“Imali smo đaka u četvrtom razredu, veoma agresivnog, sve oko sebe je rasturao. U jednom trenutku se okomio na prvaka kog je gurnuo niz stepenice. Pozvali smo roditelje da odmah dođu. Oni su, međutim, bez i trunke sumnje, rekli da je to nemoguće i da takvu neistinu o svom djetetu ne prihvataju. Da ne govorim da smo očevici bili nas nekoliko nastavnika i gomila djece.” Primjer koji nam je ispričao Slobodan Malušić, beogradski pedagog sa iskustvom od četiri decenije, samo je jedna od situacija koje ilustruju fenomen – Moje dijete to nikada ne bi uradilo. “A takvih sam slučajeva, nažalost, sretao mnogo, naročito posljednjih godina. Roditeljsko odbijanje problema i neprihvatanja neprijatne istine o svom djetetu sve je veći problem”, kaže Malušić, koji se baš ovom temom bavio u knjizi “Nastavničke brige”, koju je objavio prije nekoliko godina. “Događalo se da mjesecima radimo sa djetetom, pokušavajući da ispravimo problem i kada smo na korak od uspjeha, dovoljna je samo jedna rečenica roditelja: “Ma pusti, nema veze”, da sve uprska i vrati nas na početak.
Na prvom mjestu onih koji učiteljima zadaju brige nisu djeca, već njihove mame i tate. “Uvijek sam imao 100% uspjeha, samo tamo gde su i roditelji prihvatili manu ili neki nedostatak svog djeteta.” Takvih je roditelja, nažalost, sve manje. Djeci naruku ide i promjena zakonodavstva i činjenica da i roditelji i pedagozi ostaju bez autoriteta. Ono što roditeljima treba da bude jasno – dijete treba poštovati, ali mu i postaviti granice.
Čini se da danas roditelji sve više zatvaraju oči na pomen da bi njihov jedinac mogao da bude problematičan, da bi mogao da se potuče, bude nepristojan, da laže, kasnije da zapali cigaretu ili pobjegne sa časa. Prije vjeruju da je loša ocjena ili neprolazak na ispitu rezultat toga što njihovog potomka “mrzi” nastavnik ili profesor, nego u racionalniji razlog – neznanja.
Sociolog Milana Ljubičić ukazuje da su u savremenim porodicama djeca u centru pažnje. Roditelji su im aposlutno posvećeni i bezuslovno požrtvovani. U djecu investiraju sve, a od djece u isto vrijeme traže malo ili – ništa. To je jedan od ključnih razloga zbog kojega su djeca postala moćnija od roditelja. Ako roditelji ulažu u svoju djecu i vrijeme, i novac, i ljubav, jasno je da im ostaje jedino da vjeruju u svoje “projekte”.
Psihoterapeut Zoran Milivojević smatra da nekritičko vjerovanje djetetu i bezrezervno podržavanje nekada mogu biti put za veoma velike probleme kada dijete malo poodraste. Kako kaže, mame i tate često polaze od pretpostavke da imaju veoma dobar odnos sa djetetom, da im dijete može sve otvoreno reći, bez straha od kazne. Zato su skloni da vjeruju detetu koje kaže da nije uradilo ono što zapravo jeste skrivilo. “Nisu rijetki roditelji koji ne razlikuju svoje dijete od njegovih postupaka, niti sebe dovoljno razlikuju od djeteta”, objašnjava dr Milivojević. “Kada neko kritikuje određeno ponašanje njihovog djeteta, oni to doživljavaju kao napad na dijete kao osobu, kao poruku da je dijete loše, pokvareno, nesposobno, ali i kao poruku da su oni loši roditelji. Mnogi roditelji smatraju da bi bilo veoma loše za njihov odnos prema djetetu kada bi povjerovali nekoj lažnoj optužbi protiv djeteta i time mu učinili veliku nepravdu. Zato oni tu informaciju provjeravaju kod djeteta pitajući ga: – Je l’ tako da ti nisi uradio to i to. Dijete otkrije da može da laže roditelja. Ako dijete shvati da je roditelj sklon da mu vjeruje i da kada nešto loše uradi a ne prizna da je uradilo, otkriće – moć laganja.”
VIA novosti.rs/Bojana Caranović
