Ne postoji riječ kojom se može opisati Sara Prelević, majka desetogodišnjih djevojčica Irme i Ilde, a od nedavno i malene Ine. Sara, koju s pravom nazivaju majka hrabrost, lavica, heroina, s osmijehom i toplim zagrljajem primila je ekipu Gracije u svoj novi dom, koji je s ljubavlju i puno radosti zajedno sa suprugom Veskom opremila za svoje tri djevojčice. Ovoj ženi, čiju životnu priču zna cijela bivša Jugoslavija, ali i brojni stanovnici svih kontinenata, konačno cvjetaju ruže. I ne samo njoj, već i njenim bliznakinjama, i to otkad se u njihovim životima pojavio Vesko. A 25. novembra, kada je na svijet došla Ina, priča je zaokružena.
Sara i Vesko se znaju duže od 15 godina. Dok je kao djevojka radila u porodičnoj pekari on je često bio njihov gost, a imao je privatnu radnju u blizini. “Uvijek je bio poštovan, komunikativan, vedar, blizak sa mojim roditeljima… Prije tri godine smo se vidjeli, vezano za posao, popili kafu, popričali. Potom smo se opet čuli zbog posla. Počeli smo izlazimo, rodila se ljubav i vjenčali smo se 28. oktobra”, priča Sara.
“Saru znam bar 15 godina. Postali smo drugovi u vrijeme kada joj je bio potreban prijatelj, jer je bila u teškom stanju”, priča Vesko, a Sara ga prekida riječima: “Vesko je naš anđeo čuvar”.
“Pomogao sam koliko sam mogao njoj i djeci i onda se rodila ljubav. Sara je ljubav mog života”, kaže Vesko dok se mazi sa, kako oboje kažu, čarobnicom Inom.
Odmah prihvatile Veska
Tokom naše posjete Ilda i Irma su bile kod oca, kod kojeg borave i prespavaju svake druge subote. Iako nije imao iskustva sa djecom sa posebnim potrebama, Vesko je lako uspostavio komunikaciju sa Irmom i Ildom koje ga obožavaju. “Prihvatile su me odmah i već smo proputovali pola Evrope. Ilda me zove ‘Dado’, a Irma ‘babo’, i zaboravile su da imaju majku”, kaže Vesko kroz smijeh.
Od brojnih događaja vezanih za njih izdvaja dan kada su počele da uče da plivaju. “Bojale su se vode i niko nije mogao da ih ubijedi da uđu. Uspio sam da ih oslobodim straha i već prvog dana su ušle u more. Trećeg dana smo plivali do bova, a Ilda čak bez mišića! One imaju svoj svijet u koji su me objeručke primile i zahvalan sam im na tome”, kaže Vesko. Dodaje da ga obožavaju. “Kad legnu, moram da budem između njih, a onda me tako zagrle da mi se čini kako mi srce raste.”
Sara kaže da djevojčice imaju puno povjerenje i da su uz Veska sigurne. “Od prvog dana su počele da se druže s njim, jer su izuzetno druželjubive. Šta god treba obraćaju se njemu. A on je toliko posvećen i pažljiv da je to nemoguće. Meni nekada dosade sa svojim pričama, zahtjevima, ali njemu nikad. Sa toliko ljubavi im se obraća da me kupio za cio život. Ako je odsutan dva sata traže da ih vodim u njegovu radnju, zovu ga na telefon, ispričaju se, kad dođe odmah se obuvaju i on ih vodi na sladoled… Inu smo svi jedva čekali, ali Vesko neprestano pazi kako će da se ponaša prema njoj, da se ne osjete zapostavljenima i ne budu ljubomorne”, priča Sara, dok joj Ina mirno spava na grudima.
Vesko kaže da se Ildin i Irmin život promijenio sa dolaskom bebe. Naravno, nabolje. “Bili smo četverac, a sad imamo petog člana”, kaže u šali.
“Kad sam se porodila nije dao da idu kod mojih roditelja, niti bilo gdje drugo. Vesko ih je čuvao, vodio u školu i vraćao, dovodio u bolnicu u posjetu. Pazio ih sve vrijeme i došao sa njima da nas izvede iz bolnice. Svake noći se zahvalim Bogu što nam ga je poslao.”
Sara kaže da nije planirala trudnoću. “Kada sam saznala bila sam zatečena, nisam umjela da se radujem. Ali, ubrzo sam shvatila koliko sam blagoslovena, da je to kruna Veskove i moje ljubavi i nijednog momenta za devet mjeseci nisam osjetila strah. Za mene su Ilda i Irma najljepše i najpametnije. Između njih i Ine nema nikakve razlike. Jedino sam se bojala kako će reagovati njih dvije, kako Veskova djeca iz prvog braka… Ali, pokazalo se da nije bilo osnova za strah.“
“Ina je naša radost”
Kada je zatrudnjela pričala im je da će dobiti seku, odnosno, kako kažu njih dvije, keku. “Vesko i ja smo ih konstantno upućivali na to da će doći seka, išle su sa mnom u kupovinu, birale odjeću za bebu, a svake večeri prije spavanja su me ljubile u stomak”, kaže Sara, ne mogavši da obuzda suze. Kaže da su to radosnice… “Kad sam se porodila došle su u bolnicu sa Veskom. Bile su zbunjene. Iako sam jaka, nisam mogla da obuzdam emocije i cijeli dan sam plakala kad sam ih vidjela kako su bile pogubljene. Kada smo izašle iz bolnice svi smo bili zbunjeni. Ilda i Irma su Inu neprestano gledale iz daljine. Kada je mrdnula ručicom prišle su. Od tog momenta su stalno pored nje, pomažu u kupanju, kad je presvlačim dodaju šta treba… Sad je to njihova beba i niko ne smije da sjedi kod nje.”
“To je naša radost”, kaže Vesko, koji Inu kupa, ustaje uveče kada plače, hrani je… On joj je dao ime i to objašnjava jednostavno: “Htio sam da joj dam internacionalno ime, a da počinje slovom I, kao i imena njenih sestara, tako da je Ina bio pravi izbor”.
Sara je imala samo 20 godina kada je dobila Irmu i Ildu. U iščekivanju srećnog događaja doživjela je šok. “Radila sam tripl test u Kliničkom centru i nalaz je bio u redu. Međutim, nakon porođaja su ljekari ustanovili da imaju Daunov sindrom, što mi je na krajnje neprikladan način saopštio ljekar genetičar. Pored mene je bio moj otac i sjećam se da sam čula samo to da su moje djevojčice djeca sa posebnim potrebama, da imaju Daunov sindrom, da neće moći ništa… Od šoka ne znam šta je još govorio i šta se dešavalo. Bilo je strašno, jer me niko nije pripremio za takve vijesti. Zato sam, kada je sve prošlo, obećala sebi, i to radim, da ću se boriti i apelovati u svakoj situaciji na ljekare i stručna lica da roditeljima, ako imaju problem sa djetetom, to saopštavaju na što bezbolniji i suptilniji način i da vode računa o njihovim osjećanjima.”
Kada su imale šest mjeseci, Sara je sa Ildom i Irmom sama otišla u Institut Igalo, na terapije. “Možete li zamisliti kako mi je bilo sa dvije bebe u tim momentima? Samo kada zaplaču obje… Uopšte, možete li zamisliti kako je moj život izgledao prije nego što je postao javan? Toliko truda, neprespavanih noći, teških dana, suza… Od starta sam ih podizala sama. Imala sam pomoć samo od roditelja. Irma je imala sedam operacija – operisala je oči, uši, glavu, imala je vodu u stomaku… Bilo je raznih dijagnoza… Ali, to je borac! Prohodala je sa 11 mjeseci, uz sve te probleme. Nakon operacije, koja je trajala pet sati, došao je anesteziolog da vidi je li se probudila, jer su prognoze bile loše, i ostao zatečen kada je vidio da je stajala na nogama!”
Kada se razvela, Sara je odlučila da iznajmi stan, da djevojčice imaju svoj mir. Razmišljala je da započne sopstveni biznis i, uz očevu pomoć, podigla kredit i sa ćerkama sama otišla u Italiju, donijela robu i otvorila butik. “Uvijek sam imala podršku i pomoć od oca i majke. Nikada neću zaboraviti kada sam sa Ildom bila u bolnici u Beogradu, probudila sam se, a tata je bio u sobi. Pravio je kolače, razmišljao o nama i onako flekav, sa keceljom, sjeo u auto i došao da nas obiđe. Nikom se nije javio. Često pomislim da sam se ogriješila o majku, da sam je malo pominjala, jer bez nje ne bismo mogli ništa da uspijemo. Nije mogao tata sve to da postigne i toliko nam pomogne da nije bilo nje, moje tihe, vijedne i predivne majke, koja, otkad znam za sebe, ustaje u pet sati i neprestano radi i privređuje.”
Borite se, uspjeh će doći
Sara se sjeća kada je jednog dana sa Ildom, koja nije tada imala kosu, otišla u Deltu. Dok su prolazile pored nekih žena, jedna je prokomentarisala Daleko bilo. “Došla sam kući iznervirana i bijesna i počela da razmišljam šta da uradim da okolini pokažem da Daunov sindrom nije ni prenosiv, ni zarazan. Odlučila sam da otvorim Facebook stranicu Irma i Ilda. I tako su ljudi saznali za nas tri i počeli da lajkuju stranicu. Svakodnevno sam objavljivala sve što su tog dana radile. Stranica je mala više od 100.000 pratilaca, ali je, nažalost, hakovana i ugašena. Ali, mi imamo profil na Instagramu, koji takođe prati više od 100.000 ljudi, a trenutno ima više od deset miliona pregleda. Nakon što sam otvorila profil na Facebooku počeli su isto da rade i drugi roditelji čija djeca imaju Daunov sindrom, mnogo njih me kontaktiralo, a ja sam ih ohrabrivala da to urade. Ilda je prva djevojčica sa Daunovim sindromom koja je prošetala na modnoj pisti – sa pet godina na Montenegro Fashion Week-u, na humanitarnoj reviji Nade Koljenšić. Zahvaljujući pokojnom Dadu Jovanoviću, modnom dizajneru, Ilda je 2016. učestvovala na prvom izboru Miss and Mister Montenegro Kids i dobila ogromnu podršku. Usred svega toga, dok je bila na bini, čula sam komentar: ‘Šta će ova sa bolesnom djecom ovdje?’ Moj odgovor je bio da pod ovim vedrim nebom mjesta ima za sve. I zato uvijek poručujem svima – Borite se, uspjeh će doći. Nikad nisam izgubila vjeru u ljude. I kada me neko razočara nađem opravdanje za to. Velik si koliko možeš da oprostiš i razumiješ. I treba oprostiti. Mnogo je ljepše i lakše.”
Ilda i Irma pohađaju četvrti razred OŠ Pavle Rovinski, a idu i u Resursni centar za djecu i mlade Podgorica. Odlično su se uklopile, djeca su ih prihvatila, imaju divne učiteljice, druže se, idu na rođendane, drugari ih paze… Ipak, ni polazak u školu nije protekao bez problema. “U šest škola nisu htjeli da ih upišu. A kada sam došla kod Marijane Papić, direktorice škole Pavle Rovinski, i pojasnila joj o čemu se radi rekla je: ‘Čast mi je da primim tako mladu i borbenu mamu! Donesite dokumenta, vaše djevojčice su upisane u školu’”.
Sara već dvije godine radi kod Veska, koji se bavi privatnim biznisom. Takođe, već tri godine je PR Udruženja roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju, prvog tog tipa u Crnoj Gori, koje postoji 21 godinu. Zahvaljujući njoj, članovi Udruženja svakog petka imaju žurku, uvijek dolaze pjevači i divno se provode. I prošle i ove godine organizovala je i novogodišnju žurku u Internacionalnom restoranu, koji im je ustupio besplatno prostor i obezbijedio piće. “Sve su to moja djeca i jako sam ponosna na njih”, kaže Sara.
Od januara 2019. počinje sprovođenje prvog projekta za djecu sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori. “To je internacionalni projekat u koji je uključeno 11 zemalja iz Evrope. Dvije punoljetne djevojke koje imaju Daunov sindrom ići će na obuku kod profesionalnih šminkera, a u aprilu putujemo u Istanbul gdje će na gala večeri dobiti sertifikat.”
Na pitanje da je li srećna, Sara odgovara: “Više nego srećna. To se ne može opisati. Ilda i Irma su zdravo, jer Daunov sindrom nije bolest, dobili smo čarobnicu Inu, imala sam divno vjenčanje, obezbijedili smo krov nad glavom… Konačno živim divan život. Što je najbitnije, moje ćerke i ja imamo divnog čovjeka koji nas voli i pazi. Nema riječi koje bi mogle da opišu moju sreću. Moram biti neskromna pa ću reći da smo nas tri ovo zaslužile”, kaže sa suzama u očima Sara, ističući da su joj Irma i Ilda uvijek davale snagu da savlada sve prepreke i ide dalje.
Stiglo joj više od 45.000 poruka Sara je Inu dobila carskim rezom, ali je insistirala na spinalnoj anesteziji da bi vidjela bebu. “Porađao me dr Saša Raičević i odmah su mi Inu stavili na grudi. Osjećaj je bio nevjerovatan… Sve to je doktor organizovao. On mi je pratio trudnoću i sve vrijeme me hrabrio, pričao sa mnom… Bio je moj psiholog. Daj Bože da takvih ljekara bude više u našoj državi. Kad smo odlazili kući zagrlio me i rekao: ‘Saro, svi smo jako srećni zbog tebe. Ne samo mi, nego cijela nacija’”. Sari je na Instagramu stiglo više od 45.000 poruka.“Samo da Vam kažem da ste velika, ma ogromna inspiracija svim ženama, majkama”, “Draga Saro, ja Vam se divim. Voljela bih kad porastem da budem majka kao Vi”, “Vidim da je Ina svaku noć na rukama, pretežno tatinim, koji tako divno priča i pjeva svojoj princezi”… samo su neke od poruka koje su joj stigle.
GRACIJA 147/148
Piše Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
