Piše Tatjana Kuljača
Avgustovska vrelina više nema veze sa redovnim očekivanjima od ljeta. Imali smo predivan kraj oktobra u avgustu i julsku žestinu njegovim krajem. Lično, ne volim vrelinu. Ne znam šta bih sa njom. Znam da bi drugačije bilo kada bih mogla provoditi dane ugodno ušuškana u hlad nekog drveta, sa knjigom u ruci, potpuno uronjena u svijet koji ne postoji. Vrelina u kojoj sive ćelije moraju da funkcionišu perfektno, nije nešto čemu se radujem.
Ipak, u avgustu nam dolaze prijatelji, poznanici, obični i neobični ljudi, a sa njima i njihove priče. Prodrmaju nas, izbace nas iz šina na kojima jurimo, kao brzi vozovi. Baš juče, na jednoj terasi, upoznah divnu damu, porijeklom odavde, koja živi u Americi. Razgovor ode u smjeru različitosti između dva kontinenta. Između brojnih za i protiv, jedna stvar me je bacila u razmišljanje.
Rekla je, između ostalog, kako joj se dopada to što tamo nikada nisi previše star za nešto. Da putuješ, zabavljaš se, zaljubiš, pokreneš novi posao, da radiš. Tamo možeš vidjeti ljude od 70 godina koji se provode na nekoj žurci i u tome nema ništa čudno. Žene od isto toliko, rade rame uz rame sa zgodnim, mladim koleginicama u modnoj industriji, sa klijentima. I to ne rade zato što moraju, već zato što žele.
Zbog prirode posla koji radim imala sam prilike da sretnem ljude sa svih strana ove naše lijepe zemaljske kugle. Ono što bi me uvijek oduševilo jesu grupe starijih ljudi, sa bezmalo više života nego naš prosječan čovjek u srednjim godinama života. Na primjer, prosječan Izraelac u četiri dana boravka u Crnoj Gori obiđe više nego mi za deset godina života. Možda u tome ne bi bilo ništa neobično da među njima nikada nisam srela starije turiste koji nisu sa žarom prevrtali turističke brošure i u par dana upijali sve što ova lijepa zemlja ima da im pokaže. Ti su ljudi stalno u pokretu. Navika kretanja i izlaženja iz zone komfora su atipične za većinu nas.
Dok smo mlađi, prirodno je da želimo da upijemo što više toga. Izlazimo, zabavljamo se, provodimo, putujemo, rizikujemo, mijenjamo. Kako se primaknemo sredini života, tako se smirujemo i sve smo manje spremni za iskorake koje zahtijevaju dodatnu dozu energije, a samim tim i više vremena za “oporavak”. Kada uđemo u neke “ozbiljne godine”, sami sebi stavimo etiketu da nam rok uskoro ističe, zatvaramo se u kuću. Nama je to normalno.
Okrenimo se oko sebe. Koliko ljudi u njihovim sedamdesetim godinama znate da aktivno žive i ne plaše se putovanja, odlaska na piće, nije ih sramota da sjednu u kafić i uživaju u gledanju na park, more, čitanju knjige? Koliko njih znate da su ostali sami i da su u neko dogledno vrijeme dali šansu nekom drugom da uđe u njihov život? Kao da nemaju pravo na to da izađu iz žalosti za nekim i, u vremenu kada niko više ne zavisi od njih, dopuste sebi da ga provode kako im prija. Je li nam to sramotno?
Period penzije sam oduvijek zamišljala kao eru slobode. Radiću šta mi se prohtije. Radiću s uživanjem sve one lijepe stvari za koje, zbog brzine i obaveza, nemam vremena. Slikaću, pisaću, praviću ukrase koji možda neće biti toliko lijepi, koliko će meni biti lijepo praveći ih. Putovaću ljeti. Želim da mi ljeto ponovo bude sinonim za odmor i upijanje sučevih zraka kroz krošnju nekog drveta. Praviću kolače i peciva. Smišljaću nove recepte i dijeliću ih sa zadovoljstvom, kao i kolače.
Dozvoliću sebi da odem predaleko i vidim sve ono za šta nisam imala vremena u mladosti. Neće me biti briga kako izgledam u kupaćem kostimu. Niti jesam li pojela previše. Da li je u redu da imam svoje omiljeno mjesto u kafiću pored mora. Želim da budem slobodna toliko da me baš briga šta o meni govore. Jesam li potpuno sišla s uma kad za sedamdeseti rođendan kupim kartu za Ameriku i na klupi u Central Parku budem sjedila i hranila ptice.
Ne želim da od straha prestanem da uživam u životu, sjedim na kauču ispred TV-a i čekam dnevnik, koji ni sada ne gledam. Kao, doduše, ni televiziju uopšte. Otkazaću TV pretplatu. Cigaretu nikada zapaliti neću. Prosječan pušač popuši kutiju cigareta dnevno, odnosno 900 evra godišnje. To je sasvim dovoljno za lijepih par dana negdje daleko od svega što nas usporava i infuziju životne energije koja će nam produžiti život.