Vedra i poetična baš kao i njeno stvaralaštvo, zagledana u dubine i boje Mediterana, opijena ljepotom, Sandra Đurbuzović od malena je znala da će biti umjetnica. Rođena je na Cetinju 1965, diplomirala je nа Višoj likovnoj školi u Beogradu kao i na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek Grafički dizajn u klasi prof. Mladena Kolobarića. Spajajući sve svoje strasti uz grafički dizajn, bavi se ilustracijom, fotografijom, digitalnim slikanjem i vajarstvom – sitnom plastikom, te edukacijom djece u Umjetničkoj školici Plavi zec, u okviru Centra vizuelnih umjetnosti čiji je osnivač. Grafički je oblikovala više nacionalnih brendova, izlagala je na grupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inostranstvu, a dobitnica je više međunarodnih nagrada za dizajn. Član je ruske Internacionalne federacije umjetnika kao i ULUCG-a. Živi i stvara u Budvi i ima sina Luku.
Šta je i kada u Vama pokrenulo prve umjetničke damare?
– Mediteran je čudesna, najfinijim mirisima upredena, najraskošnijim bojama gusto istkana, čarobnim zvucima optočena zemlja, čije sam tek zrno, a koja me je rodila. Kad ste iz nje, pa još iz Crne Gore, vi ste već po strukturi zapisa, bez da se pitate – umjetnik, umjetnik s utisnutim žigom strasti. Po njemu i njoj, od malena, znala sam svoj poziv i završila formalne, umjetničke škole u Budvi, Podgorici, Beogradu i Sarajevu.
Dizajnirate, slikate, izrađujete skulpture. Koja je Vaša “tajna vještine”?
– Svi ti gradovi, a u mom slučaju još Cetinje i Dubrovnik, jer sam potomak istih, ljudi, riječi, igra, muzika, poezija, ples, slike, ćutanja, knjige, slušanja, tuge, radosti, patnje, ljubavi, smjehovi, razgovori, ta zvona slavlja i umiranja, sve to biva i čini me, i traži da se pokaže na papiru, platnu, glini, da se iznese na trpezu gozbe zvane život. Tako u svom domu tutnjim, svađam i mirim, plačem i smijem se, stvarajući kao Đepeto, te male ljude i životinje kojima nadjenjujem imena, obučem ih u svečane nošnje i izvodim na brod života da brode i jedre dalje sami. To je dio moje tajne vještine i dešava se slikama i skulpturama, ali i sa ostalim granama likovnih i primijenjenih umjetnosti kojima se bavim.
Interesantno je da ste po sopstvenom izboru znanja sticali čak na dvije visoke umjetničke škole. Zašto?
– Škole su sjajna mjesta za postavljanje kvalitetnog stvaralačkog temelja, pod uslovom da su pod permanentnim okom renesansno obrazovanog profesora koji će vas naučiti da iz sebe izbacujete najbolje, tako da škole – nikad na odmet. Imala sam sreću da na oba fakulteta imam takve profesore. U doba odluke za studije grafičkog dizajna, samo beogradska i sarajevska akademija su imale taj smjer. Meni se više dopadao koncept sarajevske, gdje se sve vrijeme studiranja paralelno uče i istražuju polja vizuelnog identiteta, plakata, ilustracije, opreme knjige, znaka, fotografije i pisma, dok je na beogradskoj akcenat na grafici, tako da sam po završenim studijama aranžiranja enterijera u Beogradu, upisala Akademiju u Sarajevu i nisam pogriješila.
Radite slike i u digitalnoj tehnici, što je umjetnika svakako izazov novog doba. Koliko je nova tehnologija izmijenila umjetnost?
– Početkom devedesetih obučila sam se za profesionalni rad na Mekintošu u Adobe programima, te mi je najprirodnije bilo da krenem da crtam i slikam u njima. Naravno da postoji razlika između savremenih i tradicionalnih tehnika, no ne bih upoređivala, sve je stvar senzibiliteta. ali i primjene i umijeća. Pojava kompjutera biće zapamćena kao prekretnica i u svijetu umjetnosti, taman koliko i pronalazak štamparije ili uljanih boja, koja ga je unaprijedila i omogućila neiscrpna prostranstva istraživanja i primjene.
Kakav je osjećaj raditi bez klasičnih alata, palete, kista, boje i da li uopšte postoje granice kreativnosti?
– U grafičkom dizajnu prednost kompjutera u odnosu na slobodnu ruku je neuporediva: apsolutna preciznost, ušteda vremena i blagoslovena komanda undo, vraćanje jednog ili više koraka unazad u radu, u slučaju da nismo zadovoljni rezultatom (ova komanda bi bila savršena i van virtuelnog svijeta), te ono zbog čega sam pohrlila da radim na kompjuteru: nema kapanja tuša iz rapidografa na taman savršeno nacrtan logo na hameru iznad kojeg ste probdjeli noć uoči ispita, tako da nema tog rapidografa koji vam može poslije pasti na um. Kada provodite veliku količinu vremena spajajući noć i dan u radu za kompjuterom kao ja, zbog zadatih rokova najčešće, slijete se sa tim medijumom. Granice se stapaju, ne postoji razlika u vizuelnom izražavanju između miša, obične ili digitalne olovke ili kista jer ja, to jest umjetnik, sve radim rukom i spajam svoje strasti, crtež perom na papiru, akvarel, te skeniram i nadograđujem u kompjuteru. Nekada i obrnuto. Nema granica.
Mašta posloži mnogo toga na pravom i na imaginarnom platnu te Vaše slike nalikuju na igru, bajku, priču.
– Mi smo građa od koje pravljeni su snovi i naš mali život nam je snom zaokružen – Šekspir je ispjevao stihove koje silno ljubim i koje u stvaralaštvu živim. Morsko i gorsko smilje i bosilje, žene, muškarci, konji, bića između sna i jave, more, krovovi od pečene gline mediteranskih gradova, dimnjaci, ptice, šine, bicikla, kupole, zvona, mjeseci od točkova i točkovi od mjeseca, groznica čekanja i žudnje, odvažni i hrabri koraci po žici, igra, ples, a sve u slavu ljubavi… Posložilo se makar tamo i napravilo moj ekvilibrijum koji nazvah čistim narodnim jezikom – Što mi je na ‘m panulo.
Vaši konji i morski konjići-skulpture privukli su pažnju brojnih ljubitelja umjetnosti ne samo na izložbama već i na društvenim mrežama, Facebook i Flickr, gdje postavljate fotografije svojih radova.
– Da, i internet prezentacija je važna u mom radu, jer je vidljiviji, kontakt s publikom je bliži i brojniji, mogućnost angažovanja za posao je veća. Motiv konja ali i morskog konjića, provlačio se ranije naročito u segmentu mog digitalnog, slikarskog rada. Fascinacija od djetinjstva – morski konjić, jedino je muško biće u carstvu biologije koje rađa, besprijekoran u svemu, od finoće oblika do elegancije, s najljepšim ljubavnim plesom koji sam gledala, u preko 150 varijanata opstaje i nastanjuje ovu našu izmučenu ljepoticu, planetu Zemlju.
Morski konjić ili, kako ga nazvaste Mali princ, za Vas je čini se i velika inspiracija?
– Nije tu bilo mnogo mudrolija. Naprosto mi se jednoga dana desio, velik kao moja šaka. i tačno sam znala da treba kao zastava da lebdi i vijori svojom bajkovitom grivom iznad morskog kamena, baš onog u kojem su prstaci živjeli. I bi tako. Svaki put iznova kada radim skulpturu na tu temu osjećam zanos, uzbuđenje ravno pripremi za ljubavni sastanak, i vjerujte da sam srećna što “ljubavimo”. Kad izvajam ljepotana, važno mi je da ga uresim, da svaki detalj bude značaj i mala priča, da mu tako uđenem miraz s kojim će ponosito trajati i sijati ljubav gdje god se našao, a to je pored zdravlja, sreća najveća, zar ne? Život je namjestio da je sudbina mojih malih prinčeva uglavnom izvanjska, svoje mjesto pod suncem našli su u domovima van Crne Gore, kod dragih ljudi koji ih čuvaju kao egzotiku naše posebnosti i teritorijalnosti. U formi skulpture od terakote, žice i kamena, morski konjić Mali princ, priča svoju priču skoro dvije godine i srećna bih bila da to potraje. Jedna lijepa igra slučaja je da grb Budve krase i dva morska konjića, tako da su ljudi iz Opštine i TO Budva uočili i prepoznali moje skulpture kao nešto što bi prezentovalo Budvu u umjetničkom smislu.
Dobitnik ste i više nagrada za dizajn, čak dvije od francuske Vlade. Već je tradicija da naši umjetnici mahom prva priznanja dobiju van granica pa tek onda u “svojoj kući”, što zna biti pomalo bolno.
– Da, te dvije nagrade francuske Vlade, ali i njemačka, od grada Eutina za plakat prilikom 750 godina od osnivanja grada, stoje u mojoj biografiji. Nagrade su nešto što vam u datom trenutku godi i prija sujeti, valjda, lijepo ih je pročitati u katalogu, ali i podsjećaju da vas najčešće neko tamo, preko, prije prepozna i uvaži nego ovdje, na rodnom tlu, što je mrvicu gorko, no iskreno, ne vapim za istim. Vapim za ateljeom u blizini pokojnog Trga slikara, trg ispred hotela Avala i Mogren, koji bi mi omogućio bolji kontakt s publikom i pokazao svijetu da i Budva junaka za umjetnički megdan ima. Moje kolege, ama baš sve s kojima sam u kontaktu, iz Podgorice, Tivta i Kotora, na primjer, imaju atelje, dok se taj običaj početkom mračnih devedesetih, izgubio u Budvi. Kultura i umjetnost – neprofitabilni no krucijalno važni stub svakog društva, pomognuti su od njega tj. opštine, tako što između ostalog umjetniku dodjeljuju atelje da bi mogao da stvara i živi od toga, a za uzvrat umjetnik ih na najbolji način prezentuje svijetu. Moramo se njegovati, čuvati, pomagati i poštovati, pa zaboga, mi smo jedan od najmanjih, a samim tim i najegzotičnijih naroda na ovoj planeti!
Osnovali ste Umjetničku školicu Plavi zec gdje djeci prenosite svoja znanja. Koliko je za Vas podsticajan rad s djecom?
– Majčinstvo je kruna mog stvaralaštva i u tom zanosu, u igranju, i odrastanju kao čovjek, sa Lukom, mojim sinom koji se sada već sprema za studije stomatologije, i njegovim drugarima, odlučila sam da osnujem Centar vizuelnih umjetnosti i Umjetniču školicu Plavi zec u kojoj se više od deceniju učimo i napajamo kreativno djeca i ja. Nalazimo se obično nedjeljno dva sata koja nam prolete u čini se igri, a zapravo u velikom radu. Tamo osvajamo prostranstva crtanja, slikanja, vajanja i ogledamo se iz oblasti primijenjene umjetnosti. Ne biste vjerovali da ta mala čeljad skoncentrisano i potpuno posvećeno, a da ne mrdnu i trepnu, provode dva sata nad svojim radovima. Naši đaci su nagrađivani na cetinjskim Malim likovnim susretima, ali i na mariborskom Dječjem međunarodnom salonu umjetnosti. Upravo je za nama izložba kojom smo proslavili kraj ove školske godine da bismo se ponovo našli krajem septembra i ušli u nove stvaralačke pohode. Imamo svoj blog, YouTube kao i Facebok stranu, gdje se trudim da pored raznih uputa “kako se pravi” i zadataka koji predškolcima i mlađim omogućavaju vježbanje fine motorike, prenesem sve što zabilježim na času fotografijom ili video-zapisom. Svi prijatelji su nam dobrodošli.
Šta je Vaš najveći umjetnički i životni pokretač?
– Ništa blagorodnije za dušu i tijelo nema od ljubavi, smijeha, stvaranja, druženja, putovanja i upijanja ljepote. Ljude koje susrećete tamo negdje, koji žive svoje živote u različito uređenim svjetovima i navikama, kao i oni ovdje sa kojima dijelite sve, naprave vas boljim i plemenitijim ostavljajući najljepše tragove.
GRACIJA 81/jun 2016.
Razgovarala Danijela Đokić
Foto Ksenija Šepelj
