Tekst i foto Leka Dedivanović
Najveći grad južne hemisfere je zapravo eufemizam za najveću gužvu koju sam doživio. Sao Paulo je haotičan grad u kojem živi preko 12 miliona stanovnika, iako ta cifra dostiže čak i 20 miliona kada se u obzir uzmu okolna naselja. Paulistanosi, kako mještani sebe nazivaju, bez obzira na imovno stanje ludo su zaljubljeni u svoj grad. Ako negdje postoji razlika u socijalnom statusu, u Sao Paulu je možda i najuočivljivija. U Sao Paulu sam bio sam tri dana, što je za megalopolis ovih razmjera dovoljno da zagrebete po površini i vidite samo ono što vam je najbitnije. Nekome su to muzeji, nekome favele ili oblakoderi, a ljubitelji street arta u ovom gradu mogu da nađu sjajne murale i grafite. Moj obilazak bio je inspirisan idolom iz dječačkih dana, legendarnim vozačem formule 1 – Ajrtonom Senom. Sao Paulo se ne može pohvaliti prirodnim ljepotama. Kroz grad protiče rijeka Tieta, a nema ni puno parkova, niti vidikovaca kao što su Korkovado ili Glava šećera u Riju. Iako važi za ekonomski centar Latinske Amerike, Sao Paulo je grad koji se može podičiti bogatom ponudom za ljubitelje kulture i umjetnosti. Tu su brojni muzeji i galerije, ali i izložbe na otvorenom i hiljade murala i grafita. Jedan od najčuvenijih street art umjetnika Cobra upravo je u Sao Paulu napravio neka remek-djela. Jedno od njih je posvećeno i Seni.
Kontrasti koji bodu oči
Kontrasti Sao Paula su nešto što me najviše fasciniralo. Dok nebom lete taksi helikopteri, ljudi se tuku za parčad starog hljeba. Hiljade beskućnika spava na ulicama u samom centru. Umotani u ostatke kartonskih kutija, staroj garderobi, dane i noći provode čekajući milostinju prolaznika. Sa jedne strane imate nebodere, poslovne i stambene komplekse okružene naoružanim čuvarima, a u neposrednoj blizini naselja sa ljudima koji tešku muku muče da prežive. U te zone ne želite da uđete ni sa naoružanom pratnjom. Sticajem raznih okolnosti kroz neke od takvih ulica sam prošao taksijem na potezu između dva aerodroma i moram priznati da se nijesam osjećao nimalo prijatno. Bilo je popodne i sasvim “normalan” dan, a na ulicama su bile grupe momaka koji su naizgled nezainteresovano sjedili na trotoaru. Neki od njih su imali vidljivo naoružanje i igrali su se njime, kao mi u dječjem dobu po dvorištima zrada i parkovima. Kao i u drugim gradovima Južne Amerike bezbjednost je relativna stvar. Uvijek treba držati otvorenim četvoro očiju i paziti se i u bezbjednijim djelovima grada. Imao sam želju da posjetim neku od favela, ali su mi i lokalci i brojni putnici savjetovali da to ne činim. Rizik je, kažu, prevelik, jer u pola dana ili noći možete očekivati da vas opljačkaju i pri tome i ozbiljnije povrijede da bi vam oteli telefon, sat ili torbicu.
Muke sa lokalcima
Brazilci, iz mog iskustva, gotovo ne poznaju engleski jezik, tako da se naoružajte strpljenjem ili upišite kurs portugalskog ukoliko želite da posjetite ovu prelijepu zemlju. Tokom desetak dana boravka u zemlji karioka čak ni na aerodromu, bankama i radnjama mobilnih operatera nijesam nailazio na ljude koji razumiju engleski jezik, a o ljudima na ulici i da ne govorim. Brazilska kuhinja puna je jela ukusnih i aromatičnih od mesa i povrća, a hljeba skoro i da nema. Porcije su prilično velike, a cijene povoljne tako da smo jeli dobro i jeftino. Nakon obilnih obroka žeđ sam gasio raznovrsnim lokalnim pivima. Svuda se nalaze juice barovi, pa sam uživao u svježe cijeđenim sokovima od raznovrsnog egzotičnog voća. Volio bih da se vratim u Sao Paulo i detaljnije ga upoznam. Posebna draž za mene bi bila posjeta nekoj od utakmica. Osjetiti atmosfera na stadionu u Brazilu je nešto što je želja svakog navijača.
GRACIJA 164/avgust 2019.
