), samo su znatiželjnice iz dosade. Ne sjećam se da je ijedna od njih svojim neopreznim šaputanjem naudila ijednom živom stvoru. Štaviše, bile su komšinice kojima ste bez dvoumljenja i brige mogli da povjerite djecu ili ključ od stana.
Život me je u nekoliko navrata upoznao sa manje benignim radoznalcima. Nekima je dovoljan način na koji ste im poželjeli dobar dan da stvore precizan profil o vašoj personi. Otkriti i najmanju slabost pred njima je taman ka i razmatranje suicida.
Svako od nas, čime god se bavili i kakvi god bili, ima bar dvoje dušmana. Evo se smijem ovom izrazu, al nemam precizniji! Al’ ozbiljno. To su oni što bez jasnog povoda dijele svoja ubjeđenja, osuđuju, kude i nikada nikoga ne pohvale. Rodili se tako, naopako. Uzmu vas na zub, pa od muve naprave slona, a slona upakuju u kesu za smeće, jer su po pravilu izuzetno maštoviti. I poslije šetate kojekakve repove, a da pojma nemate. Čula sam nedavno neke nove stvari o sebi, a tiču se politike. I opet se smijem. Prije bih se usudila da vozim avion, asistiram pri operativnom zahvatu na srcu, nego što bih se na bilo koji način bavila politikom. Jednostavno me ne zanima. Tačka. I ne bih ni saznala ovaj detaljčić o sebi, da mi to nije saopštila jedna unapređena verzija Cvete. I to sa takvim stavom, da sumnjam da mi vjeruje i nakon mog poricanja. Ko zna ko je i kada smislio ovaj podatak. Ko zna koliko informacija o sebi još ne znam. Tek, dogodi se da vam se neka vrata bez vidljivog razloga zatvore, neke glave okrenu na drugu stranu. Nije to često i ne kukam, čak je i prilično korisno. Al shvatila sam zašto se ovo događa. Mnogo je lakše njegovati predrasude, nego sagledati osobu kakva jeste. I zato se Cvetama vjeruje. Ovim modernim, sa obnovljenim hardverom i softverom i dodatom pakošću. Čisto onako.
Dakle, uopšte nije važno šta ste rekli – broji se ono što su rekli da ste kazali.
Zlatilo se ćutanje.

Gracija 169, 25.10.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...