Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Privatna arhiva
Glumica Sandra Silađev sa svojom predstavom Dejt ruši rekorde gledanosti u regionu. Iako se bavila naizgled različitim poslovima, glumom, sociologijom, pedagogijom, advertajzingom, pjevanjem, režijom, vajarstvom, objašnjava da je sve naličje iste stvari i da se, u suštini, radi o igri, a za sebe kaže da je samo – glumica.
Za Graciju navodi da je gluma lijek, u šta se uvjerila i kada je radila u Centru za smještaj i boravak djece i omladine sa smetnjama u razvoju, kao i u domu za stara lica. Kaže da obožava da se smije, a da se do ozdravljenja dolazi kada se suočimo sa sa istinom.
Monodrama Dejt ruši sve rekorde u regionu, a karte se rasprodaju za nekoliko sati. Da li ste očekivali takav uspjeh, s obzirom na to da se radi o predstavi koja humorom razobličava neke tabue koji još vladaju kod nas na Balkanu?
– Očekivanja imam uglavnom od sebe, a sve ostalo je samo šlag na torti. Džaba uspjeh ako niste zadovoljni svojim radom. Meni je važno da dam sve od sebe, a onda mi reakcija publike dođe kao plod uloženog truda. I to je divno. Ono što želim da kažem neko želi da čuje.
Završili ste Akademiju umetnosti, studirali sociologiju, višu pedagošku, mirovne studije, kao i advertajzing na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, bavili se vajarstvom i keramikom, pjevanjem, režijom video-montažom… Ko je, u stvari, Sandra Silađev i koje je njeno zanimanje?
– Glumica (smijeh).
U jednom od intervjua ste kazali da je sve to što ste radili igra i samo drugi ugao jedne iste priče. Možete li to pojasniti?
– Gluma je psihologija, pozorište je sociologija, gluma može da se primijeni u liječenju itd. Kreativnost je nešto što spaja i pjevanje, i glumu, i ples, i vajanje, i pravljenje kolača itd. To je sve igra. Kreacija. Stvaranje jednog svijeta. Da li je to slika, lik, pjesma ili knjiga, zavisi od načina.
Radili ste i u Centru za smještaj i boravak djece i omladine sa smetnjama u razvoju, kao i u domu za stara lica. Kako biste opisali taj dio svog života?
– Radila sam kao dramski facilitator, odnosno kao nastavnica glume. To bih zauvijek radila i nadam se da ću se tome vratiti nekada. Gluma liječi. Dramske tehnike se primjenjuju i u psihodrami, i u bolnicama, i dnevnim boravcima itd. Gluma je ljekovita. Rad sa ljudima sa invaliditetom, s autizmom i smetnjama u razvoju me je iskonski promijenio nabolje.
Da li je to iskustvo uticalo na stvaranje inkluzivne predstave Nada u Beogradu, koju ste režirali i za koju ste napisali scenario?
– To je bio dio tog posla. Uvođenje osoba sa smetnjama u razvoju u pozorište.
Proslavila Vas je Dinja. Da li Vas i danas poistovjećuju sa tom junakinjom?
– To nije junakinja, to je samo bio naziv kanala. Prvo se zvao Trole (skraćeno od trolejbusi), pa onda Dinja. Međutim, kada sam počela da snimam serije i filmove novinari su pisali Dinja u Taksi Bluzu, Dinja u seriji Istine i laži, a likovi se zovu Olga i Sanja, a ja se ne zovem Dinja. Tako da sam morala da promijenim naziv kanala u svoje ime, jer sam uvidjela da ljudi misle da sam ja Dinja.
Mnogi Vas znaju i po ulozi Olge u seriji Istine i laži, ali se dosta ljudi iznenadi kada saznaju da ste pisac scenarija za tu popularnu seriju. Kako je došlo do saradnje i ideje da se napravi taj projekat?
– Pozvali su me producenti i dozvolili mi da pišem scenario za scene sa Borkom Tomović – psihijatricom i Olgom, odnosno sa mnom. Dopalo im se i odobrili su.
Malo je poznato da ste autorka i dva stripa za Samizdat B92. Otkud ste crpili interesovanje za strip kao formu i da li smatrate da je to potcijenjen žanr?
– Tri stripa. Posljednji je Feminizam za početnike. Moji klipovi su slike. Mali koncepti, mali scenariji, a to isto je i strip. Pozvali su me iz Samizdata i predložili da pretočimo klipove u aforizme, ali je meni zanimljivije bilo da postoji i slika. Kao nacrtani scenariji.
Posljednjih godina stendap dobija na popularnosti, organizuju se i festivali i snimaju emisije. Koliko je teško biti sam na sceni i držati pažnju publike?
– Stendap je teška scenska forma i nije gluma. Na studijama glume se ne uči stendap, ali sam željela da se oprobam u tome kada sam već bila pozvana i kada mi je bila pružena prilika da radim stendap. Međutim, to je mračna scenska forma i zato veliki stendaperi nastupaju rijetko. Kada je došla korona prestala sam da nastupam, a onda sam shvatila da ne želim više da radim stendap i da želim da se bavim onim što sam završila, a to je gluma. Tako sam došla do toga da napišem monodramu.
Koliko stendap dozvoljava improvizaciju?
– Improvizacija je alat velikih profesionalaca. Ne bi smio sebi da je dozvoli neko bez velikog scenskog iskustva i ogromne količine precizno savladanog teksta.
S obzirom na to da ste i majka, kako uspijevate da uskladite poslovne i porodične obaveze?
– Kao i sve majke.
Glumili ste i u filmu Taksi Bluz sporednu, ali ulogu koja je imala veliki uticaj na razvoj radnje i sudbinu glavnih junaka. Kakva je razlika biti dio većeg projekta i kraćih formi po kojima ste poznati?
– Sa onakvom ekipom sve je fenomenalno.
Da li teme i inspiraciju nalazite u onome što svakodnevno preživljavamo i koji stereotipi, modeli ponašanja i življenja su dominantni?
– U svemu što nas okružuje i što mi pričaju bližnji, prijatelji, kolege itd.
U čemu vidite ozdravljenje, katarzu?
– U suočavanju sa istinom. Najbolje kroz dobru psihoterapiju.
Vaši klipovi i uloge nasmijali su mnoge. Šta Vas može da nasmije?
– Ja se stalno smijem. Obožavam humor i uvijek se sa bližnjima šalim. Imam jako duhovito društvo, roditelji su mi duhoviti i uvijek je neko smijanje tu. Obožavam smijeh, obožavam kada vidim oko sebe nasmijana lica, ne volim Gargamele i emotivne vampire.
