Razgovarao Danilo Brajković
Foto Miloš Brakus, Bojana Domazetović
Cijenjeni srbijanski pop kantautor Saša Vasić, čija je solistička karijera počela na crnogorskom tlu, devetogodišnju izdavačku pauzu nadomjestio je privatnim uspjesima, osnivanjem porodice i rođenjem sina. Imajući u vidu blagodeti koje mu je u tom periodu donio skladan porodični život, te promjena nagore koje su se dešavale na muzičkoj sceni, tu odluku smatra najboljom u životu. No, pošto odustajanje za njega nikada nije prihvatljiv epilog, Vasić je krajem prošle godine i sebi i publici poklonio album San, čija ga je koncertna promocija posljednjeg februarskog dana opet dovela u podgorički KIC Budo Tomović. Čista i pozitivna energija albuma Sašin je kontraudarac sveopštem trendu šunda i besmisla, van čijih tokova je uspješno pozicionirao porodicu, kao suštinu i definiciju ljubavi, o kojoj je i te kako učio i od žena.
Nepune dvije godine nakon prethodnog druženja, KIC Budo Tomović opet Vam je prepustio prostranstvo Velike sale i intimnost akustičnog ambijenta. Na osnovu kojih karakteristika biste izdvojili crnogorsku publiku iz tog šarenog auditorijuma pred kojim ste nastupali?
– Ljubav i poštovanje između crnogorske publike i mene traje 22 godine. U Crnoj Gori osjećam se kao kod kuće. Ono što je karakteristično za crnogorsku publiku je da zna da prepozna kvalitet i iskrenost, a to nagrađuje bezrezervnim davanjem.
Početak Vaše karijere uljepšali su brojni festivalski nastupi i priznanja, a mnoga su stigla baš sa crnogorske adrese. Mada tih festivala, nažalost, više nema, zauzima li Crna Gora, na njihovim krilima, specijalna poglavlja u Vašim muzičkim memoarima?
– Svakako, jer moja solistička karijera je upravo počela iz Crne Gore, tačnije sa Budvanskog festivala. Zahvaljujući brojnim nagradama na Budvanskom festivalu, i za interpretatora i za kompozitora, moja karijera je krenula baš te 1997. godine, kada sam za moju pjesmu Jednom dobio nagradu za najbolju interpretaciju. Nekada je stvarno bio prestiž i čast da se pojaviš na festivalu kao što je bio Budvanski. To je bio veliki događaj i za nas muzičare i za sve ljude iz medija.
Vaš kofer sada je teži za novi album San, no prije njega ste napravili višegodišnju diskografsku pauzu. Šta Vas je motivisalo da odložite i instrumente i pero u tom periodu?
– Pauza je uslijedila jer sam tako odlučio. Dešavale su mi se mnogo važne stvari, stvaranje porodice i rođenje sina. I te kako mi je bilo važno da budem tu, uz svoje dijete od rođenja, a tako je do danas. Ujedno, nisam vidio da će se bilo šta promijeniti u muzici i u cijeloj zemlji nabolje i nažalost – bio sam u pravu. Tokom moje diskografske pauze stvari su se drastično promijenile nagore u svakom smislu, tako da to smatram mojom najboljom odlukom u životu. Naravno, iako nisam snimao, sve vrijeme sam radio svoj posao kao kompozitor u primijenjenoj muzici, radio sam sa drugim izvođačima i svirao po Srbiji i Crnoj Gori.
Jeste li tokom pomenutog perioda stagnacije razmišljali o apsolutnom povlačenju? Prihvatate li odustajanje kao opciju?
– Posljednji put sam razmišljao o povlačenju i o besmislu bavljenja muzikom u Srbiji pred Budvanski festival 2004. godine, a tada sam dobio prvu nagradu za pjesmu Bol do ludila. Od tog vremena, više nikada ne razmišljam o tome šta će biti sa mnom i sa muzikom, prosto puštam da se stvari dešavaju onda kada bude vrijeme za to. Kada dođe taj trenutak, onda ulažem “ludačku” snagu i energiju da iskoristim tih “mojih pet minuta” i uvijek su rezultati onakvi kakve sam i zamislio. I naravno, riječ odustajanje ne postoji u mom rječniku, a to sam naučio i sina, što mi je jedan od najvećih uspjeha u životu.
Stvaranje albuma, naročito nakon poduže pauze, po riječima mnogih muzičara “otima” čovjeku dio duše i prisvaja ga. Koje ste sve muzičke, a potom i životne zamisli smjestili između korica Sna?
– Sve što možete da čujete na albumu San je moja istina, i istina svih ljudi koji su učestvovali na albumu, njih 40. Da, prisvaja i otima dio duše, ali svako umjetničko djelo to radi. To je prava umjetnost, da to što osjećaš i to što misliš staviš u svoje djelo. Nekako sam sada “lakši”, izašlo je sve što se taložilo svih ovih godina, a posebno sam ponosan što je album čista i pozitivna energija, bez obzira na sve ovo što nas okružuje. Ovaj album je neka moja mala “revolucija” i moj odgovor na sveopšti trend šunda i besmisla u muzici, i uopšte.