Svi imamo dane kada nam se i najmanji problemi čine nepremostivi. Zbog toga je nekada potrebno zastati i osvrnuti se oko sebe. Sara Huremović je ponosna mama bliznakinja sa Daunovim sindromom. I sve je manje ljudi koji prvo to primijete. Volja za životom, ljubav ove majke i beskrajno drage djevojčice dokaz su da se sve može, samo treba vjerovati. I nabaciti osmijeh na lice. “Osjećam se kao i svaka druga mama koja hoda ovim ulicama. Sve mi mame se žrtvujemo na neki način za svoju djecu. Tačno je da možda imam više borbi i truda, više trauma koje sam kao mlada preživjela, suza i boli, ali me to nikako ne izdvaja u odnosu na sve ostale mame”, počinje svoju priču Sara Huremović koju smo na samom početku razgovora pitali kako je moguće da širi toliko pozitivne energije. “Još kao dijete sam uvijek bila nestašna i pozitivna osoba. Sa samo deset godina sam na pijaci prodavala bureke, imala sam obavezne kikice na glavi i osmijeh od uva do uva. Uvijek sam predosjećala da ću imati nešto mimo drugih i da ću i tada biti pozitivna. Osmijeh i pozitiva pokreću svakog čovjeka, pozitivne misli su lijek za dušu i tijelo. I kada je teško potrebno je tako razmišljati i u svemu ćete biti uspješni”, poručuje Sara.
A nije bilo uvijek lako. Nije ni sad, ali… Najteže je bilo dići glavu i suočiti se sa činjenicom da je rodila bliznakinje sa Daunom. “Kada sam se porodila i pojavila kod genetičara bilo mi je jako teško. Sa vrata mi je rekao vaše djevojčice su djeca sa posebnim potrebama, neće moći da hodaju, da idu samostalno do wc-a, da jedu, da brinu o sebi. Ja sam tada imala samo dvadeset godina i bila sam samo dijete. On mi je predložio da ih ostavim i da produžim život dalje. Ništa tada nijesam rekla. Suza je suzu stizala. Soba u kojoj smo bili mi se okrenula, tihim tonom sam zamolila tatu da je napustimo i bez pozdrava sam izašla. Nijesam mogla da vjerujem da je doktor bio toliko surov. U inat njemu i svima onima koji ne vjeruju – nas tri smo dokazale da od njegove priče nema ništa. Moje male same idu u wc, peru rukice, zubiće, same se oblače, jedu, a tek imaju sedam godina”, ponosno priznaje Sara.
Vjerujte u svoju djecu
Pitali smo je kako je uspjela u svemu, a ona kaže da sve to ide polako, korak po korak. Mukotrpan rad, dobri živci, puno pozitivne energije i snaga. “Prva tri mjeseca boravila sam u bolnici. Onda sam ih vodila u Igalo na fizikalne terapije. Učila sam kako da brinem o njima. Njihov otac je radio i nije mogao da bude sa nama, tako da smo sve morale same. Imala sam cilj – da pokažem i dokažem svima da ćemo osvojiti svijet, iako su i moji najbliži sumnjali u to. Nije bilo nimalo lako. Ilda je imala epileptične napade i dva puta je bila u komi. I doktori su mi govorili da se povučem, da je gotovo neizvodljivo da će izdržati, ali mi se nijesmo dale. Ja sam je bodrila, pjevala joj i znala sam da me čuje i da će se probuditi.”
Kroz sve to je, kako kaže, prošla u tišini. “Vjerujte mi na riječ. Nije bilo velikih suza, već samo tišine u meni i blagog osmijeha na licu. Nijesam nikome dozvoljavala da bilo šta ružno govori. Ko je mogao da ih prihvati bio je moj prijatelj. Vjerujte u svoju djecu, ne mijenjate djecu zbog svijeta, naučite ljude oko njih da se prilagode i pružite im ruku ljubavi.”
U želji da što prije zaboravi kroz šta je sve prošla, Sara nam priča o lijepim trenucima. “Najviše me njihovi prvi koraci, njihova prva riječ – tata, prvi zubići, rođendani, odlazak u vrtić i, sad već, u školu. Najponosnija sam mama bila kad je Ilda prošetala pistom na Montenegro Fashion Weeku na reviji Nade Koljenšić. Ona je žena velikog srca koja nas uvijek usreći haljinicama, prisustvuje svakom rođendanu. Najveća sreća mi je kada moje curice idu na izlete sa drugarima, kada poslije jela podignu tanjir sa stola i stave u sudoperu, ili kad skinu patike i lijepo ih stave gdje im je mjesto. Moja sreća je skromna i to je veliko bogatstvo.”
Naše društvo koje se vodi tradicijom, ipak nije uvijek najbolji saborac u teškim borbama. “Borila sam se kao lav da ih drugi prihvate. Da ne bježe iz igraonice samo zato što izgledaju drugačije. I roditelji u posljednje vrijeme mijenjaju svijest. Ali, postoje roditelji koji naprimjer ne daju svojoj djeci da se druže sa Ildom i Irmom, liječe svoje komplekse preko sopstvene djece. Sa druge strane, ima i onih koji nas grle, ljube, pružaju rukice i ne žele da se odvoje od njih”, kaže Sara.
Bog najteže bitke daje najjačim borcima
Svojim primjerom Sara je pomogla mnogim roditeljima. “Pomoglo im je jer sam ja svoju djecu pokazala. Pomogla sam i svojim savjetima. Nedavno mi se na Facebooku javila žena iz Bijelog Polja koja je rodila dječaka sa Daunom. Rekla mi je da joj ja mojim primjerom dajem veliku snagu. Ne treba sklanjati svoje dijete, već biti iza njega”, kaže Sara koja dnevno na Facebook stranici Irma i Ilda dobije i po 50 poruka. “Ne stižem sve da ih pročitam, ali komentari su uvijek divni i drago mi je što ih je svijet zavolio. Dobila sam ponudu udruženja roditelja iz Beograda da budem na konferenciji u Firenci i da dam svoj doprinos. Jedva čekam da ponosno pričam o svojoj djeci”, srećna je naša sagovornica. Pored osmijeha koji je njen najvažniji detalj, Sara uvijek lijepo i njegovano izgleda. “Za sve se nađe vremena, posebno kada ste sposobni da se organizujete. Svi me pitaju kako sam uvijek dotjerana. A ja kažem – lako je meni kad imam djecu koju nema niko na ovom svijetu. Moj tata je zaista nevjerovatan i u svemu mi pomaže.”
Na kraju našeg razgovora Sara je uputila snažnu poruku za sve roditelje. “Ne smijete da izolujete svoju djecu. Stegnite zube, gledajte samo naprijed. Kada je najteže uhvatite se za ruke, jer ko se bori ima čemu i da se nada. Bog daje najteže bitke najjačim borcima.”
GRACIJA 80/2016.
Piše: Mila Durić
Foto: Darko Jovanović
