Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva
Da kreativnost i mašta uvijek pronađu put do publike dokazala je Sandra Đurbuzović, akademska grafička dizajnerka iz Budve, “poigravši” se s koronom na originalan i duhovit način. Lični doživljaj trenutka u kome se našao čitav svijet bio je nadahnuće i likovni motiv te je predmete iz svakodnevne upotrebe pretvarala u jednostavne likovne forme. Ova umjetnica osobenog senzibiliteta i umijeća, komponujući efektne i duhovite prikaze, davala je “ritam” i podizala i snažila duh pojedinaca okupljenih na društvenim mrežama, tvoreći od svoje Facebook stranice malo izlagačko mjesto, virtuelnu galeriju.
Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu te od 1992. slovi kao prvi akademski grafički dizajner u Crnoj Gori. Dizajnerske i radove iz likovne i primijenjene umjetnosti izlagala je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Crnoj Gori i inostranstvu. Dobitnica je više nagrada za dizajn, među kojima su nagrade francuske Vlade, te nagrada njemačkog grada Eutin. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Internacionalnog umjetničkog udruženja Rusije i budvanske umjetničke grupe Stari grad. Piše poeziju za djecu i odrasle, a od 2017. godine obavlja dužnost državne sekretarke u Ministarstvu kulture Crne Gore.
Ostani doma, Drži distancu i Jaja čine ciklus plakata nastao u vrijeme pandemije. Čini se da su radovi nastajali spontano tvoreći “doba dobra u nedoba”?
– Ciklus plakata, koji je post festum dobio ime Montenegro od korone do fri zone, objedinjuje tri tematske cjeline koje ste naveli. Začeo se u metežu prvih dana doba nedoba, tj. doba korone na našem prostoru, a posljedica je i velike tuge. Moja najprisnija drugarica još od gimnazijskih, zatim i studentskih dana, kojoj sam i kumovala, jedna od najvećih i najnagrađivanijih umjetnica srednje generacije Jugoslavije i Crne Gore, akademska skulptorka Tijana Dujović Liščević napustila je ovaj svijet 18. marta 2020. godine, i to je za mene bio okidač tuge, bola, nevjerice, preispitivanja, analize, ali i u početku stvaralačke inhibicije. Tijana je bila najfiniji crnogorski reprezent talenta, rada, inteligencije, duhovitosti, znanja i obrazovanja, racia, zamajac i srce naše generacije ‘83. Za sobom je ostavila dvoje divne djece, Jovanu i Petra, i izuzetan umjetnički opus. Nas dvije smo sazrijevale i hranile se knjigama, filmovima, izložbama, putovanjima, poezijom, ljubavima, radostima i patnjama, uzajamnim humorom u bezbroj životnih situacija, a i najčešće – humor nam je bio sedativ. Korona je utrpala u svoju crnu rupu još sijaset tamnih okolnosti kojima sam bila okružena, do jedne večeri kada sam stala tom crnilu na biljegu. Isukala sam oružje kojim najbolje znam da baratam – kreaciju, i mala imperija kućnih potrepština, hrane, nakita, uobličena u plakate, počela je da uzvraća udarce smrti i bolesti, tj. da govori ljudima da nisu sami u strahu i tugovanju, da ćemo zajedno, makar virtuelno, prebroditi lakše, da se čuvamo ostajući doma, da držimo neophodnu fizičku distancu… Činilo mi se da stvaram i za Tijanu. Obično bih na papir A4 stavljala predmete koje sam nalazila oko sebe i njima bih formirala oči, usta, nos, obrve, zatim bih tako dobijeni portret fotografisala telefonom, te potom intervenisala u fotošopu, ispisujući heštegove sa porukom #sjedidoma, #držidistancu, #montenegro, #covid19, na našem i jezicima, u tom trenutku, nacija najpogođenijih koronom. Ispostaviće se kasnije da je tako nastala prva cjelina ciklusa portreta plakata Montenegro od korone do fri zone- Ostani doma-Sjedi doma.
“Bit vizuelne poruke mojih radova je da mi, građani Crne Gore, obojeni svojom lijepom i prepoznatljivom posebnošću na ovome šaru – da bismo se sačuvali, zahvaljujući poštovanju mjera stručnjaka, moramo biti disciplinovano udruženi u borbi protiv pandemije”
Koliko je fizički zatvoreni prostor uticao na otvaranje unutrašnjeg prostranstva, akciju, dinamizam?
– Izolovanost u prostoru, tzv. zatvoreni prostor, nisam primjećivala u to prvo doba korone, on je prirodni ambijent stvaranju, samim tim je idealan. Uporedila bih s onim što smo svi okusili kad smo bili djeca – dijete koje je zaneseno igrom ne primjećuje protok vremena niti prostor u kome se igra, taj relikt djetinjstva u meni vazda buja dok stvaram. Mnogo puta potvrđeni, genijalni zaključak Voltera, misao koju je kroz svog Kandida izgovorio “treba obrađivati svoj vrt”, nikada jasnije nije bljesnuo, do u tim danima opšte izolovanosti. Daleko od svog doma, moj sin Luka Dimitrijević, student stomatologije, u aprilu je objavio svoj kantautorski debitantski muzički album pod nazivom 73, lijepu kombinaciju trepa i akustičnog roka u devet numera, koji je postao zapažen na crnogorskoj muzičkoj sceni, i ja sam srećna i ponosna na njegov talenat, trud i rad. I sentenca kojom me je majka bodrila od najranijih nogu Omnia mea mecum porto (Sve svoje sobom nosim), bila nam je i inspiracija, pa smo sijali i obrađivali ono što najbolje znamo i umijemo iz svog stvaralačkog bića.
Treći ciklus Jaja obilježio je vrijeme uskršnjih i vaskršnjih praznika. Koju simboliku nose Vaša jaja, budući da su i ranije bila zastupljena kao motiv u stvaralaštvu?
– Simbol najvećeg čuda na planeti Zemlji je jaje, kosmički obrazac ukupnosti, materijalizacije duha, prirode, reda, života, uskrsnuća, kojim su prožeti mitovi, običaji, kulture i umjetnosti čovječanstva. U prirodi čovjeka kao stvaraoca je da pomjera granice, da se nadgornjava, da demistifikuje, uočava, ruši, zacjeljuje, gradi, bilježi, otkriva, odgovara, izučava, raščlanjuje, pita, oponira ili, da ide ispred vremena svojim radom, kao naučnik ili umjetnik, gdje je, sigurna sam, pored velikog pregalaštva, sreće, talenta i slučajnosti, najvažnija mašta. Imam nekoliko radova na temu jaja, a izdvojila bih prvi – crveno jaje sa petokrakom, popularno u virtuelnom svijetu, čiju poruku vjerovatno najbolje razumiju ljudi odrasli u SFRJ, koje ima duboke veze sa nasljeđem i borbom, ondašnjom i sadašnjom – protiv fašizma. Uradila sam ga 2016. godine, kada su se poklopila dva crvena praznika: Uskrs i Prvi maj, i oda je simbolima i sigurnom vremenu u kojem sam odrastala; i ovo zadnje uskršnje – bijelo sa crvenim hanzaplastom koji formira krst, a simbolizuje čovječanstvo zanijemilo od pošasti koja ga multiplicirano kosi. Trenutak kada je mali čovjek zaliven strahotom usred koje se našao, umjesto da se raduje i slavi život, nosi krvavi krst nasred čela, kao žig smrti i vremena.
Kreativne asocijativne instalacije od povrća, kućnih predmeta, escajga, čepova i vadičepova obiluju folklornim duhom, ali s par poteza olovkom, kistom stvarali ste vesela i čežnjiva lica… Emociju. Neizostavan dio radova su bile doskočice, poskočice, pošalice. Vaše poruke su bile zabavne i poučne za Facebook publiku.
– Hvala Vam, smijeh je lijek, ponoviću i ja. Bit vizuelne poruke mojih radova je da mi, građani Crne Gore, obojeni svojom lijepom i prepoznatljivom posebnošću na ovome šaru – da bismo se sačuvali, zahvaljujući poštovanju mjera stručnjaka, moramo biti disciplinovano udruženi u borbi protiv pandemije, što smo i u najvećoj mjeri znali poštovati. Da poruke na plakatima ne bi bile samo niz jednoličnih uputstava, za treći ciklus plakata #Držidistancu, poslužila sam se našim folklornim nasljeđem, tj. koristila sam poskočice iz crnogorskog ora. Neke sam u istom duhu i sama napisala, tako da se preko njih na plakatima isprela cijela ljubavna priča na naš način, koja u konačnici ima srećan kraj. Istovremeno sam koristila na plakatima tek prispjeli mladi pori i bijeli luk da bih, dajući im ljudska obličja, ilustrovala udvaranja momka i djevojke. Ako su moji plakati zaslužni za makar mrvicu boljeg raspoloženja ili za umjetnički dio u našoj borbi protiv pandemije, zadovoljna sam.
Humorom i vedrinom borili ste se, čini se, sa strahovima svih, ali i sa sopstvenim strahovima?
– Upravo tako, imala sam neopisiv poriv da bližnje, sebe, znane i neznane razvedrim i udahnem notu našeg specifičnog humora, koji će nam dati šaku smijeha i osmijeha za dati, tmasti trenutak.
Vaši radovi s univerzalnim porukama, na brojnim jezicima, ostaće da svjedoče o jednom paralisanom vremenu straha kada je zagrljaj, fizičku bliskost zamijenila distanca. Kako gledate na taj period?
– Scio me nihil scire reče Sokrat, a ja, po ko zna koji put, sebi potvrdih njegove mudre riječi Znam da ništa ne znam. Čini se da svjedočimo novoj i čudnoj stranici istorije čovječanstva, koja nosi svoja neobična i nepredvidiva pravila igre, a koja nisu imanentna našem, mediteranskom biću koje voli da se grli i ljubi prilikom svakog susreta sa prijateljima, i tu bih stranicu najradije pocijepala i u oganj pretvorila. Nadam se da će naučni svijet što prije doskočiti mrskom virusu Covid-19, pa da u sljedećem susretu nas dvije razgovaramo o blagorodnijim stvarima.
Kako je zatvorenost uticala na doživljaj značaja virtuelnog svijet nekada i u doba korone?
– Nevoljko trijebim doba korone koje je nedoba za čovječanstvo, gdje je empatija, prouzrokovana strahom od zaraze, svedena na minimum. Paralelno, ima li veće kazne od pomisli da niste u mogućnosti da ispratite na vječni počinak svoje voljene, da sa zebnjom idete u porodilište, kod doktora, među svijet uopšte, da najbliže ko zna kada ćete vidjeti, da se svaki put vraćate kući u nelagodi, pitajući se da li ste na kesi iz prodavnice “zakačili” koronu… Vjerujem da je virtuelni svijet prije korone bio fina alatka, karika koja je nedostajala svijetu, civilizacijski pomak, koji se mnogima u doba korone pretvorio u jedini prozor ka svijetu. Gledam da ga koristim na najbolji meni dostupan način, i da svoje radove prezentujem “kroz” njega, bilo da je u pitanju poezija, skulptura, slika ili grafički dizajn. Ako je išta dobro proisteklo iz ovog vremena, to je izuzetna stvaralačka aktivnost mojih kolega umjetnika.
Za umjetnost se kaže da ne postoji bez publike kao učesnika. Koliko su Vam značili komentari, zahvalnost i taj sveukupan odjek sa društvenih mreža?
– Bilo da su bili upućeni od prijatelja, znanih ili neznanih ljudi, komentari su u meni budili osjećaj zajedništva, dijeljenja iste ili slične muke, savezništva, ali činili su i iskre radosti, bliskosti, vjetar u leđa, uljepšavali su mi dane i poriv da nastavim dalje, i to je bila ta empatija koju ovo vrijeme mnogo ište. Bavim se mišlju da neke od komentara svojih FB prijatelja ispisanih ispod mojih radova iz doba korone, prenesem i u katalog, što bi doprinijelo potpunijem pregledu atmosfere u kojoj su stvarani.
Nakon popuštanja mjera najavili ste izložbu. Gdje i kada?
– Već u aprilu 2020. godine ideju i predlog o “pravoj”, fizičkoj izložbi plakata u holu Akademije znanja, dala mi je direktorica JU Narodna biblioteka Budve, Mila Baljević, koja je unijela malu renesansu u rad naše opštinske biblioteke, koja je i dalje u neuslovnim prostorijama, ali, zahvaljujući stručnom i predanom radu i velikom zalaganju Mile i njenih saradnika, dobili smo konačno pravu savremenu kulturološku oazu, primjerenu gradu s tradicijom dugom dva i po milenijuma. Ovim putem joj se zahvaljujem, kao i poštovanim i dragim istoričarima umjetnosti mr Luciji Đurašković i Mladenu Zadrima, koji su napisali divne eseje za katalog izložbe mojih plakata, i koji su objavljeni u novinskim dodacima za kulturu. Izložba će biti organizovana u vrijeme kada budemo mogli bez zebnje i prebrojavanja da prisustvujemo umjetničkim okupljanjima, nadam se do jeseni, a najveća radost bi mi bila da na njoj bude i moj sin, jer smo još uvijek razdvojeni, vjerujem, kao i mnoge porodice. Katalog koji će obilježiti izložbu Montenegro od korone do fri zone i virtuelno će biti prezentovan na web stranici budvanske biblioteke, a ja vas već sada pozivam da odvojite svoje vrijeme za nju, za glasan smijeh i prave, čvrste zagrljaje!