Više od pedeset godina fotografisao je najpoznatije osobe iz svijeta kulture, umjetnosti i politike, izbjegavajući laskanja i ustaljene forme u korist surovog, snažnog i iskrenog portreta. Sa modnih je prešao na protestne fotografije i socijalne reportaže. Zabilježio je uznemiravajuće i mučne drame, kao što je bolest koja je njegovog oca odvela u smrt. Bio je fotograf modnih kuća Versace, Chanel i Dior, bio saradnik časopisa Vogue, Harper’s Bazaar i The New Yorker i potpisao dva Pirelli kalendara. Umjetnost Ričarda Avedona afirmisala se još 40-ih, kada su njegovi modeli postajali glumci najneobičnijih scenarija: fotografije su nastajale na različitim mjestima, od cirkusa do deponija smeća. Podsticao je modele na što slobodnije kretanje kako bi dobio što prirodnije snimke.
LUIZA Rođen je u Njujorku 1923. godine, a već kao 13-godišnjak počeo se baviti fotografijom. Za model je izabrao mlađu sestru Luizu: “Slikao sam je do njene osamnaeste, bila je savršen model. Lijepa koža, dug vrat i duboke, tamne oči.” Imitirao je fotografije iz tadašnjih modnih časopisa, kao što su Vogue, Harper’s Bazaar i Vanity Fair, na koje je njegova porodica bila pretplaćena. Osvojile su ga fotografije Martina Munkašija, Edvarda Stajhena i Mena Reja, koje su dugo krasile zidove Ričardove sobe i zauvijek ostale urezane u njegovo pamćenje. Kao adolescent sate je provodio u Metropolitanu pred djelima Goje, Modiljanija i fajumskim portretima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
PARIŠKE FOTOGRAFIJE Studirao je na Univerzitetu Kolumbija, ali ga je napustio i otišao u trgovačku mornaricu. Tamo je naučio osnove fotografije, radeći hiljade fotografija za dokumente mornara. Nakon izlaska iz mornarice 1944. godine, potpuno se posvetio fotografiji, upisao se na Odsjek za fotografiju i dizajn na njujorškoj New School for Social Research. Iste godine ubijedio je neke ljude iz robne kuće Bonwit Teller da mu posude nekoliko komada luksuzne odjeće kako bi njegov portfolio izgledao najbolje moguće. Kada ga je odnio umjetničkom direktoru Harper’s Bazaara Alekseju Brodovicu, odmah je dobio posao. Kao 24-godišnjak dobiva prvi ozbiljan zadatak, te odlazi u Pariz, hram mode. Avedonove pariške fotografije bile su nešto potpuno novo i drugačije, dotad neviđeno. Označile su početak njegovog uspjeha i, istovremeno, preokret u svijetu fotografije. Pred njegovim objektivom, inače ukočeni i bezizražajni modeli, postaju živopisni, intenzivni i privlačni, a fotografije dramatične i originalne. Avedon ne radi u studiju, nego na ulicama Pariza, fotografiše ih dok trče, koračaju, smiju se, ulaze u kafiće, igraju za ruletom…
M.M. Jednom je izjavio kako se kod njega nalazi najljepša fotografija Merilin Monro i da je nikada neće objaviti. Nije on bio autor, Merilin se sama slikala polaroidom koji je jedno vrijeme iz zabave držao u studiju. Tu je ideju poslije kopirao i njegov prijatelj Endi Vorhol u Fabrici. Avedon je bio jedan od fotografa koji je najviše sarađivao sa Merilin u njujorškom periodu, tokom njenog braka s Arturom Milerom. Ipak, van posla nikako se nisu viđali ni družili. Fotografisao ju je četiri puta, od 1954. do 1969. godine. Uključujući i jedan posao za Life 1958, koji je podrazumijevao mnogo dana provedenih u studiju, mnogo napornog rada, kojem se ona posvetila s istom energijom i ozbiljnošću kao da se radi o snimanju filma. Oboje su tada bili na vrhuncu slave. Avedon je bio poznat i bogat toliko da je u poređenju sa njim kolega Sesil Beaton izgledao kao ekscentrični boem. Avedon se razlikovao od svih ozbiljnim doktorskim izgledom, naglašenim naočarama teškog okvira u obliku leptira. Uredan, elegantan i uvijek obrijan, tako savršen da se čak dvaput ženio. Na poslu je, pak, bio prava zvijer: djevojke je beskrajno mučio svojim zahtjevima. Sa ženama je generalno bio uzdržan, samo se sa Merilin odlično slagao. Krišom ju je fotografisao i napravio prava remek-djela: njihov poseban odnos, njena tajna i suština Avedonove umjetnosti te senzibilitet dvije infantilne duše zauvijek su zabilježeni fotoaparatom. Ali, Avedon je jedini od Merlinkinih fotografa koji joj nikada nije posvetio monografiju. Ni njoj, kao niti jednoj drugoj zvijezdi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
OPTUŽBE Kako je tokom uspješne karijere stekao značajno bogatstvo, uslijedile su neizbježne nevolje sa nasljednicima. Da rodbina često zna biti veoma okrutna i da ne bira sredstva, pokazao je i ovaj slučaj. U oktobru 1993. godine u svim TV vijestima i novinama govorilo se i pisalo samo o jednoj mučnoj priči čiji je Avedon bio protagonista, a sve zbog njegove otvorene, iako suzdržane, homoseksualnosti. Kao 70-godišnjak pojavio se na sudu na Menhetnu kako bi se odbranio od teških optužbi Elizabet, bivše supruge Ričardovog sina Džona: korištenje droge i pedofilija! Oštećeni su, navodno, njegovi unuci, Vilijem (13) i Metju (10). U optužbi je pisalo: “Nakon jedne posjete Diznilendu 1991, jedan od mojih sinova se žalio da djed često ulazi u WC dok je on unutra. Slično ponašanje nastavljeno je i tokom porodičnog odlaska u Veneciju, dječaci su se bunili kako djed ulazi u garderobu kada se presvlače. Kada su ga zamolili da izađe, rekao im je ‘Šta ima veze, svi smo dečki, zar ne?’” Bivša Džonova supruga je još dodala da su i suprug i ona bili zatečeni takvim otvorenim homoseksualnim ponašanjem, te da su djecu nerado ostavljali sa djedom. Ekscentrični i genijalni Avedon sasvim sigurno nije bio običan djed koji je unucima pričao priče prije spavanja, ali ovakve optužbe bile su pretjerane. Elizabet je željela da dobije starateljstvo nad djecom, a kako su djeca željela da ostanu s ocem – nije birala sredstva. Od Ričarda je tražila pet miliona dolara za duševnu bol, kao i da mu sud odredi zabranu prodavanja njenih i dječijih fotografija. Ričard je negirao sve optužbe, a Džon je izjavio: “Samo jedna šizofrenična žena željna osvete može javno iskorištavati svoju djecu i tako bestidno lagati o mom ocu kako bi imala materijalne koristi.”
DOVIMA SA SLONOVIMA Saradnja sa Harper’s Bazaarom trajala je punih dvadeset godina, kada Avedon prelazi u Vogue. Tražeći uvijek načina da uhvati svako emotivno stanje svojih modela, Avedon se razlikovao i po korištenju posebnih efekata, dobivenih uz pomoć stroboskopskog svjetla i posebnih objektiva. Među dive za koje se smatra da ih je lansirao upravo Avedon spadaju Dovima, Suzi Parker, Veruška, Tvigi, Penelop Tri, Loren Haton… Jedna od najpoznatijih fotografija jeste Dovima With Elephants (Dovima sa slonovima) iz 1955. godine: manekenka u Diorovoj večernjoj haljini između dva cirkuska slona. Kontrast između njene krhke i nježne siluete i ogromnih slonovskih tijela stvara neočekivani vizuelni ugođaj. Djevojka možda i predstavlja sve ono što spada u pojmove elegancije i mladosti, ali osnovna tema većine Avedonovih radova je starost i sve ono što sa sobom nosi. Na ovoj slavnoj fotografiji starost predstavljaju izborani i tužni slonovi.
Među mnogobrojnim presedanima koji su obilježili njegov rad je i prvi muškarac na naslovnici ženskog časopisa. I to ne bilo koji muškarac, nego holivudska zvijezda Stiv Mekvin. Nemoguće je izbrojati koliko je reklamnih kampanja uradio tokom duge karijere, treba samo spomenuti one najvažnije – za Revlon, Chanel, Dior i Versace.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
OBIČNI LJUDI “Portret nije sličnost. U trenutku u kojem se jedna činjenica transformiše u fotografiju, ona više nije činjenica nego nečije mišljenje. U fotografiji ne postoji netačnost, sve su fotografije tačne. Nijedna nije istina”, riječi su Ričarda Avedona. Nije se bavio samo fotografisanjem zvijezda, iako su ga proslavile, pred njegovim objektivom stajali su pripadnici radničke klase američkog Zapada, radnici na naftnim poljima, mineri, konobarice… Radio je putujući po predjelima Stjenovitih planina i Sijera Nevade, do kanadskog Kalgarija i granice sa Meksikom, tražeći ljude koji su se načinom života i rada razlikovali od slavnih osoba. Na svakoj od fotografija iz tog posebnog ciklusa napisano je ime osobe i njeno zanimanje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
ŠOKIRATI, IZNENADITI, PROMIJENITI Živio je na poseban način, samo u sadašnjosti: nije želio ili nije htio da sjeća prošlosti, ali ne zbog straha od nostalgije. Urođena radoznalost vodila ga je prema neumornim istraživanjima i avanturama, prema nebrojenim slikama koje su se svakodnevno i neprestano smjenjivale pred njegovim očima. Nije izgubio nijedan negativ ili puko sjećanje na neko svoje djelo, ali ih je zato pedantno slagao na dno fioka kako ne bi izazivali konfuziju. Izgled Avedonovog njujorškog studija, totalno bijeli zidovi i namještaj, odavao je pravu maniju prema čistoći i urednosti. Skupljao je strpljivo i pažljivo svoja djela, kažu da Avedonov arhiva sadrži milione snimaka napravljenih tokom 60-godišnje karijere, milione istinskih remek-djela. Umro je 2004. godine u San Antoniju dok je za New Yorker radio fotografije za američke predsjedničke izbore. Imao je 81. godinu i smrt ga je zatekla na radnom mjestu.
“Glamurozni ljudi su dio realnosti isto kao preplašena i bolesna lica. Fotografija treba šokirati, iznenaditi, promijeniti.” To je mladom Avedonu rekao Aleksej Brodovic, kada ga je kao mladića zaposlio u Harper’s Bazaaru. Ričard Avedon je u tome u potpunosti uspio.
GRACIJA 51/april 2015.
Priredila Snežana Crkvenjaš
