Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković
Slobodanku Seku Martinović znamo kao modnu kreatorku, novinarku, PR menadžerku, članicu KIC POP hora. Znamo je po odvažnom, a prefinjenom stilu, po odmjerenoj, promišljenoj i britkoj pisanoj riječi. Manje je poznato da je Seka među pionirima naše modne scene, prva crnogorska modna dizajnerka koja je svoju kolekciju Reinkarnacija predstavila 2001. u Parizu. Od prve autorske kolekcije Forma 1998. njen prepoznatljivi dizajnerski potpis je koncept da je moda sredstvo poruke, opomene, poziv na razmišljanje. Posebno je ponosna na projekte Volite zeleno, Vintage refresh, reciklaža, globalni pristup u smanjenju otpada, na multimedijalni projekat Omaž ženi i jednom vremenu, inspirisan Jovankom Broz sa čak 180 učesnika. Kao građanski aktivista u NVO Multikulturalna mreža autorskim projektom Dijalog most do sloge poslala je snažnu poruku o bogatstvu različitosti ovog prostora … Sve svoje profesije smatra privilegijom. I kaže: “Teško da bih srela jednog Dada Đurića i Izeta Curija, francuskog dizajnera i Dadovog prijatelja, koji su pohvalili moje modne crteže, Dimitrija Romanova, potomka posljednjeg ruskog cara, potomke kraljice Jelene i Viktora Emanuela, Savoje… I mnoge druge posebne ljude koji su obilježili svoje vrijeme.” U osmoj deceniji sa energijom djevojčice, kaže da je žena sa velikim planovima.
Nakon 45 godina rada i nemjerljivog doprinosa crnogorskoj modnoj sceni, Modna komora Crne Gore Vam dodjeljuje nagradu za životno djelo. Kako doživljavate ovu nagradu, s obzirom da nemate namjeru da se zaustavite?
– Duboko vjerujem da je uspjeh pronalaženje zadovoljstva u davanju kroz stvaranje, više od onoga što dobijate. Sve što sam radila na više polja u proteklih pola vijeka, radila sam sa strašću i moja jedina očekivanja bila su da to što predstavim bude najbolje u mjeri mogućnosti i konteksta vremena. S druge strane, kad neko zapazi i zapamti da ste dovoljno dali, da ste činili nešto dobro, bili posvećeni, uporni, istrajni, da ste ostavili neki pozitivan trag – to proizvede radost, satisfakciju da je, ipak, sve vrijedilo truda. Tako sam i doživjela nagradu za životno djelo koju mi je uručio predsjednik Modne komore Crne Gore Srđa Lubarda, prošlog oktobra na Fashion Weeku. Sasvim neočekivano. Poslije Zlatne košute na Internacionalnom sajmu mode u Beogradu 1997. to mi je najdraže priznanje. To što medijski nije adekvatno ispraćena prva nagrada za životno djelo dodijeljena nekome, ne čini me manje zadovoljnom. U osmoj deceniji sam u harmoniji sama sa sobom. I nemam očekivanja. Davno sam naučila da reakcija okoline nije mjerilo ni kvaliteta, još manje lične satisfakcije.
Obrazloženje: Za doprinos i razvoj crnogorske modne scene i podršci Crnogorskoj nedjelji mode je dosta širok kontekst jer sam od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka ushićeno, kako to samo mladost može, bila jedna od malobrojnih u prvim pionirskim koracima pokretanja modelinga i razvoja mode na ovom prostoru. Koristeći svoj novinarski status, a uz tvrdoglavu želju da se tadašnja Pobjeda kao jedini dnevni list otvori prema modi kao umjetničkoj djelatnosti. Godine 1985. sam otvorila prvi proizvodni butik na Cetinju, 1989. drugi u Titogradu. Dakle, krenula sam davno. Mnogo godina kasnije, kao urednik Porodičnog magazina otvorila sam sva vrata i bila puna medijska i logistička podrška novim, mladim dizajnerima koji su se pojavili na crnogorskoj modnoj sceni. Naravno, tu je i moj dizajnerski opus od prve kolekcije 1998. godine do danas. Simbioza novinarstva, modelinga, dizajna, kostimografije, istorije i teorije mode i još mnogo toga stalo je u mojih skoro pola vijeka trajanja u svim profesijama kojima se bavim. Vjerujem da su svi ti aspekti i rezultati opredijelili i ovo priznanje, prvo koje je nekome dodijeljeno, na koje sam, svakako, mnogo ponosna.
“… lakovane cipele, uštirkani žiponi i haljine za šetnju i posebne prilike” su zajedno s izlizanim patikama i starom odjećom za izlete obilježili Vaše djetinjstvo. Jesu li ovi kontrasti, a i kultura življenja i odijevanja, na neki način uticali na Vaše interesovanje za modu i modni dizajn? Ili je priča počela drugačije?
– Priča je bila sasvim drugačija. Sve ono na čemu je insistirala moja majka, prosvjetna radnica, da moja sestra i ja u svakom trenutku budemo besprijekorne, mene je u tom uzrastu prilično nerviralo. Žiponi, štirka, mašne na glavi… To me je sputavalo i uticalo na moj dječiji komfor. Tradicija izleta koju je donijela iz svog rodnog Mostara, gdje sam i rođena, u tadašnji Titograd davne 1959. godine nije mi bila po volji jer su se djeca igrala u dvorištu, a mi smo na biciklima obilazili okolinu… Tvrdoglava i drugačija brzo sam ukapirala da se baš ne uklapam u sredinu u koju sam došla, ma koliko sam to željela. Nisam bila baš prihvaćena, niti po mjeri mentaliteta, a onda sam odlučila da svoju različitost okrenem u svoju prednost. Još u osnovnoj školi pokazala sam interesovanje za modu, za kreiranje, ali sam kasnije definisala šta je to što me je pokrenulo baš u tom smjeru. Nadarena za slikarstvo, pisanje i muziku, vjerovala sam da će nešto od toga biti moj poziv. Pubertetsko nezadovoljstvo sobom, svojim izgledom, nesigurnost, tako tipična za tinejdžersko doba, tjeralo me je da se zatvaram u svoj svijet crteža i da sve ono što mi se nije sviđalo na sebi “pokrijem” svojim kreacijama. Nevještim i nesavršenim, ali meni su se činile najbolje. Prvu haljinu sašila sam sa 13 godina. Dakle, ja sam u modi “samonikla” jer u to vrijeme nije bilo ni škole ni fakulteta za dizajn. Moj profesor likovnog, veliki slikar Mijo Vujošević, inače prijatelj moje porodice, bodrio me je da nastavim sa modnim crtežom. Ispostavilo se da je bio u pravu.
Koliko je bilo zahtjevno pokretanje modne scene u Crnoj Gori? Jeste li imali podršku i kakve su bile reakcije društva?
– Sredinom 80-ih godina prošlog vijeka Crna Gora je imala Titex, veliki sistem sa 6000 zaposlenih, Koni u Nikšiću, konfekciju Jadran u Perastu, fabriku kožne konfekcije Polimka u Ivangradu, fabriku tekstila Vunko u Bijelom Polju… Kreativni tim Titexa, na čelu sa doajenom kreatorstva u Crnoj Gori, divnom Tindom Bulatović, akademskom slikarkom i zvanično prvom modnom kreatorkom na ovom prostoru, te kreatorkama Ljiljanom Popović Bobot, Milom Đerković, Ljiljom Đurović, bio je učesnik mnogih sajmova mode u onoj lijepoj velikoj zemlji zvanoj Jugoslavija. Donosile su nagrade i priznanja za svoje kolekcije, a kada su se organizovale povremene modne revije u Crnoj Gori stizale su ekipe iz Beograda, Zagreba, Sarajeva…
Kao zaljubljenici u modu bili smo na revijama i na neki način se osjećali zapostavljeno, u drugom planu, a na našem korzou šetale su najljepše djevojke i momci, potencijal koji je mogao konkurisati čak i evropskim centrima mode. Oko ideje da smanjimo zavisnost od već etabliranih modnih centara okupio nas je, to sa pijetetom ističem, Bratislav Bato Kokolj, poznati novinar RTV Titograd. Razgovarali smo, shvatili da imamo ista razmišljanja, iste želje, pomalo inata… Negdje jula 1986. konstituisano je Prvo udruženje modnih kreatora i manekena Crne Gore, čiji sam bila prvi predsjednik. Organizovali smo prve kurseve manekenstva, a godinu kasnije izašla je prva školovana generacija crnogorskih manekenki i manekena. Organizovane su i prve revije sa našim snagama u cjelini. To je bio “pelcer” iz kojeg su se kasnije razvile i razvijale asocijacije, udruženja po Crnoj Gori. Pionirski poduhvat nekoliko dobrih prijatelja u kojem su osim mene bile i novinarka Melanija Bulatović, marketing menadžer Vesna Radunović i novinar Božidar Šundić. Mladi, poletni, sigurni u sebe pokrenuli smo nešto novo i veliko u tom vremenu. Ovo je već istorija.
U Crnoj Gori, generalno, imamo problem, čak sindrom zvani “prvi”. Ko god se pojavi – prvi je u nečemu. Prvi takav projekat, prva revija, prvi fashion week, prvi red… Svi su uvijek prvi. Pritom, zbog neznanja i neinformisanosti zaboravljamo da je uvijek prije nas bio neko ko je stvarno bio prvi. Istine radi, i prije ovog vremena o kojem govorim bilo je onih koji su u tom poslu bili prvi. Kako sam najstariji modni stvaralac koji dugo pamti i novinar koji je napisao bezbroj tekstova o nastanku i razvoju modelinga i modnog kreatorstva u Crnoj Gori, već neko vrijeme radim na hronologiji od 1950. godine do danas. Biće to knjiga, zapis koji će, vjerujem, biti od koristi budućim generacijama.
U 45 godina rada ostvarili ste se u novinarskoj, PR i modnoj karijeri. Vaša biografija je toliko obimna, uspješna i isprepletena, da je zaista teško staviti je u par rečenica. A Vi se pitate da li ste uradili dovoljno. Šta Vas pokreće?
– Prava riječ je isprepletena. Sve moje ljubavi od malena, pisana riječ, crtež, boje, muzika, komunikacija, film, čiji je zajednički imenitelj estetika u najširem smislu, uvijek su proizlazile jedna iz druge, nadovezivale se. To često nije dobra opcija jer se ponekad rasipate, sudaraju vam se vizije, ideje i energije koje morate povezati, imate uspone i padove ali… Suština je – duhovno i kreativno ispunjenje. Ono zadovoljstvo unutar mene. Jedino tako mogu da funkcionišem. To je i način dekontaminacje od vremena u kojem živimo, od nimalo ružičaste stvarnosti, devalvacije vrijednosti, nedostatka empatije, manjka ljubavi na svakom nivou. Ljubav je u velikoj krizi. To mi izaziva zebnju. Sa razlogom.
Na razgovor za posao u Pobjedi otišli ste svojim autom, obučeni u stilu filmskih novinarki, sa šeširom i djelovali kao neko kome posao i nije potreban. Ipak, tamo ste proveli 28 godina.
– Sjećam se dobro te 1976. godine. Nakon razgovora tadašnji glavni urednik mi je rekao: “Drugarice (gospođe su došle kasnije), Vama posao nije potreban.” Djelimično je bio u pravu. Ali, Titograd tada mladosti nije pružao ništa. Osim korzoa, folklora i matinea u Domu JNA. Bila sam na drugoj godini studija, moja interesovanja su bila široka i bilo mi je neophodno da slobodno vrijeme koristim konstruktivno. Pobjeda je bila taj prvi izazov. Moji glavni urednici Svetozar Durutović, Marko Špadijer, pa Vito Nikolić, Zaga Berkuljan, Đina Čelebić, Nataša Martinović, prve žene novinarke od kojih sam učila novinarstvo, slikar Božo Pavićević Zodijak… Redakcija, miris vrućeg sloga u štampariji, klub u kojem su se družili intelektualci i grafički radnici… Pobjeda me je “zavela” od prvog dana. Obožavala sam sve te ljude, sve koleginice i kolege, sazrijevala sa Pobjedom i bila joj vjerna skoro tri decenije.
Uređujući Porodični magazin učinili ste značajno vidljivijom ne samo crnogorsku modnu scenu, već i sam život uopšte. Kakva sjećanja Vas vezuju za to vrijeme?
– Pokretanje malog Porodičnog magazina na 16 strana (kasnije je prerastao u magazin) bio je moj dug prema Bosi Balić, urednici Naše žene, časopisa u kojem sam sarađivala još kao djevojčica. Crna Gora je 70-ih godina prošlog vijeka imala svoj autentični časopis za ženu. Danas ga nema. Samo franšize. Osmislila sam koncept koji je promovisao i afirmisao sve vrijednosti koje su već bile na udaru tranzicije. Porodicu, vaspitanje, sociološke teme, duhovitost, pomalo satire… Porodični magazin je bio platforma za svakodnevni život, brige, dileme i probleme običnih ljudi. Uređivala sam ga i pisala sa velikom ljubavlju i smatrala ga svojim. Sa te pozicije sam i napustila Pobjedu. Sa dosta gorčine, priznajem… Teško mi je pao odlazak, ali sam nastavila u magazinu Index gdje sam 10 godina bila ekskluzivista s intervjuima, ličnim pričama uglavnom sa političarima, umjetnicima, piscima, sportistima. Oko 110 intervjua sabiram u knjigu. Kad će biti gotova, ne znam.
Nagradu Udruženja novinara Crne Gore dobili ste 2003. godine, koliko Vam ta nagrada znači?
– Svako priznanje, posebno od kolega, znači. No, zanimljivo je da sam svoju prvu nagradu za novinarstvo dobila četiri mjeseca nakon odlaska iz Pobjede, kad sam bila na Birou rada. Iako sam važila za dobrog, pismenog i veoma korektnog novinara, nekako su mi uvijek nagrade izmicale. Za mladog novinara, za starijeg, godišnje itd. Nikada se nisam bavila političkim novinarstvom, a činjenica je da su politički novinari uvijek, i onda i danas, bili favorizovani u odnosu na sve druge čiji su profesionalni kvaliteti nesporni. Kad napravim paralelu između novinarstva mog vremena i ovoga danas, uvijek bih glasala za ovo prvo. Napisana riječ je imala težinu, novinar je imao odgovornost. Tačka.
Mnogi ne znaju da ste prva crnogorska modna dizajnerka koja je u Parizu predstavila svoju kolekciju Reinkarnacija. Moda vas je odvela i u svijet kostimografije?
– Sa kolekcijom Reinkarnacija, jednom od nekoliko inspirisanih princezama Petrović i kulturnom odjevnom baštinom Crnogorskog dvora, predstavila sam se u Parizu 2001. godine, na festivalu Euro Beauty. Projekat je ambijentalno prikazan u okviru pratećeg programa Cetinjskog bijenala iste godine. Moda me je odvela u čarobni svijet filmskog kostima. Sa rediteljem Draškom Đurovićem sarađujem već 15 godina, a u aprilu smo završili dio filma Zaliv u kojem sam pored regionalnih i domaćih glumaca radila i sa svjetskom divom Marizom Berenson. Ovo je moj peti film sa Đurovićem, a u prvom As pik radila sam sa holivudskom zvijezdom Majklom Medsenom. Kostimografija je fascinantna i to je moje opredjeljenje posljednjih godina. Podstiče vas da učite, istražujete epohe i periode, materijale, tehniku rada, da se još obrazujete. Naporno jeste, ali volim atmosferu seta, tu dinamiku stvaranja, taj magičan proces nastajanja jednog filma.
Umjetnost se u raznim oblicima provlači kroz Vašu porodicu. Vaš otac Dušan Bogdanović, vojni pilot, zaljubljenik u dokumentarni film i fotografiju i značajan stvaralac u toj oblasti, suprug Dragan grafički dizajner, kćer Nevena arhitekta industrijskog dizajna, studije je završila u Rimu gdje živi i radi…
– Odrasla sam uz fotografiju i film, a foto-aparat ne znam ni danas uzeti u ruke. Kao gimnazijalka sa kamerom je bila uspješnija moja sestra, a djedov talenat naslijedili su moj sestrić Jovan Mišković, stručnjak za 3D animaciju, i kćerka koja se bavi analognom fotografijom. Početkom godine završila je master iz modnog dizajna i fotografije na univerzitetu u Veneciji, a prošlog decembra u Milanu izdala je monografiju Slovenski talas od 200 strana u kojoj je predstavljeno 40 mladih evropskih umjetnika. Zbog toga sam mnogo ponosna. Imala je promocije monografije u Milanu i Rimu. Naravno, voljela bih da se predstavi u Podgorici i Crnoj Gori, posebno zbog činjenice da joj je inspiracija bila Njegoševa Časa meda, čaša žuči. Koliko god djeca nasljeđivala talente svojih roditelja, ipak imaju svoje puteve. Moj sin Niko, bivši košarkaš, osim dobrog ukusa, stila za odijevanje, naravno, i sporta, nema interesovanja za većinu stvari koje su tema ovog razgovora. Ja sam tu da ih podržim i pratim u onome sto oni žele.
Modna scena u Crnoj Gori – kako je vidite danas, a kako u budućnosti?
– Mnogo mladih talentovanih, školovanih dizajnera, mnogo potencijala. Prebogata kulturna baština kao osnov i inspiracija, a još uvijek smo samo atraktivna modna pozornica. Bezmalo na nivou zabave, što je uvredljivo. Sve dok se moda ne institucionalizuje i faktori odlučivanja i investiranja u Crnoj Gori ne shvate da moda može biti vrlo profitabilan biznis na dobrobit i države i modnih stvaralaca – ostaćemo samo modna pozornica sa tim famoznim prvim redom. Nemamo ni jednu fabriku, modnu kuću, čak ni uslužnu radionicu, nemamo finansijske linije dizajnirane za podršku modnim poslenicima i pokretanje sopstvenih biznisa. Svi dizajneri koji rade su u velikoj borbi da opstanu, jer je moda skup biznis, a u svijetu je po profitu na petom mjestu. U tom kontekstu bila je bolja klima prije 50 godina nego sad. Zato imam poruku za mlade dizajnere: udružite se u esnafsku asocijaciju, borite se za svoj status, budite vidljiviji i glasniji. Možda su sazrele prilike da vas neko čuje.
GRACIJA 224/jun 2024.
