Sanja Vujisić: Žrtva ljubavi zaslužuje duboko i istinito tumačenje

“Predstava Ivanov je škola za čitav život, a sada uživam u vraćanju filma i prolasku kroz radne terapije kojima sam fascinirana”, za Graciju govori glumica nagrađena za lik Ane Petrovne

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Vesela Mišković

Nova sezona u Crnogorskom narodnom pozorištu započela je premijerom predstave Ivanov, sa rediteljskim potpisom Andrija Žoldaka iz Ukrajine, članom grupe najznačajnijih savremenih evropskih pozorišnih reditelja, a po tekstu Antona Pavloviča Čehova. Najambiciozniji projekat CNP-a u novoj sezoni između ostalog izdvaja se po trajanju (pet časova, sa desetominutnim pauzama između činova), zatim po dvomjesečnim probama brutalnog intenziteta, rediteljskim bravurama neukrotivog Žoldaka, čije metode rada variraju od egoističnih do genijalnih. Žoldaku je na lovorikama Ivanova nedavno uručena Velika nagrada CNP-a za najznačajniji umjetnički rezultat u godini, a dobitnice Godišnje nagrade za visok umjetnički rezultat su glumice Sanja Vujisić i Žana Gardašević Bulatović i to za uloge Ane Petrovne, odnosno Saše Lebedeve u pomenutoj predstavi. Vujisić, inače diplomac Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju i polaznik master studija na Centralnoj akademiji dramskih umjetnosti u Pekingu (pohađala i studije tamošnjeg jezika), za Graciju otključava sve glumačke fioke i lik Ane Petrovne, govori o specifičnostima rađanja predstave kojom je fascinirana i koja će umnogome uticati na njenu karijeru.

Kako ocjenjujete prve dane života Ivanova? Šta već možete zaključiti?
– S obzirom na to da ovaj projekat posmatram samo iz svoje vizure, a to je iznutra, ne mogu ga sagledati kao publika. Ni kao stručna pozorišna publika, a ni kao običan prosječni gledalac. Voljela bih da mogu da se distanciram od procesa i uloge i da posmatram predstavu kao običan gledalac, tada bih vam možda najbolje znala reći. Znam da postoje različita mišljenja, od toga da je predstava jako dobra, do toga da je jako loša. Pa i ono sve između toga. Niz ljudi odustaje od pomisli da je pogleda zbog trajanja, a neki ljudi koji su je već gledali žele opet da to učine i to produženu verziju i bez pauza. Jedva čekam opet da je igram.
Čehov, reći će to mnoge Vaše kolege, pa i one znatno iskusnije, spada među krupnije zalogaje kada je riječ o pozorištu. Jeste li i Vi imali početnu odbojnost ili je, pak, u pravom trenutku pokucao na vrata?
– Nikada ne bih imala odbojnost ni prema Čehovu ni prema njegovom tekstu. Sve što mogu imati jeste strah da se uhvatim ukoštac sa bilo kojim od njegovih likova. To je potpuni izlazak iz zone komfora i zbog toga imam jedino dodatnu odgovornost, ali i sumnju u sebe. Mada, to je izazov i ogromna želja da se otključaju sve fiokice likova. Čehov je moj omiljeni dramski pisac, radila sam ga na prijemnom, pa na Akademiji, a i sada. Neiscrpan izvor inspiracije i niz pitanja na koja, nekada, nemam odgovor, ali to je čar njegovih djela.

“Naš poziv nema smisla bez publike, a ja ću isto igrati pred dvoje i pred 200 ljudi”

Akteri predstave su i prije i nakon premijere saglasni u ocjeni da Žoldak spada u grupu onih koji odišu neukrotivošću i posebnom radnom disciplinom. Ko je zapravo Žoldak i čime se sve poslužio kako bi Vas predstavio u trijumfalnom izdanju?
– Veoma dobra definicija – neukrotivost. Da, upravo ga to karakteriše, ali i egoizam, nepristupačnost, genijalnost, kao i ono čime isijava, a to je ogromna inficiranost ovim poslom. On je inficiran pozorištem i ljubavlju naspram procesa. Vjerujem da više uživa u procesu i dolasku do rješenja negoli kasnije u predstavi. Konkretno, u mom i njegovom stvaralačkom odnosu bilo je svijetlih momenata, ali i onih kada me je okrivio, jer poslije probe nije mogao da spava, pošto sam, kako on to kaže, poput vampira isisala svu energiju iz njega. E, on je crpio svu moju ogromnu energiju i kanalisao je na sasvim drugačije načine, što mi je ujedno i prijalo, ali je i bilo nešto potpuno novo u smislu stvaralačkog procesa. Sve sad ostavljam po strani i uživam u vraćanju filma i prolasku kroz niz situacija, radnih terapija kojima sam fascinirana.
Interesovanje publike i te kako je podstaknuto nekim neuobičajenim segmentima iz pripremnog perioda, kao što su višenedjeljne audicije i maltene vojnički režim, ali najviše informacijom o dužini trajanja predstave, pritom čak i skraćenom. Šta se onda sve desilo prije rađanja Ivanova?
– Već sam izjavila da je ovaj proces škola za čitav život. Svaki proces je takav, ali ovaj, vjerujem, posebno, makar za mene. Još kada uzmemo u obzir neobičnost i posebnost načina rada ovog čovjeka sa nama. Niz ljudi odustane od pomisli da dođe u pozorište i isprati našeg Ivanova upravo zbog trajanja. Ljude ne zanima kvalitet, nekako nisu radoznali da dođu i procijene da li je riječ o kvalitetu ili o izgubljenom vremenu. Ali, bez obzira na to kakva i čija procjena bude, vjerujem da pametnije utrošeno vrijeme ne mogu provesti nego ako dođu u pozorište i podrže ansambl koji je poput prave ekipe istraživao sebe kroz Čehova, a pod vođstvom genijalca Žoldaka, dva mjeseca i više.

“Reditelj je crpio svu moju ogromnu energiju i kanalisao je na sasvim drugačije načine”

S jedne strane uzmimo u obzir sve “muke” kroz koje ste prošli tokom priprema, a s druge – pojedince u publici koji napuste predstavu nakon prve pauze, uz izgovor “predugo traje“. Utiče li to na glumca, pokreće li Vas da im oni koji su ostali do kraja kasnije ukažu na grešku koju su počinili?
– Mi ne postojimo bez publike. Naš poziv nema smisla bez njih, ali ja ću isto igrati pred dvoje i pred 200 ljudi. U mojoj igri nema razlike, to je nešto što sam učila kroz iskustvo kolega koji pred publikom u manjim gradovima, gdje ih smatraju manje inteligentnim ili šta god, popuste sa igrom znatno i tako nonšalantno voze svoje likove i čitavu predstavu. Glumac koji nipodaštava svoju publiku i dozira svoju igru time vrijeđa gledaoca. Mada, znam iz ličnog iskustva da nije svejedno glumcu kada igra pred praznom salom, ali vjerujem da je svako prošao kroz to i to je samo još jedna škola, etapa u procesu rasta do “glumca”, što svako od nas želi da bude, jednog dana.
Ana Petrovna – možemo li govoriti o bliskosti sa njom već od prvih proba ili ste, možda, sebe vizualizovli u ruho neke druge junakinje?
– Ja sam se projektovala u lik Saše. Do posljednje nedjelje proba nisam imala odbojnost, nego sam bila zbunjena nizom pitanja bez odgovora koja sam sebi postavljala, jer Žoldaku nisam smjela, a ni mogla. On nas je savršeno scenski mizanscenski vodio kroz lik, a mi smo morali iznutra da opravdamo te radnje. Za mene je bio presudan razgovor iza kulisa sa starijom koleginicom, koja je, nekako iskusno, za razliku od mene, a i sa distance, sagledala stvari, povukla je savršenu paralelu između Ane Petrovne i mene i time mi otključala niz “fiokica” i pomogla u mom prihvatanju tumačenja ovog lika.

“Nažalost, ništa nam se ne nudi da bismo mogli da rastemo, postižemo neke veće ciljeve, ništa nas ne izaziva i ne tjera na nove podvige. A ja želim da se dešavaju projekti poput ovog, gdje ćete svakim novim radom nadmašiti sebe”

Jeste li uspjeli u namjeri da pronađete tu preciznu mjeru kako biste joj dali svoje, a da pritom ona zadrži i njenu jedinstvenost? Može li uopšte takva podjela funkcionisati po principu – na ravne časti?
– Glumac konstantno strahuje upravo zbog ovog pitanja. Možda ne strahuje koliko konstantno traga. Na premijeri nekada ne budu sve stvari jasne, neke kockice se poslože na igranjima mnogo poslije. Na ulozi radite dok god se ne ugasi predstava, a glumac, vjerujem, i kasnije. Ne postoji nijedan postupak Anin koji ne razumijem. Svaki njen gest, bunt, igra su mi kristalno jasni i opravdani prvenstveno kao glumici, a vjerujem da je to neki prvi korak koji će kasnije dovesti do savršene mjere igre u kojoj je upakovana istina. Kroz mene Ana je potpuno drugačija nego što bi bila kroz bilo koju drugu glumicu. Nije samo u pitanju razlika habitusa, razlika je energije, scenskog života, u svemu. Divne velike glumice su oduvijek tumačile ovaj lik i nijedno tumačenje nije bilo neistinito i loše, ali jeste bilo novo i drugačije. To je, između ostalog, i čar Žoldakovog rada “nova glumica – nova mizanscena”. On likove gradi oslanjajući ih i na biće koje ih tumači. Drugo tijelo zahtijeva drugačiji pokret, nikad kopiranje i nikad isto.
Anu Petrovnu pokreće istinska i iskrena ljubav. Često svjedočimo situacijama da današnjem svijetu nedostaje upravo to, po svaku cijenu. Da li Vam je, imajući u vidu mladost, bilo olakšavajuća okolnost da shvatite tu dječačku emociju? I u kom trenutku nam život otima iskrenost?
– Neki ljudi, bez obzira na godine, nikako ne dozvoljavaju životu da im oduzme iskrenost i djetinju vjeru u nemoguće. Ljudi sa strane, koji su posmatrali, teško su me dovodili u vezu s Anom Petrovnom, sa dodatnom težinom tumačenja tog lika, zbog teške i bogate istorije, životnog tereta koji je odabrala da nosi sa sobom do kraja života. A ja sam je lako razumjela i nije bilo više pitanje mojih godina i životnog (ne)iskustva koliko je bilo pitanje mog bića, koje je bilo potpuno otvoreno u shvatanju i razumijevanju jedne žene, njene iskrenosti, žrtve, ljubavi.
Za ulogu ste već nagrađeni godišnjim priznanjem CNP-a, mada je pred Anom Petrovnom tek budućnost. Nakon godina provedenih van Crne Gore, prija li priznanje sa domaćim potpisom?
– Uvijek su priznanja od vaših ljudi, iz vaše države, najviše nedokučiva, najviše željena i ona najdraža. Ovo priznanje je bilo potpuno neočekivano, a utoliko i draže. Divno je što su ljudi iz posla prepoznali, pa makar i na tren, u mojoj igri nešto što zavređuje ovakvo priznanje. To mi je ogroman podstrek, ali i odgovornost za dalja igranja, da ne iznevjerim očekivanja, ali ne samo publike. Ne želim da iznevjerim veliki lik kao što je Ana, ona zaslužuje istinita i duboka tumačenja.

“Moje biće je bilo potpuno otvoreno u shvatanju i razumijevanju Ane Petrovne, njene iskrenosti, žrtve, ljubavi”

Zbog toliko pominjane zahtjevne pripreme, koliko će Vam biti potrebno vremena da se energetski rehabilitujete pred novi izazov? Imate li neke želje u tom pogledu?
– Osjećam da sam bila energetski rehabilitovana dva dana nakon premijere. Mada, fizički, tu i tamo, jer smo bili u modricama, podlivima koje smo “zarađivali” na sceni. U suštini, brzo se restartujem i brzo obnovim energiju i odmah sam spremna za dalje i više. Ipak, sumnjam da svaki naredni proces može po intenzitetu, posebnosti i brutalnosti da parira ovom, a to je ono što ga u mojim očima čini posebnim i kvalitetnim.
Ovih dana dosta se polemiše o temi odlaska mladih, naročito nadarenih, iz Crne Gore. Bili ste dio te grupe, pa ste se vratili. Primjećujete li da je ostvaren pomak u međuvremenu ili je ovo i dalje teren koji, poput revolucije, “jede svoju djecu”?
– Kada ste daleko uvijek vam se čini da se nešto mijenja i da stvari idu nabolje, ali to je samo varka – nama koji smo daleko, bez naših ljudi i negdje željni ovog suludog mentaliteta. To je sve privid. Stvari se mijenjaju ako ste vi promjena od koje počinjete, a sistem sami ne možete promijeniti, kao ni neke ustaljene principe rada, načine. Ja sam mijenjala stvari za sebe kao pojedinaca, isprobavala sam nešto drugačije i novo. Koprcali smo se kada nam se niko nije okretao i kada nam se ništa nije nudilo, kada nije bilo nade da ćemo imati bilo kakav pomak.
Za razliku od Vas, mnogi se u domovinu ne vrate na duže staze nakon odlaska. Kakve posljedice to može ostaviti po Crnu Goru i konkretno – šta Vas danas, osim Ivanova, zadržava da se opet ne otisnete daleko?
– Bila sam van Crne Gore nepune dvije godine i jedino što mi je nedostajalo su bili moji ljudi. To je nešto što nigdje na svijetu ne možete naći. Pa zato se neki gradovi po Crnoj Gori “gase”, jer nemaju ljude kao nosioce svega, kulture, života… Ništa drugo konkretno mene nije vratilo i zadržalo ovdje. Vratila sam se turistički, bez želje da ostanem. Čak ni sada ne mislim da ću ostati ovdje do kraja života. Nažalost, ništa nam se ne nudi da bismo mogli da rastemo, postižemo neke veće ciljeve, ništa nas ne izaziva i ne tjera na nove podvige. A ja želim da se dešavaju projekti poput ovog, gdje ćete svakim novim radom nadmašiti sebe. Žoldak se u jednom trenutku okrenuo put mene i rekao mi, a to je bilo upućeno svima nama – “da li zaista želite da radite u jednom pozorištu 10, 15, 20 godina, u pozorištu sa lošim rediteljima, koji će sputavati vaš talenat i nikad mu neće dozvoliti da se razvije”. Ne želim da to bude i moje pozorište.

Gracija 171, 22.11.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...