Slikarka Ružica Radulović predstavila je izložbu Slučaj traganja u Kulturnom centru Čukarica u Beogradu. “Ne nastojeći da bude modna ikona niti veličina po svaku cijenu, ona slika jer u prvi plan stavlja slikarski čin, tu radost volje i svečanost duha. Ružica stvara zato što mora, iz unutrašnje potrebe, a tu prestaju svi estetski sudovi i vrijednosne kategorije”, zapisao je likovni kritičar i esejista Dejan Đorić, dodajući da je kod ove slikarke možda riječ o nekoj vrsti novog romantizma, o sadržajima koji dodiruju ljudsko. Ružica od 2016. živi i stvara u Parizu, gdje radi honorarno kao Art consultant i predavač za Caritas SC. Nedavno je učestvovala na umjetničkoj koloniji u Bijelom Polju, što je bilo i prvo njeno predstavljanje u rodnom gradu.
“Iskreno, nijesam baš pobornik kolonija. Moram priznati da volim da radim i stvaram u svom miru. Uz muziku, uz svoje voljene rituale. Gotovo nikako se ne odazivam na pozive za učešće na kolonije, ali ovog puta se radilo o mom gradu i ne bi bilo čovječno i pošteno da nijesam prihvatila poziv. Volim Bijelo Polje. Ono je obilježilo i moje odrastanje i moje umjetničko sazrijevanje. O duhu svog grada bih danima mogla da pričam. Grad sa pet festivala, divnim pejzažom, bijelim radama i kaldrmom. Ah, mnogo dugujem ljepoti svog rodnog grada. Hvala mu na duhu koji sam upijala.”
“Volim Bijelo Polje. Ono je obilježilo i moje odrastanje i umjetničko sazrijevanje. Grad sa pet festivala, divnim pejzažom, bijelim radama i kaldrmom. Ah, mnogo dugujem ljepoti svog rodnog grada. Hvala mu na duhu koji sam upijala”
Ružica potiče iz umjetničke porodice. Kaže da na tu strast i umjetnost koju nosi u sebi gleda kao na božiji dar. “Ponekad to doživljavam i kao usud. Naiđu trenuci kada se preispitujem, sagledavam svoj put, koliko preskačem stepenica ka svom cilju. Nekada je to dobro, a nekada ne.”
Pariz me tjera da dišem u slobodi izraza
Put je Ružicu odveo u Pariz, a život u njemu uvjerio ju je koliko je magičan grad za umjetnike. U njemu je pronašla sebe kao umjetnicu, ali i svoj stvaralački izraz. Pariz je ‘kriv’ za moj umjetnički razvoj. Osjećaj je kao u snu, letite. Divan je to osjećaj. Pariz budi u meni sve ono za šta nemam hrabrosti. Tjera me da dišem u slobodi izraza. Najveći umjetnici su u njemu stvarali. Pariz ima šmek, miris prve jutarnje kafe koju želimo zadržati u nozdrvama dok žurimo put svojih kancelarija. Grad ljubavi, svjetlosti. I ne sija toranj, koliko sijaju ljudi u tom gradu. Volim Pariz.”
Pored slikarstva, u Ružicinom stvaralačkom fokusu su i mozaici. “Mozaici su moja ljubav. Volim detalje i da sve fino posložim u jednom trenutku, dok u drugom volim haos. Sve zavisi od mog raspoloženja. Kombinujem dosta. Igram se kao malo dijete raznim materijalima i teksturama. Inače, u cjelokupnom mom stvaralaštvu nema određenih tema kojima se bavim. Stvaram onda kada me ponese i uzdigne sreća, radost, priroda, ljudi, okruženje ili muzika. Upravo iz tog razloga što sve zavisi od momenta ‘sad ili nikad’, kombinujem razne tehnike i ‘slučaj traganja’”.
I poznati likovni kritičar i esejista Dejan Đorić je u svom osvrtu na rad ove umjetnice napisao da “njene slike nastaju kao igra i likovna poetičnost”. A, šta je to za čim Ružica traga u njenom slikarstvu? “Tamo gdje nema poetičnosti, nema ni dobrih ‘stihova’. Tragam za sobom. Svime što predstavlja mene. Sve ono dokučivo što lako mogu dograbiti i sve ono na margini, teško, gotovo nemoguće. Preispitujem sopstvene granice bivstvovanja u mom radu.”
Poslije nedavno održane izložbe u Beogradu, Ružica planira i samostalne izložbe u Parizu, Podgorici i Bijelom Polju. “Veoma sam srećna i zadovoljna izložbom u Beogradu, radovi koji su predstavljeni su i nastali u tom lijepom gradu. Izložba nastavlja svoj život, a pored Crne Gore, ako situacija sa korona virusom dozvoli, raduje me izložba u Parizu gdje ću prezentovati drugačiju postavku slika.” (M. Strugar/Foto Dragan Vuksanović)
