Razgovarala Danijela Đonović/Foto Duško Miljanić i privatna arhiva
Sara Lakičević (1991) muzičko obrazovanje započela je u Muzičkoj školi Vida Matjan u Kotoru, učeći klavir, a sa 12 godina upisuje i trubu. Svestrana, odlučna i hrabra, a opet lepršava i nježna baš kao zvuk trube, ova talentovana Kotoranka je kao lučonoša završila srednju muzičku školu i to tri odsjeka, klavir, trubu i teoretski odsjek. Na FMU u Beogradu u klasi prof. Mladena Đorđevića trubu je diplomirala sa najvišom ocjenom, a master studije trube završila je na Muzičkom konzervatorijumu u Barseloni, u klasi čuvenog soliste i pedagoga Luisa Gonzalesa Martija, i to kao dobitnica bespovratne stipendije fondacije španske kraljevske porodice. Takođe je dobitnica i nacionalne stipendije za izvrsnost – Heric Crne Gore. Tokom školovanja osvajala je nagrade na domaćim i međunarodnim takmičenjima i pohađala seminare kod priznatih pedagoga i svirača. Nastupala je kao član orkestara Novog Sada, Beograda i Barselone, sa Simfonijskim orkestrom Radio Televizije Srbije, orkestrom Narodnog pozorištu u Beogradu, orkestrom Banjalučke filharmonije, Beogradskom filharmonijom, Sarajevskom filharmonijom, novosadskim Big bendom, i kao član bras kvinteta u svim značajnim salama u regionu. Godine 2014. pridružila se organizaciji MusicArt Project sa kojom radi na socijalno-inkluzivnom programu muzičkog obrazovanja djece i odraslih, a njena saradnja sa festivalom KotorArt počela je 2006. kada je svirala u orkestru, dok od 2017. radi kao PR menadžerka festivala. Član je Operosa Montenegro orkestra, Gradske muzike Kotor, Mense Crne Gore i Rotary kluba Podgorica. U Crnogorskom simfonijskom orkestru zaposlena je od 2016, a kao profesor trube radila je u srednjim muzičkim školama Vida Matjan u Kotoru i Vasa Pavić u Podgorici. Trenutno je doktorantkinja na smjeru Komunikologija i mediji u okviru Humanističkih studija Univerziteta Donja Gorica. Autorka je udžbenika Truba – moj instrument za potrebe predmeta trube za osnovnu muzičku školu.
Kada ste počeli da se bavite muzikom?
– Klavir sam počela da učim sa sedam godina, a trubu sa 12. Iz sadašnje perspektive, iako sam vrijedno vježbala i kao dijete, čini mi se da je sve to bila igra. Savladavanje sviranja i istinsko bavljenje muzičkom umjetnošću su potpuno dvije različite stvari, zbog toga slobodno mogu da kažem reći da se muzikom bavim tek posljednjih 10 godina, od kada sam diplomirala, otišla na master studije u inostranstvo i nakon toga sam se profesionalno posvetila trubi.
Zvuk trube ima posebnu rezonancu, smatra se da je to jedan od starijih instrumenata na svijetu jer se pominje i u Starom zavjetu. Čime Vas je privukao zvuk trube na taj poseban način?
– Svirajući klavir na jednom školskom koncertu čula sam prvi put uživo zvuk trube. Od tog momenta stvorila se želja da je sviram, privukao me je zvuk koji je mogao da ispuni cijelu koncertnu dvoranu, a ujedno bude topao i nježan. Truba je zaista instrument s ogromnim dinamičkim dijapazonom i nestvarno mnogo raznovrsnih mogućnosti u izrazu umjetnika koji stoji iza instrumenta. U ovim godinama i s ovim iskustvom mogu danima da pričam o tome šta me posebno privlači kod trube, ali ako razgovaramo o samim počecima, to nikada nije na taj način definisano kod djeteta. Tada sam samo znala da želim da sviram trubu, a to je najčistija emocija.
Bira li se instrument prema karakteru i da li se za trubu može reći da je “ženstven” instrument?
– Pitanje je kako definišemo ženstvenost da bismo govorili o tome da li je ili nije truba ženstven instrument. Ako se pod “ženstvenost” ubrajaju karakterne crte poput hrabrosti, odlučnosti, liderstva, ali isto tako i blagosti, nježnosti i lepršavosti, truba je ženstven instrument. Truba je ženska i po!
Koliko je školovanje u inostranstvu značilo u profesionalnom smislu i umjetničku nadgradnju?
– Sve je značilo. Nije bitno gdje ste, nego od koga učite. Učiti od Luisa Gonzalesa Martija u Barseloni donijelo je novu perspektivu na instrument, na pedagogiju i na muzičku umjetnosti u cjelini. Imala sam ogromnu sreću da učim od čovjeka koji je vrhunski profesionalac, umjetnik svjetskog ranga, a opet prizeman čovjek sa visokom pedagoškom sviješću i artikulisanim mislima i znanjima, koje je znao i želio da podijeli sa svima.
Osvajali ste brojne nagrade u zemlji i inostranstvu, sarađivali s brojnim akademskim simfonijskim orkestrima, filharmonijama, bili profesorka, edukator te napisali knjigu Truba moj instrument. Utisak je da ste istovremeno bili uspješni i stvarali na više frontova.
– Istina je da sam svestrana, ali i da nisam oduvijek uživala u tome. Smatram da bi moj napredak bio brži da sam se usmjerila odavno samo na jedno polje djelovanja, ali jednostavno to nisam bila ja. Sada sam naučila da je svestranost dio mene i da moram balansirati između svih aktivnosti i želja koje imam. Napredak je neupitan, ali je malo sporiji jer sam se razvijala na nekoliko polja istovremeno. Jednostavno mi prija i da sviram trubu i da se bavim poslovima komunikacije na KotorArtu, kao i da budem vječiti student.
Od 2006. uspješno sarađujete s Međunarodnim festivalom KotorArt. Budući da ste Kotoranka, koliko Vam znači ta saradnja?
– Ja sam dijete KotorArta. Zajedno smo rasli i razvijali se i Festival je možda i najbolji dio mene.
Veliki je broj poznatih trubača u različitim žanrovima, da li ste imali uzore?
– Nikada nisam imala uzore u životu. Oduvijek sam se takmičila sama sa sobom u želji da danas budem bolja od prethodnog dana i lošija u odnosu na sutra. Međutim, postoje trubači i trubačice čiju muziku volim, poštujem i divim se ostvarenim karijerama. Među njima su Vinton Marsalis, Alison Balsom, Moris Andre, Adolf Herset, Hakan Hardenberger, Čet Bejker, Matijas Hofs, Luis Gonzales Marti i Pačo Flores.
Koji žanr je Vaš i koju kompoziciju najviše volite da interpretirate?
– Klasična muzika. Najviše volim orkestarsku muziku i veliki orkestarski aparat gdje su limeni duvači dominantni nosioci karaktera kompozicije. Uživam svirajući djela Malera, Čajkovskog, Šostakoviča i Štrausa. Osim simfonijske, operske i baletske muzike koju najviše volim, uvijek sam uživala svirajući sa duvačkim orkestrima. U takvom sastavu orkestra, trubačka dionica predstavlja vodeći instrument, ekvivalent violini u simfonijskom orkestru. Tu volim da interpretiram i muziku koja nije klasična, nego fank ili sving.
Da li je jednostavno stvoriti zvuk kao lični stil koji je prepoznatljiv i jedinstven za određenog muzičara?
– To je najteže i tome teži svaki umjetnik.
Iza Vas su brojni koncerti, a svaki je jedinstven i zavisi od mnogo stvari, između ostalog od publike i dijaloga koji s njom ostvarite. Kako stvarate interakciju?
– Onoliko koliko je umjetnik na sceni iskreno posvećen interpretiranju u datom trenutku, toliko i publika sa pažnjom posmatra i uživa u tom procesu. Emocija, nivo tehničkog umjeća i jedinstvena ličnost svakog umjetnika ne mogu se sakriti i ne mogu biti “lažni”. Publika sve vidi i osjeća.
Koji dosadašnji koncert je koncert za pamćenje?
– Uvijek će mi u sjećanju sa posebnom emocijom ostati koncert združenog orkestra sa prostora bivše Jugoslavije 2006. godine, u Kotoru, povodom smrti Don Branka Sbutege. To je bio moj prvi nastup s orkestrom i tada sam znala da je to ono čime ću se baviti. Sa posebnom emocijom pamtim nastupe u Sankt Peterburgu, zatim izvođenje Mahlerove simfonije br. 8 u Sava centru u Beogradu, Šostakovičevu simfoniju br. 7 koju smo izvodili u Beogradu u okviru festivala BEMUS i jedan projekat savremene muzike u Barseloni. Koliko god voljela izazove u klasičnoj muzici, putovanja i nove projekte, sa posebnom emocijom uvijek doživljavam godišnje tradicionalne koncerte Gradske muzike Kotor. Kotorska publika zna da cijeni tradiciju koja postoji od 1842. godine, a orkestar, sačinjen pretežno od djece i amaterskih svirača, uvijek nas vraća na ono što je i jedino bitno – ljubav ka sviranju.
Savremene refleksije naziv je koncerta koji ćete sa kolegama održati 19. jula u Bogorodičinoj crkvi u Prčanju. Šta očekuje publiku?
– Publiku očekuje savremen repertoar. Djelo maestra i kompozitora Mladena Tarbuka Tombeau de Penderecki i Varijacije za gudače na temu Frank Bridge, op. 10, Bendžamin Britna u izvođenju festivalskog orkestra KotorArta, dok ćemo u Koncertu za klavir, trubu i gudački orkestar, op. 35, c-mol, Dmitrija Šostakoviča, solističke dionice interpretirati pijanista Simo Šišević i ja na trubi. Hram u kome će se izvoditi koncert je jedan od najmonumentalnijih na Jadranu i mislim da je ambijent savršen za “spoj nespojivog”, savremene klasične muzike u baroknom sakralnom objektu. Biće to koncert koji se rijetko čuje u Crnoj Gori i koji u sebi ne posjeduje ni trunke komercijalnog zvuka radi privlačenja što većeg broja publike. Preporučujem publici koja je zainteresovana za koncert, a ne pripada usko stručnom krugu umjetnika, da istraži djela i sluša ih i prije samog koncerta.
Kakvi su Vam planovi u bližoj budućnosti?
– Nakon tog koncerta, nastupam u Tivtu 25. jula na koncertu pod nazivom Veče operskih arija u okviru Tivat Music Festivala. Biću dio simfonijskog orkestra koji će pratiti izuzetne soliste, kako naše, tako i inostrane. Do kraja godine planirana su dva solistička nastupa, na koncertima u Kotoru i Beogradu, a u oktobru i putovanje za Barselonu sa Gradskom muzikom Kotor. S jeseni ću se više posvetiti radu na doktorskoj disertaciji.
GRACIJA 225/jul 2024.
