Sara Jo: PJEVAČICA U NOVOJ ULOZI

Popularna srbijanska pop pjevačica Sara Jovanović, poznata kao Sara Jo, pozirala je u kreacijama bosanskohercegovačkih dizajnera te pokazala da se uz pjevanje, komponovanje i ples može baviti i modelingom

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Fotoo Edvin Kalić

Talentovanu Saru Jovanović (27) upoznali smo još 2012. godine kao jednu od takmičarki muzičkog šou programa Prvi glas Srbije, koji će je samo godinu kasnije odvesti na Eurosong kao članicu grupe Moje 3. Sve je češća gošća u zemljama iz okruženja, u oktobru je u Zenici kao govornica učestvovala u događaju Tedx Talks gdje je veoma otvoreno govorila o popularnosti i slavi koje su je zatekle veoma mladu, a nedavno je u Sarajevu ostvarila saradnju sa bh. dizajnerima.
Bila je to prilika da saradnica Gracije razgovara sa Sarom o njenom profesionalnom opredjeljenju, odrastanju i uticajima.

Rođeni ste u Italiji, odrastali na relaciji Italija – Srbija. Koja je zemlja odnosno mentalitet kojeg naroda je imao više uticaja na formiranje Vašeg karaktera i ličnosti?
– Budući da sam u Rimu živjela do svoje šesnaeste godine, imala sam vremena da ostvarim poznanstva i izgradim prijateljstva koja su uticala na mene. Ne volim bilo kakve generalizacije, pa ne mogu da govorim o cijelom jednom narodu, ali nisam mogla da ne primijetim da se u Italiji neke stvari toliko poštuju da su gotovo svetinje. Prije svega mislim na porodicu. Veoma su vezani, jedni druge veoma poštuju, pogotovo starije članove, a način na koji proslavljaju praznike izaziva divljenje. Raznježe vas njihova božićna i novogodišnja porodična okupljanja, kojima prethodi pažljivo biranje poklona i razmišljanje o svemu što će se naći na stolu. Nevjerovatno je koliko cijene hranu, ali ne toliko hranu samu po sebi, već čin obroka. U svakoj porodici se zna u koliko je sati ručak ili večera, ništa se ne radi nabrzinu, skoro uvijek se ide od predjela, preko glavnog jela do deserta. Zahvaljujući putovanjima mogla sam da upoznam i mnoge druge kulture, a kad sve sagledam nameće se zaključak da su naš mentalitet, energija i srdačnost zaista rijetki. Vjerujem da sam upravo zato, a uprkos činjenici da sam više od pola dosadašnjeg života provela u inostranstvu, odlučila da živim ovdje. Rim će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, ali je Beograd moj dom.

“Pokret je bio moja prva ljubav, fascinacija njime ne prestaje, nego iz godine u godinu postaje sve veća”

Koje osobine ste naslijedili od roditelja?
– Tata me je naučio da se poštenje i pravednost podrazumijevaju. Kod njega nema mjesta za bilo kakve kalkulacije, bez obzira da li su u pitanju poslovne ili privatne sfere. Tako je uvijek bilo i tako će ostati. Naučio me je i koliko je lijepo kad je čovjek kulturan, vaspitan, kad ne zaboravlja da se osmijehne komšiji, da mu iskreno poželi dobar dan ili ga toplo pita kako je. Mislim da sam zahvaljujući mami shvatila da svaka izgovorena riječ ima težinu. Ne dozvoljavam sebi da, čak i kad sam u afektu, izgovorim nešto što ne mislim. Naučila me je koliko je bitno graditi i izgraditi svoje principe, biti posvećen onome što želiš, biti veliki radnik, nastojati da budeš sve bolji… Dugo bih mogla nabrajati šta su me sve roditelji naučili i, istovremeno, na kojim svojim osobinama i stavovima sam im beskrajno zahvalna. Sebe smatram sretnicom što imam takvu porodicu i što sam odrasla uz toliko ljubavi i njihove posvećenosti meni.

“Ne gubim vrijeme na samosažaljenje, već nastojim da što prije nađem način da iza sebe ostavim sve što me opterećuje”
Uvijek ste nasmijani, sretni, raspoloženi, šta je Vaš izvor dobre energije i pozitivnog stava?
– Naravno, postoje trenuci kada sam “mrgud”, dani kad želim da se izolujem, da ostanem u svom domu i bavim se isključivo aktivnostima koje me raduju, ali ključ svega je moja priroda. Koliko god bio loš momenat ili situacija, imam želju i unutrašnju snagu koje me vuku naprijed. Naravno, bilo je oscilacija i u privatnom i u poslovnom životu, ali su minus faze kratko trajale. Ne gubim vrijeme na samosažaljenje, već nastojim da što prije nađem način da iza sebe ostavim sve što me opterećuje.
Veoma ste aktivni na društvenim mrežama. Kako i kada postavljate granice u smislu objavljivanja određenih sadržaja i čuvanja privatnosti?
– Već neko vrijeme društvene mreže su mnogo više od onoga što su bile u samom startu, a sada su posebni mediji. Daju vam mogućnost da dijelite informacije koje želite u trenutku koji ste sami odredili, da u prvi plan stavite teme koje vas zanimaju, da o novitetima i planovima brzo informišete publiku, da im saopštite gdje ćete kada nastupiti. Ovaj posao oduvijek prate predrasude, koje su naročito izražene kad je riječ o ženskim izvođačima. Putem društvenih mreža možete da razbijete veliki dio njih. Kao i sve drugo u životu, donose mnogo toga dobrog, ali i lošeg. No, sve zavisi od toga kako ih doživljavate i koji filter birate u stvarnom životu.
Jeste li nekada osjetili cyberbulling na sopstvenoj koži?
– Bez obzira na to da li si na sceni dvije ili deset godina, na tako nešto ne možeš biti potpuno imun. Negativni komentari mogu da te navedu da posumnjaš u sebe, da preispitaš svoje postupke ili to što radiš, da osjetiš strahove koji su ti dotle bili nepoznati, da se u manjoj ili većoj mjeri odraze na tvoje raspoloženje i odluke… Imam utisak da je jedino rješenje izolovati se od svega toga, nastojati da budeš sve bolji, da razmišljaš o svom sljedećem potezu, a ne da stalno gledaš unazad. O ovom fenomenu bismo mogli dugo da pričamo, a moj najkraći zaključak je – treba ih ignorisati, jer vjerujem da iza svakog takvog komentara stoji nesigurna ili nesretna osoba.

“Naučila sam da cijenim stvari koje su se ranije podrazumijevale, počevši od bezbrižnih zagrljaja s prijateljima do nastupa”

Nedavno ste imali priliku upoznati se sa radom nekoliko bh. dizajnera. U čijim komadima odjeće ste se najviše pronašli?
– Uživala sam u senzualnim promjenama divne Adele (“Adela Design”, op.a.), kao i u ekstravagantnijim kreacijama Marka Fehera i radu Kaftan studija. Ponosna sam što smo uspjeli da toliko različitih izdanja i atmosfera smjestimo u samo jedan dan snimanja.
Šta je za Vas muzika?
– Moja prva asocijacija na muziku je emocija, način njenog izražavanja i proživljavanja, način na koji se doživljavaju ljudi, događaji. Odmah moram da pomenem i pokret, koji je bio moja prva ljubav. Fascinacija njime ne jenjava, nego iz godine u godinu postaje sve veća. Bilo da slušam ili da stvaram muziku u mislima vidim pokrete koji bi je pratili. Voljela bih kada bih imala vremena da se plesu posvetim onoliko koliko bih zaista željela.
Koju Vam je najdragocjeniju lekciju podarila ova godina?
– Prije svega tome da ništa ne mora i da je nemoguće napraviti savršen plan. Trebalo je da se desi nešto ovako drastično, pa da shvatim da postoje situacije kada moj planer i ja moramo da popustimo. Naučila sam da cijenim stvari koje su se ranije podrazumijevale, počevši od bezbrižnih zagrljaja s prijateljima do nastupa.

Gracija 186, januar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...