Moramo biti odgovorniji i hrabriji pojedinci
Aleksandra Mudreša, voditeljka
Nasilje u porodici, nad supružnicima i djecom, očigledno je mnogo prisutnije nego što mislimo. Tužno je, poražavajuće i nedopustivo da o tome govorimo samo kada dođe do tragičnog slučaja kao što se to nedavno dogodilo, kada je maleni Pavle preminuo od posljedica povreda koje mu je nanio očuh. Svi moramo podnijeti dio odgovornosti za stanje u kom se nalazi društvo i staviti prst na čelo i pitati se kako smo i zašto došli u situaciju da ne smijemo da prijavimo nasilnike, korumpirane službenike i ostale nesavjesne pojedince u ovoj državi. Ako prijavimo nasilje, plašimo se da ćemo i sami završiti kao žrtva, što se nerijetko i događa, a zbog čega ljudi i zatvaraju oči pred mnogim stvarima. Moramo biti odgovorniji i hrabriji pojedinci, spremni da o ovim stvarima govorimo otvoreno. Veliki je broj onih koji danas u Crnoj Gori jedva obezbjeđuju golu egzistenciju i koji bi zbog raznih životnih okolnosti trebalo da imaju adekvatnu podršku sistema socijalne zaštite. Među žrtvama, nažalost, ima i djece koja su samo kriva što su uopšte rođena, ako ne postoje uslovi za njihovo normalno odrastanje, vaspitanje i obrazovanje. Koliko su ljudi nezadovoljni, ogorčeni i bijesni, najbolje govore salve komentara koje je pokrenula tragična smrt malenog Pavla.
Dobro je što građanska svijest još uvijek reaguje
Nikola Vukčević, reditelj
Generalno, tzv. tranzicijsko doba u Crnoj Gori predugo traje, ne rješavaju se problemi koji su izazvani ekonomskom nesigurnošću. To onda otvara pitanja banalne egzistencije mnogih porodica, što dovodi do promjene vrijednosti – ljudi se sve češće okreću načinima života koji su suprotni zdravim stilovima: brza zarada na rubu legalnosti, ili preko ruba legalnosti. Ta promjena svijesti i nova podjela na “one koji se nisu snašli” i ”one koji su se snašli” (bez obzira na legalnost tog “snalaženja”) dovela je do ovog ukupnog stanja. Ono na što se se, nažalost, s aspekta građanskog aktivizma – ne može uticati su ishodi, ali smatram da je dobro što građanska svijest još uvijek reaguje, jer su to ostaci zdravog tkiva društva.
Pavlu nismo dali priliku da odraste
Dajana Golubović Pejović, voditeljka
Bezbroj pritisnutih slova na tastaturi, hiljade suznih emotikona, teških riječi i neobuzdane energije u svima nama nakon vijesti da se čudovište dočepalo još jednog djeteta. Trebalo je samo da pruži ruku. I ovoga puta, jagnje smo držali na predugom kanapu. Čuli smo decibele koji su pomjerali srce, vriskove i prebrza umirenja. Pipali smo slabašne prstiće, milovali zelene obraze i opet ništa nismo rekli. Našu djecu ne ubijaju batine. Zube im lome naše licemjerstvo, bezobzirnost i uvjerenje da će slike nestati čim se patnji i jadu okrenu leđa. Nekad se pitam čega se plašimo? Monstruma ili činjenice da ne znamo ko nas štiti? Jesmo li izgubili nadu u institucije? Gdje su čelične ruke pravde koje stiskaju dok naša zemlja mirno spava? Na kraju, ko uopšte uspijeva da zaspi? Zaslužili smo ovu nesanicu, slab apetit, glavobolje i stiskanje u grudima. Pavlu nismo dali priliku da odraste. Kažu da se dostojanstvo čovjeka sastoji od njegovih izbora. Mi smo opet izabrali da se na tri dana zgrozimo, na pola sata okupimo, na deset minuta odobrovoljimo i ohrabrimo i zauvijek zaćutimo. Da hoćemo jedni sa drugima, za dan bi svaki zakon bio promijenjen, sva vrata otključana i pravda zadovoljena. Ne. I ovoga puta, prašinom koju smo podigli, samo smo pokrili sopstvenu golotinju.
