spot_img

Ružica Radulović: Stvaram kada sam srećna

“Slučaj traganja 2 je traganje za životom. Lijepim životnim situacijama, pozitivnošću, odom radosti, a prije svega pokušavam da potražim bar molekularni dio mog bitstvovanja – limita”, kaže slikarka Ružica Radulović

spot_img

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Đorđe Cmjanić

Slikarka Ružica Radulović predstavila se podgoričkoj publici izložbom Slučaj traganja 2 u galeriji Katarinine čarolije. To je prva izložba u Podgorici umjetnice koja islikava platno nanošenjem boje prstima, špatlicom, ali i dahom kroz slamčicu. Osim pozitivnih kritika, koliko je izložba bila uspješna govori podatak da su svi radovi, 20 slika i dva mozaika, umjetnice iz Bijelog Polja koja proteklih nekoliko godina živi i radi na relaciji Pariz – Beograd – Podgorica, prodati.

Zašto se izložba zove Slučaj traganja 2?
– Slučaj traganja 2 je, u suštini, nastavak mog eksperimentisanja na platnu akriliokom. Svi se učimo iz dana u dan raznoraznim vještinama. Volim da učim i usavršavam se. Slučaj traganja 2 je traganje za životom. Lijepim životnim situacijama, pozitivnošću, odom radosti, a prije svega pokušavam da potražim bar molekularni dio mog bivstvovanja – limita. Tragam kako za fizičkim, tako i za duhovnim iscjeljenjem i sitnicama koje nam navlače osmijeh.
U najavi izložbe, govoreći za medije, kazali ste da svi posjetioci izložbe “mogu pronaći dio sopstvene ličnosti”. Šta ste time mislili?
– Svaki posmatrač vidi svojim očima moje radove. I to je njihovo pravo. Ličnost sa sobom nosi ogromno breme svega. Karakter, osjećaje, empatiju, apatiju i sve moguće nijanse multiverzuma – darove, odnosno talente za koje smatram da svi posjedujemo. Ali, mnogi nijesu dokučili do njih, obavijeni svakodnevnim životom i obavezama.
Na izložbi je grofica Sofija Di Garofini za Vas kazala da nijeste opterećeni akademizmom i da slijedite prirodne zakone. Kako biste definisali svoju umjetnost, odnosno proces stvaranja?
– Nemam prava da opovrgavam riječi predivne grofice koje su izmamile suze radosnice na mom licu. Grofica Sofija Di Garofini je vrstan poznavalac ne samo likovne, nego svih vrsta umjetnosti. Aminujem, stoga, grofičine rečenice. Što se tiče procesa stvaranja, stvaram kada sam srećna. Podstakne me bilo koji pozitivan segment. Bitno je da je pozitivan. Ježim se na negativnosti. Svi moramo biti dosljedni u svojim stavovima i živjeti optimizam.
U čemu nalazite inspiraciju?
– Mislim da sam na ovo pitanje već odgovorila. Inspiracija se rađa, ona ne umire. I nikada ne može umrijeti ako dobijete jedno hvala, jednu ružu. I, najvažnije – inspiracija se zasniva na sopstvenom senzibilitetu.
Najčešće radite akril na platnu. Zašto ste se odlučili za tu tehniku?
– Volim akril. Brzo se suši i mnogo je lakše raditi akrilom, pošto se moj rad sastoji od duvanja u slamku, špatlice i prstiju. Ulje na platnu nema tu prednost. Volim jednostavnost u životu.

“Volim da učim i usavršavam se”

Godinama se bavite i primijenjenom umjetnošću. O čemu se konkretno radi?
– Smatram da radovi govore ne više od hiljadu riječi, nego više od milion. Bavim se savremenom, modernom umjetnošću. Ne primijenjenom. Izvinjavam se, mozaici su već primijenjena umjetnost. Jer možete stvoriti, na primjer, mnogo kućnih stvari, stolove, stolice, poslužavnike… Primijenjena umjetnost se zove jer se može primijeniti, poslužiti. Slike ne. One stoje na zidu.
Rođeni ste Bijelom Polju, studirali Pravni fakultet u Kragujevcu, upisali glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, godinama živite u Parizu, a na mapi gradova su i Beograd i Podgorica. Koliko su svi ti gradovi uticali na Vas kao ličnost i kao umjetnika?
– Tako je. Svaki grad volim na poseban način. Rijetko ko ima sreću da prođe, vidi dosta i usput “pokupi” sve najbolje iz svakog ponaosob. To je privilegija, a možda ima i neka srećna zvijezda koja me je vodila i u moj život unijela predivne osobe svih boja i nacija. Svaki grad je spomenik ili hram mog oblikovanja.
U Parizu Vam je uručeno priznanje Počasni gost Pariza. Šta to priznanje predstavlja i koliko Vam znači?
– Još sam u šoku. Dolazim sebi. Nijesam državljanka Francuske. To je ogromna čast i teret. To je povelja iz Karitasa i Crvenog krsta. I ovim putem se zahvaljujem na ukazanom poštovanju i povjerenju Republici Francuskoj i gradu Parizu.
Kao učenica gimnazije uređivali ste školske novine, radili ste na Radiju Fokus i Radiju Adiatic u Bijelom Polju, za TV IN i TV MBC… Kako biste opisali svoje iskustvo novinara?
– Opisala bih kao šaroliko. Kao i moji radovi. Svega je tu bilo. Od najveće elite iz svih segmenata i polja. Kreirali su me, iskristalisali i od svakog sam naučila podosta. Ovdje mislim na moje goste. Kada znate šta radite, budete konkretni i tačni. Onda nema problema. Vratila bih se novinarstvu. Međutim, vremena su se promijenila, a samim tim novinarima je danas veoma teško.
Malo ljudi zna da Vam je gluma bila prvi izbor, zbog čega ste odustali?
– Gluma je bila moja prva ljubav. Odustajanje od glume bila je stvar mojih moralnih načela. Težak je to posao, prepun izazova, pozitivnih i negativnih. Odustala sam zato što nemam određenu dozu slobode koja se zahtijeva od glumica. Veoma mi je teško bilo zbog toga. Ali, bolje biti svoj na svome. Svoja nego svačija. Ne volim imperative. Volim diplomatičnost, a u glumi teško da ima presedana. Rijetko. Radite ono što od vas zahtijeva režiser, a ja to ne želim. Jednostavno, želim da budem svoj čovjek, jer “beg begu ne može biti”. Samim tim sam ograničena, a ne volim ograničenost.
Pohađali ste i nižu muzičku školu u Bijelom Polju i bili član Gradskog hora. Svirate klavir i gitaru. Zašto ste se okrenuli baš slikarstvu?
– Ne znam da li moje talente da shvatim kao kaznu ili dar. Znam toliko prekrasnih ljudi sa mnogo talenata koji se još traže. Kada sam odustala od glume odlučila sam da će to biti slikarstvo kad-tad. Sa druge strane – svoj sam čovjek i ne igram kako drugi kaže. Sreća upravo zavisi od toga – da radite i bavite se poslom koji volite, a ne kako trendovi zahtijevaju.

Gracija 214, jul 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO