Piše Tatjana Kuljača
Prvom septembru sam se više radovala kao dijete nego sada kada sam roditelj. Nekada sam uživala u mirisu novih knjiga, neispisanih stranica pažljivo biranih svesaka, zaoštrenih olovaka, čistih gumica i svježini koju nam jesen donese nakon vrelog ljeta. Danas se preznojavam pred ciframa koje iznjedri papir na kojem sam pobrojala sve stavke koje treba kupiti za dva školarca. Ove godine, osim svesaka i pribora, na spisku su se našle i dvije školske torbe, dvije pernice i po dva para patika – jedne za školu, a druge za salu. Osim toga, početak septembra nije donio svježinu, već nas ljeto davi, svom snagom kuvajući mozak dugo, tiho i neprestano. Ni septembar nije što je nekad bio.
Kad sam bila dijete, učila sam za nova saznanja, vjerovala da ću biti uspješnija ako više učim i dalje dobacim, da ću pobrati sve one nagrade koje su bile rezervisane za pionire i neki drugi sistem vrijednosti. Svi znamo da je taj sistem odavno mrtav.
Loše se snalazimo išamarani saznanjem da sve čemu su nas učili ne može da se uklopi u novi sistem vrijednosti. Stojim pred djecom, u nedoumici kako da ih naučim šta je ispravno i čemu da teže. “Završi fakultet i nađi negdje državni posao, siguran i stabilan, to ti je najvažnije”, govorili su meni. Sreću i ispunjenje niko pominjao nije. Radost u radu nije bila neophodna. Štaviše, smatralo se neozbiljnim baviti se onim što ti donosi užitak.
Danas su, čini se, neka druga vremena. Koliko su teška, toliko nude bezbroj mogućnosti. Uživanje u poslu više nije samo fantazija i privilegija odabranih. Odlučila sam da djeci ponavljam da je važno u životu raditi ono zbog čega nam duša pjeva. Život provedemo stvarajući da bismo preživjeli, živjeli lagodnije, pri čemu zanemarimo potrebu duše da ide putanjom koja će je činiti srećnom, makar to bilo i usput, volonterski. Na kraju života, kad odustanemo od sebe, provodimo dane sjedeći ispred TV-a, čekajući nekog drugog da nam ih uljepša.
Jedan moj školarac se obreo na početku kraja osnovnog obrazovanja. Umjetnica u duši, neodlučna šta od života želi, ili ne želi, promijenila je nekoliko srednjih škola u koje planira da se upiše. Ubjeđivala sam je da je umjetnost njen put, jer jedino kad stvara ima potpuni fokus na to što radi i niko je ne mora tjerati da se time bavi. Rekla je da nije sigurna da želi da bude slikarka, dizajnerka, vajarka, stvaralac. Na kraju sam odustala i rekla da upiše šta god želi, ili misli da želi. Još uvijek ima dovoljno vremena za predomišljanje.
Ponekad je dobro i kada na vrijeme otkrijemo šta ne želimo, gotovo isto tako dobro kao kad znamo ko smo i od čega nam duša pjeva. Nego, jedna caka postoji. Ako nismo ono čemu ih učimo, neće nam vjerovati. Pokazujući im da nismo odustali od sebe, činimo mogućim da povjeruju da život nije samo hrana koju unosimo, kuća u kojoj živimo, već i pjesma duše koja ne smije ostati uskraćena za svoje parče radosti, pa i ako nas niko na tom putu ne podrži. Neke radosti sebično treba čuvati za sebe.
